Korupcija u prostornom planiranju je jedan od najznačajnijih, najprofitabilnijih i uopće najpogubnijih kriminalnih pojava i pošasti u Europi, svijetu, pa onda i u Hrvatskoj, smatra se. U brojnim zemljama Europe, bez obzira na stupanj uređenosti i uljuđenosti društva, tzv. ‘demokratskog napretka’ i visinu inozemnog duga ili BDP-a, korupcija u prostornom planiranju i sumnjiva prenamjena zemljišta iz, primjerice, poljoprivrednog ili šumskog u građevinsko, spada u red vrlo popularnih kriminalnih djelatnosti. Korupcija u prostoru je kao rupa u društvu i poput crne rupe koja u velikim zalogajima guta prostor i društvene vrijednosti, moglo bi se reći.
Kupe za jedan, prodaju po sto
Primjeri s jugozapada Europe govore kako je profit kriminalnih organizacija, koje su često sazdane od predstavnika lokalne i državne vlasti i ‘klasične’ mafije, u ovim slučajevima jednak onome koji se ostvaruje ilegalnom trgovinom drogom. Pojednostavljeno, ako se četvorni metar zemljišta kupi za 1 euro,a dvadeset minuta kasnije proda po cijeni od 100 eura po ‘kvadratu’, (nakon što ‘podmazane’ vlasti na sjednici općinskog, gradskog ili nekog drugog vijeća prenamjene zemljište u građevinsko ili vrijedno ‘trampe’ za bezvrijedno), zarada je posve izvjesna. Slučajevi iz zemalja tranzicije i onih koje su pogođene ratom govore kako se tamo tim poslovima bave nekadašnji trgovci oružjem i pripadnici nekoć prokazanih zločinačkih organizacija, a koji su se danas premetnuli u ‘lidere’ u poslovima oko prenamjene zemljišta i mešetarenja najatraktivnijim prostorom, te svojevrsnim gospodarima prostora ‘u sjeni’.
Sve to, dakako, nije dobro i ugrožava mogućnost dugoročnog boljitka i zdravog razvoja u državama gdje se pojavljuje. Hrvatska je tu posebno ugrožena, budući je prostor gotovo jedini razvojni resurs kojime raspolaže, te je stoga u najvećem riziku i pod udarom gore opisanog kriminala. Jednom uništen prostor gotovo nikada se više ne može ‘popraviti’, upozoravaju stručnjaci, te ostaje zauvijek izgubljen za moguće pametnije korištenje, te nepovratno potrošen za buduće generacije. A sve to zbog trenutnog profita određenih grupacija, koja onda dovodi i do besmislenih gradnji koje dodatno opterećuju općedruštveni, prirodni i ekonomski sklad. Sve zbog kaosa i nereda koji vlada u poslovima oko prostornog planiranja.
Malverzacije tzv. uglednika
Djelatnosti od najosjetljivije i strateške važnosti, poput izrade prostornih planova, bivaju prepušteni privatnim tvrtkama, što otvara puteve za koruptivne postupke velikih razmjera. Javne rasprave oko izmjena i dopuna prostornih planova su nedovoljno transparentne i tempiraju se u razdobljima (blagdani) kada su najslabije posjećene, ta dokumentacija je s namjerom nejasna i slabo čitljiva većini građana, a rijetke primjedbe uglavnom bivaju ignorirane i odbačene. Cijeli taj prostorno-planerski proces je po nedovoljnim nadzorom, a slučajevi očitih i gnjusnih malverzacija rijetko dobiju sudski epilog, a dionici tih mutnih poslova i dalje ostaju tzv. ugledni građani. Sve to na neki način obeshrabruje javnost, koja drži kako se ‘tu malo što može učiniti’.
Stoga špekulativni svjetski kapital s lakoćom, primjerice u Hrvatskoj, planira pedeset golf igrališta tj. apartmanskih naselja na najatraktivnijim primorskim lokacijama, protiv volje naroda se u prostorne planove na mjestima prirodnih fenomena ucrtavaju hidro i termoelektrane, najočuvaniji dijelovi Jadrana se pretvaraju u uzgajališta ribe za japanske bogataše, svako brdo i uzvisina postaje pozicija za vjetroelektrane koje nekima omogućuju veliku zaradu pod krinkom brige za okoliš, nacionalni parkovi se moderiraju prema potrebama nekih budućih ulagača, u Zagrebu i drugim gradovima usred parkova niču besmisleni betonski kompleksi šoping centara, megalomanske dvorane i slični ‘neophodni’ sadržaji… i tako dalje. Eh, nabrajanje bi i potrajalo.
Tko će se boriti?
Po istim obrascima i slični scenariji uočljivi su u Litvi, Francuskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji… posvuda. Ima li u Hrvatskoj dovoljno institucionalnih kapciteta i snaga za borbu protiv ovakve vrsti korupcije? Je li taj teret svaljen tek na leđa pojedinaca, udruga građana i ekoloških organizacija? Posvećuje li se tome dovoljna (pozitivna) pažnja u uskocima, ministarstvima i nadležnim službama? Čini se kako baš i ne, kažu iskustva iz naše i drugih zemalja.
O ovoj temi moglo se čuti i na nedavno održanom seminaru o prostornom planiranju i korupciji koju su priredili organizacija Heinrich Bőll Stiftung u suradnji s brojnim udrugama: Zelenom akcijom, Pravom na grad, Zelenom Istrom, Art radionicom Lazareti i Multimedijalnim institutom u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik. Seminar je dio projekta “Korupcijski SONAR- Glasom javnosti protiv korupcije u upravljanju prostorom i prirodnim resursima” koji prije spomenute udruge provode u suradnji s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, a projekt je financiran od strane Europske komisije, Ureda za udruge Vlade RH i Heinrich Boll Stiftunga. Sudjelovali su predstavnici udruga i inicijativa za zaštitu okoliša i prostora, te udruga za borbu protiv korupcije, malobrojni predstavnici lokalnih vlasti, istraživački novinari, te nekoliko stručnjaka iz više europskih zemalja koji su govorili o primjerima korupcije iz svojega okruženja.
Kako je rečeno, ciljevi seminara su bili educirati sudionike o procedurama prostornog planiranja, upoznati ih sa mehanizmima korupcije u prostornom planiranju u Hrvatskoj i EU te predstaviti mehanizme, procedure i zakonska rješenja iz Hrvatske i EU koja smanjuju potencijal za korupciju u prostornom planiranju.
Bilo bi dobro kada bi se slični edukativni skupovi, inicirani od državnih ustanova, redovito bili priređeni i za one koji nisu dovoljno ili su pak puno bolje upućeni, kao i za one koji bi najprije mogli biti uvučeni u takav koruptivni stroj: svakojake investitore, prostorne planere i lokalne dužnosnike. Isto bi se dalo uvrstiti i u školske programe. A i Ministarstvo pravosuđa (link na antikoupcija.hr) bi ih moglo priređivati u pritvorskim jedinicama u suradnji s osumnjičenicima s takvim iskustvom, prije nego li budu ‘pušteni da se brane sa slobode’.
