U korizmenoj poruci šibenski biskup Ante Ivas, znakovito zbori o “okovima vremena koji okivaju ljudska srca i pameti”, pa ona sve manje prepoznaju Boga i čovjeka pravoga. Vjernicima sugerira da “razderu” okove koji sapinju njihova srca, da sudjeluju u pokroničkim slavljima koja će im pomoći da uvide svoje okove grijeha i propusta. Ali, hoće li to i mons. Ivas učiniti, hoće li i on okove “razderati” i suočiti se sa svojim grijesima i propustom?
Biskup Ante Ivas (Foto: H. Pavić)
– Sve manje imamo vremena za svoje srce (za svoj život). Postajemo – reći će mons. Ivas- lutaoci izvan sebe, beskućnici, trkači po rubovima, prazninama i bespućima, po “periferijama” života, kako kaže papa Franjo. Sve više “nemamo vremena” ni za Boga, ni za svoju obitelj, za svoje prijatelje, ni za svoj narod i ljude oko sebe. Svakovrsni mediji nam – kritički će biskup – nude iskrivljene slike, pobrkane vrijednosti, pogubne načine života i svjetonazora, strašnu potrebu slobode i demokracije (?!). Politike, nastavlja Ivas, nasilno guraju ideologiju “moćnih interesnih grupa” u sva područja života: u škole, u znanost, u sve institucije i strukture i dovode u pitanje sve temeljne vrednote ljudskoga društva, naročito one koje imaju svoj izvor u Božjem promislu, redu i zakonima. Crkva Kristova – žali se biskup – postaje najpoželjnija meta obezvrijeđivanja, mržnje, otvorenih i grubih napada, sve do progona i mučeništva (?!!!). Čovjek bez Boga sve više postaje gubitnikom u svemu, a zemlja “dolina nesretnika”
Vrijeme se urotilo protiv obitelji i braka, rađanja, odgoja djece…
Korizma je uvijek bila, kako kaže šibenski biskup, vrijeme pokore, posta, nemrsa i milostinje, vrijeme dragovoljnih odricanja u korist ljudi koji se nalaze u većim nevoljama i potrebama. – Sigurno je danas vrlo poželjno odreći se loših navika, ogovaranja, nekih medija i interneta, ispraznih druženja i zabava – poziva vjernike Ivas. A za kraj, uputit će pastvu “da se svi vjernički zauzmemo za sve veće i teže probleme u kojima su se našle obitelji i sve što je s obiteljima sudbinski vezano… Da se u vjerničkom zajedništvu i odgovornosti više za njih zauzimamo i pomažemo, u vremenu koje kao da se urotilo protiv obitelji i braka, rađanja, odgoja djece i dostojanstva obiteljskog života – sažeo je mons. Ivas sve prijepore današnje Crkve i politike u jednu, pomalo depresivnu, “okovanu” korizmenu poruku.
Zar je baš tako opskurno biti čovjekom danas, a još teže vjernikom, mučenikom i žrtvom niskih strasti i mrziteljskih pobuda neistomišljenika, nevjernika? Ta zar je zbilja Crkva “u Hrvata” tako nevoljena, tako udarcima i napadima izložena?
U zemlji gdje je nevjerništvo danas ravno smrtnom grijehu, Crkva je moćna i velika, a nikako ponižena i obezvrijeđena. No, naš biskup Ivas ni najmanje kritike, ni jednog disonantnog tona ne podnosi. Ali svojom “misnom glazbom” disharmoniji itekako pridonosi…
Kojih medija, kakvih druženja se treba odreći u korizmi?!
Šibenski biskup poziva na korizmeno odricanje od “nekih medija i interneta, ispraznih druženja i zabava”, potiče na solidarnost s potrebitima i povratak dostojanstva obitelji. Ni riječ da bi čovjek kontra toga rekao. Još kad bi znali na koje medije mons. Ivas misli, zašto takav odium prema interneta ima, o kakvim ispraznim druženjima i zabavama zbori… Jer internet jest ozbiljna i nezdrava ovisnost kad se konzumira u prevelikim dozama. Neki mediji doista jestu kancerogeni i prožeti široko zasijanim korovom mržnje. Ali tu se vjerojatno razilazimo u ocjeni… Jer ima i biskupa što sveudilj sade i pronose mržnju u svojim poslanicama i propovijedima, a da se od njihova zlogovora nikad iz crkve nitko ogradio i distancirao nije…. Poput sisačkog biskupa Vlade Košića koji u misi za Domovinu, truje, umjesto da liječi, govori kako u Hrvatskoj “sinovi udbaša i najgorih zločinaca” i dalje vladaju zemljom (!?). Priča o “petoj koloni”, onima koji nikada nisu željeli slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, pa su, tvrdi biskup Košić, još u tijeku rata, i nakon njega, sve do današnjih dana, umjesto zajedničkih interesa, gledali i ostvarivali samo svoje vlastite, upuštajući se u kolektivnu otimačinu i uništavanje nacionalnog bogatstva… A još su veću duhovnu pustoš, dodaje, prouzročili političari koji nisu istinoljubivi, koji ne samo da ne vole ovu zemlju, nego bezočno izvrću istinu: od pobjede u Domovinskom ratu oni su se spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom politikom teritorijalne pretenzije i otimanja hrvatskog prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih genija i postignuća…
Krivi su mediji, drži Košić, baš kao i Ivas, koji šire netrpeljivost prema domoljublju, a svakog hrvatskog rodoljuba proglašavaju ekstremistom i lijepe mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitarizme uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su barem desetorostruko veći od onih na suprotnoj strani…
Govor mržnje nije biskupsko poslanje!
Zar se tomu ne bi imalo što reći, što prigovoriti? Zar je to poslanje jednog biskupa, jednog duhovnika čija je primarna služba širiti riječ Božju na zemlji, sijati ljubav, toleranciju i suživot, a ne mržnju, razdor, podjele ?! Zašto nikad o tome Crkva nije progovorila, zašto tu bujicu od nekih svojih “službenika vjere” nije zaustavila? Umjesto toga, u bezmalo svakoj prigodi, Crkva podjele potiče, neistomišljenike huška jedne ne druge, umjesto da ih uči na poštovanje različitosti. Dakle, i biskup Ivas u svojoj korizmenoj poruci kad predlaže odricanje od nekih medija i interneta, cilja na doista samo “neke”, one koji nisu na tragu “crkvene ideologije i politike”. Vjerojatno je isto i s druženjima i zabavama, pa su one svakogodišnje u Čavoglavama, uz repertoar Marka Perkovića Thompsona, koje ni biskup Ivas ne propušta, svakako poučne i preporučljive, ma koliko bile proustaškom ikonografijom okićene…
A o solidarnosti s potrebitima, možda ipak drugom zgodom. Kad bi se Crkva, danas najbogatija institucija u državi, odrekla makar nečega, bio bi to iskreni čin milosrđa i solidarnosti s narodom. Umjesto što svilom i kadifom, prebogatom trpezom, zaživotnom gradnjom katedralnih grobnica milijunske vrijednosti, za biskupa koji je namjerio ukopati se baš u spomeniku svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a, dnevno svjedoče da oni koji propovijedaju i oni kojima propovijedaju nisu isti ni na nebu ni na zemlji…
