Tanzanija – zemlja u kojoj opstaju samo najjači (1.dio)
Songea – Zar je moguće zaboraviti? Ova upitna rečenica naprosto se nametnula sama od sebe nakon povratka s Crnog kontinenta, iz same njegove tegobne utrobe koja pršti od siromaštva i nezadovoljstva – iz Tanzanije. Na jugu ove siromašne zemlje koja je 16 puta veća od Hrvatske, a nastanjuje je preko 44 milijuna stanovnika, nalazi se grad Songea.
U njemu je hrvatska humanitarna udruga „Kolajna ljubavi“ predvođena smionom voditeljicom Ivanom Parlov, sagradila sirotište posvećeno svetom Anti. Songejska biskupija dala je zemljište pa je Udruga, prikupivši novac i uz pomoć brojnih volontera, podigla „krov nad glavom“ za djecu koja su ostala bez roditelja, a time i bez skrbi. Projekt je od iznimnog značaja za siromašno područje u kojem sve više ljudi umire od malarije i AIDS-a koji u Africi sve nemilosrdnije uzimaju živote.
Skromni obroci
Boraveći u sirotištu svetog Ante, volontirajući i živeći sa djecom od kojih je većina zaražena virosom HIV-a, čovjek naprosto ne može, a da se ne upita – Zašto? Tisuću puta izgovorena ova riječ isto je toliko puta ostala bez odgovora i u srcu izazivala oštru bol. Jedini smisleni odgovor koji mi pada na pamet sadržan je u jednoj jedinoj riječi-Nepravda! Siromaštvo kojem sam tamo svjedočila i razmjeri bogatstva pojedinaca i institucija na drugoj strani zemljine polutke, u svijetu kojeg nazivamo razvijenim, suvremenim, demokratskim, bjelačkim i inim, ekstremi su pod čijom težinom planet ozbiljno drhti i pitanje je dana kada će se zemlja jače zatresti od siline nepravde, od posljedica zaraznih boleščina koje haraju siromašnim krajevima svijeta kakva je, primjerice Afrika, od gladi koja ubire svoj „danak u krvi“, od siline ljudske gramzivosti i pohlepnosti.
Gotovo nevjerovatan splet životnih okolnosti odveo me je u svijet u kojem ljudi, unatoč svoj težini životnih nedaća, imaju osmjeh na licu i vjeru da će im „jednom“ biti bolje. Nakon što sam nakon 25 godina rada u Vjesniku, gotovo preko noći, ostala bez posla odlučila sam uzeti štednju koju sam čuvala za „crne dane“ i uložiti je u odlazak u Afriku.
Prokletstvo zvano prtljaga
Sa kolegicom Marijom Markić u sirotištu svetog Ante
Imala sam nevjerovatnu sreću što se upravo tada na put spremala volonterka Marija Markić iz Zagreba koja je godinu dana ranije u sirotišu provela dva mjeseca. Brzo smo se dogovorile oko termina polaska i počele s pripremama.
Napokon je svanuo i dan polaska. Najprije za Zagreb gdje sam prenoćila u nećakinjinom studentskom stančiću. Baš kada sam se spremala za spavanje nazvala me Ivana Parlov, predsjednica Udruge kako bi provjerila kako sam se spakirala, je li sve u redu… Ostala je šokirana saznanjem da sam dva kufera sama napunila, a to tako, rekla je, ne može i gotovo. Naložila mi je hitnu pretumbaciju na način da jedan kufer ispraznim u cijelosti, a drugi 70 posto. Prostor je trebao za hranu – brašno, šećer, ulje, rižu, deterđente, sanitar, japanke… Na moju zamolbu da ipak ponesem nešto od slatkiša koje sam kupila za djecu, ostala je dosljedna svojoj odluci.
„Djeca su gladna i treba im hrana, a ne slatkiši“, rekla mi je Ivana tonom koji nije trpio prigovor. Nije mi preostalo ništa drugo već sadržaj dva velika i jednog manjeg kufera iskrcati na pod dnevne sobe i napraviti kako mi je naloženo. Tinina soba u jednom je trenutku izgledala poput kakvog skladišta svega i svačega. Odjeća, obuća, slatkiši, hrana, deterđenti… Bože, šta izabrati za ponijeti, što ostaviti? Srce me bolilo kada bi koju stvar stavila sa strane odlučna da se od nje rastanem.
Ujutro smo rano krenule prema Trstu u omanjem automobilu u kojem smo se doslovno borile sa kuferima za mrvicu mjesta na sjedalima. Volonter Hrvoje koji nas je dovezao bio je od velike pomoći pri iskrcavanju teških kufera i, na našu veliku sreću ostao s nama na aerodromu do obavljanja svih formalnosti. Aerodromska zgrada bila je gotovo prazna pa smo krenuli prema prvom šalteru. Da smo barem izabrali neki drugi sa ljubaznijim i susretljivijim službenikom od gospođe koja nas je dopala. Nekoliko minuta nije dizala pogled, a kada se udostojila pogledati nas znali smo da ćemo nagrabustiti. Nismo znali kako, ali smo znali da nećemo tako lako s ovolikom kilažom prijeći aerodromski prag. Na žalost, bili smo u pravu. Znali smo da imamo pravo prenijeti svaka po dva kufera težine od po 23 kilograma i manji kufer težine od 10 kilograma kojeg možemo unijeti u avion. Ne leži vraže, svi su kuferi dobrano prekoračili težinu, a službenica je bila odlučna da je smanjimo na dozvoljenu težinu. Sa šest kufera i ručnom prtljagom preselili smo se u drugi kraj aerodromske čekaonice i krenuli na posao. Vadeći iz prtljage hranu, odjeću i obuću, same smo sebi izgledale smješno i očajno. Čega se sada odreći, a još mi je u svježem sjećanju bilo sinošnje reduciranje pratljage. Bože, šta ponijeti, a što ostaviti i vratiti u Udrugu. Litrenke ulja odjednom su se počele kotrljati po podu. U stopu su ih slijedili sanitari. Jedno pakiranje šećera se probilo, pa je šećera bilo svuda po podu. Bože, da nas snima kakva skrivena kamera, sutra bi završile na You tubeu sa više tisuća klikova, komentirale smo glasno. Bile smo svjesne slike koju pružamo, a kojoj se drugi putnici nisu mogli načuditi pa su sa zanimanjem zastajkivali pored nas pitajući se vjerovatno što radimo, kakva nas je to velika nevolja snašla.
Unazoč siromaštvu afrička su djeca nasmijana
Hrvoje se uhvatio šefovske palice odlučan da pravedno odabere što će u kufere za put, a što će vratiti Udruzi. Nekako smo se složili oko odabira i svjesno ostavili u svakom kuferu po tri kilogama više računajući na toleranciju. Sa lakšim torbama, ponovo smo krenuli put prvog šaltera nesigurne hoćemo li proći ovoga puta. Prekoračenje od tri kilograma u jednoj, dva i pol kilograma u drugoj i tako dalje, rezultat je službenog vaganja pratljage. OK, malo smo pretjerale,ali, sinjora, mi idemo u jedno sirotište u kojem ima dvadesetak gladne djece. Pokazujemo joj papire s pečatom Udruge. Nosimo im hranu. I sami ste se uvjerili što je u našim torbama. Dok mi pokušavamo što rječima što umilnim pogledima omekšati strogu gospođu sa šaltera, ostali putnici doslovno su preskakali preko naših torbi kojih je bilo na sve strane. Gunđali su, tražili da se sklonimo, da napustimo red ispred šaltera…
kuhane banane baš i nisu ukusno jelo
„Budite ljubazni, pustite nas sa ovom kilažom, molile smo!“ Marija je ponovo iz torbe spremno izvukla papir na kojem pište gdje idemo i zašto. Musava službenica, međutim ni jednom jedinom gestom nije pokazala razumijevanje. Ni u jednom jedinom trenutku našeg moljakanja na njezinom se strogom licu nije pokrenuo ni jedan jedini mišić. Nikakvog osjećaja nismo primijetile. Kao da je robot. Ledena ka santa leda. Bože, uvijek sam se ježila osoba koje su neosjetljive na ljudsku patnju, a sada sam na jedan takav primjer naišla u trenutku kada nam je susretljivost itekako trebala. Nismo imali kuda i proklinjući gospođu preko puta, na hrvatskom, naravno, iako je Marija tečno govorila talijanski (profesorica je ovog jezika), odmaknuli smo se tek nekoliko metara dalje od šaltera i ponovo počeli otvarati svih šest kufera.
Kakva je ovo roba, upitao je Hrvoje uhvativši nekoliko mojih majica i jedne hlaće. Ovo ide van, kaže. Dobro, odgovaram ali na put onda idem u ovome u čemu sam sada.
- O Bože, pa ne možeš samo u tome na put, susretljivo će Hrvoje sažalivši se na moje riječi. Uto se uhvati pola kilograma kave i kaže: Ovo ide vani!
- Ni slučajno, odgovaram. Nisam neki kavopija, ali kavu ne dam i gotovo, rekla sam oštro i pakiranje kave uhvatila čvrsto s dvije ruke. Ovo ide samnom i gotovo, bila sam odlučna.
- Prebirući dalje po sadržaju naših torbi Hrvoje se dočepao Marijine cedevite i baci je sa strane.
- „Nemoj, Hrvoje, molim te. Djeci su potrebni vitamini. Vrati mi je“, molećivo će kolegica koja se u jednom trenutku uspjela dočepati cedevite, ali samo nakratko.
- Nešto moramo izbaciti, rezolutno će on.
- Znamo, ali šta, odgovaramo.
- Pršut, kakav je ovo pršut? Komu ga nosite?, zapitkivao je sada već ljutitim tonom.
- Nekoliko manjih pakiranja vakumiranog pršuta nosile smo kao poklon našim svećenicima koje smo planirale posjetiti u misijama u Rudjevi.
- Dobro, neka pršut ostane. Tune, koliko imate tuna, opet će Hrvoje. Četiri-pet i to onih najmanjih, odgovaramo.
- Ni to vam ne mogu oduzeti, trebat će vam, susretljivo će ovog puta naš dobri Hrvoje.
- Svjesne kako ovaj problem ne možemo riješiti bez kompromisa, polako smo se počele slagati sa njegovim prijedlozima i nekako se sa četiri velika kufera dočepale propisane kilaže.
Iako smo ispred šaltera napravili pravi rusvaj kojeg su ostali putnici promatrali s velikim upitnikom čudeći se tolikoj jednostavnoj hrani u našim torbama, gospođa sa šaltera nije ni trepnula niti je ijedinom gestom pokazala da nas promatra iako smo joj bili doslovno ispred nosa, a svojom pratljagom zakočili smo cijeli šalter. Drugi su se vjerovatno pitali komu u 21.stoljeću nosimo brašno, ulje, žitarice…
Kad su na red došle dvije manje torbe snašla nas je nova nevolja. Iako nam je u karti pisalo da imamo pravo na po deset kilograma, tršćanska aerodromska pravila nisu dozvoljavala više od 8 kilograma, a mi smo imali više od deset jer smo nadobudno računale na toleranciju koju u Trstu ponovo nismo doživjele.
Sa ljubimicom Renistom
Sa dva manja kufera ponovo smo, po treći put u jednom satu, morale s torbama na pod. Sada već gnjevni, počeli smo bijesno vaditi stvari bez puno volje da rezonski napravimo red. Više nisam znala što sam izbacila u Tininu stanu, a što sam izvadila iz velikih kufera prije sat vremena. Izbacila sam prvo što mi se našlo pod rukom i nekako se dočepala propisane kilaže od 8 kilograma i nula dekagrama. Marija je, srećom, imala oveću ručnu torbu pa je u nju natrpala više pakiranja dezinficijensa što se narednih tjedana pokazalo pametnom odlukom. Bez i jednog jedinog pakiranja slatkiša, sa oskudnom garderobom i sa puno ljutnje i bijesa krenule smo prema zrakoplovu koji nas je prebacio do Rima.
Jednosatni let do Rima nije bio dovoljan za smirenje od gnjavaže koju nam je priuštila sebična službenica slijepo se pokoravajući pravilima.
Da za svaki slučaj provjerimo je li naša prtljaga preusmjerena na novi let prema Etiopiji i Adisa Ababi, predložila je Marija po dolasku na rimski aerodrom.
Sve što je započelo u Trstu ne može dobro završiti!
– Ionako imamo vremena na pretek, čak osam sati do nastavka leta, odgovorila sam složivši se sa prijedlogom. Hvala Bogu da smo Trstu i ružnim događajima konačno okrenule leđa, pomislila sam već vidjevši kako nakon što obavimo formalnosti odlazimo u sami centar Rima kako bi „razbili“ osmosatno čekanje na nastavak leta. Malo ćemo razgledati centar Vječnog grada, baciti novčić u fontanu di Trevi, za sreću i ponovni povratak, skoknuti do bazilike svetog Petra i još se jednom pomoliti za sretan put, popiti kavu i vratiti se na vrijeme za osmosatni let do Adis Ababe. Ali, ne leži vraže, našoj talijanskoj avanturi kao da nije bilo kraja. Na traci za prtljagu vrtjeli su se svi naši kuferi. Ajme majko, šta sad? Zašto su nam izbacili prtljagu, a da nam to nisu rekli. Što bi bilo da se nismo odlučile uvjeriti gdje je. Slutile smo, pametno, da sve što je počelo u Trstu ne može dobro završiti. Tako je i bilo.
Dobro, nije to najgora stvar na svijetu koja nam se mogla dogoditi, složno ćemo nas dvije krećući u potragu za šalterom Etiopin airlensa koji se nalazio na drugom kraju Rimskog aerodrom. Nekako smo uspjele na jedna kolica nagurati svih šest torbi, a na ramena ručne torbe, i tako u lift, iz lifta, s pokretne trake na traku, pa kilometarski put do traženog punkta na kojem nije bilo žive duše. Kako Marija savršeno govori talijanski jezik (profesorica je talijanskog i rumunjskog jezika, a engleski govori kao da je rođena u Londonu), zanimala se kod aerodromskih službenika kad će se otvoriti šalter Etipiopena kako bi ih zamolili da negdje odložimo pratljagu. Odgovor nas je doslovno bacio na pod. Tek dva sata prije polijetanja zrakoplova, glasio je odgovor.
Na aerodromu postoji prostor za odlaganje pratljage, međutim kada smo izračunale koliko će nas to stajati, te prijevoz do centra Rima, jednoglasno smo donijele odluku da ostajemo gdje jesmo. Istina, teška srca smo se odlučile za ovu varijantu, ali ni za trošenje novaca nismo bile spremne jer, tko zna šta nas sve čeka na Afričkom kontinentu.
Volonterka Marija Markić u igri sa jednom od djevojčica iz sirotišta
Gurajući teška kolica s jednog na drugi kraj aerodromske zgrade pa u lift na gornju etažu i tako naizmjenice gore-dolje, kratile smo vrijeme, ali ono kao da se zainatilo pa prolazi sporo, da sporije ne može.
– Ajmo malo vani, na zrak, već me boli glava od ustajalog zraka, od neonskog svjetla, od buke i gužve, predložila sam. Spremno se ponovo hvatamo kolica. Marija sada već pod vidljivom temperaturom i upalom grla vuče naprijed, a ja guram. Torbe počinju padati pa dvije manje hvatam i vučem, a Marija se bori sa one četiri teške, preteške. Gurajući kolica i vukući torbe po aerodroskom parkiralištu, šetajući se među luksuznim automobilima, poslovnjacima koji su nas znatiželjno promatrali, „ubile“ smo neko vrijeme, a silne prepreke u vidu nogostupa i drugih prometnih barijera natjerale su nas na ponovni ulazak u zgradu. Sada se već počeo oglašavati i želudac pa smo krenule u potragu za kakvim sendvićem. Netko nam reče kako se na katu nalazi jedan jedini restoran do kojeg možemo doći liftom. Sad već teških nogu i još težih ruku krećemo prema kolicima gurajući ih preko pragova u lift pa iz lifta. Umorne, iscrpljene i gladne više nismo ni marile za to kakvu sliku pružamo svojom pojavom. OK, ako su nas već ovako namagarčili, sada više ni mi nemamo obzira. Sa svom prtljagom ulazimo u restoran tražeći slobodno mjesto. Na jedvite jade uspjevale smo se probiti između stolova. Svako malo nekoga smo kolicima zakačile, ali i gurale dalje. Nismo mi krive što su kolica teška, što je naša prtljaga izbačena, a nije smjela, govorile smo glasno kao da nas netko razumije. Zapravo, nije nam ni bilo bitno razumije li nas tko, ionako su svi bili neljubazni. Napokon, pronašle smo slobodno mjesto za stolom uz kojeg smo parkirale i naše ogromno i teško prijevozno sredstvo. Ne moram isticati kakve su nam poglede upućivati ostali gosti u restoranu. Jedna po jedna išle smo razgledati ponudu i odlučile se za tople sendviće i sokove. Marijino grlo pucalo je pod teretom upale. Jedva je mogla pričati, a ja se baš zaintačila saznati nešto više o njoj, ali i o našem konačnom odredištu, o iskustvu kojeg je ponijela sa prošlog putovanja. Marija priča i priča, a glas je sve više izdaje. Sjetim se alternativnog liječenja upale grla pa joj uzmem ruku u svoju i masiram jednu akupresurnu točku. Kaže da joj je bolje, a ja nisam sigurna.
Lagani i ležerni razgovori s vrlo ugodnom sugovornicom koju sam upoznala to isto jutro ispred Tinina podstanarskog stana gdje smo, zaboravila sam to ranije spomeniti, imale još jedno u nizu pretumbavanja prtljage. Da čovjek ne povjeruje koliko nas je ovaj problem iz prvog dana puta pratio i zarobio nas.
