Zašto jedemo grožđe iz Južnoafričke republike, pečene skuše iz Tunisa, češnjak iz Kine, teletinu iz Argentine, luk iz Austrije, pijemo vino s Kosova, te narančin sok… tko će ga znati odakle? Zašto su nam prostrana lijepa naša polja obrasla u šikaru, a nepregledni pašnjaci u trnje? Zašto trošimo glavninu plaće na živežne namirnice, a domaći uvoznici se pritom bajoslovno bogate na nama uvozom tko zna kakve hrane? Zašto se naši ribari stalno žale, a talijanski šutljivo tamane tzv. ‘naš’ riblji fond? Što je to s nama kad ne možemo sami sebe prehraniti, unatoč Bogom danim prirodnim resursima? Zbog čega građani Hrvatske dopuštaju da (i) poljoprivrednu politiku od osnutka države vode nesposobni eksperimentatori ili neki drugi koji svjesno za nečiji interes izdaju temeljne interese svoga naroda?
Milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta
Na ova i neka druga pitanja će možda dijelom odgovoriti podulji razgovor s Davorinom Pamićem, umirovljenim diplomiranim agronomom koji je glavninu 38-godišnjeg radnog vijeka proveo promišljajući o, dakako, poljoprivredi. Pamić, koji je u posljednje vrijeme bio i čelnik poljoprivredno-savjetodavne službe nije se ‘niti u službi’ sustezao od hrabrih kritika naspram promašaja u poljoprivrednoj politici u Hrvatskoj. Za to je, znamo, neprestance imao materijala, a nije, na žalost, ništa drukčije ni danas, kada je ta ključna gospodarska grana upravo bezumno zanemarena. Proizvodnja hrane je uvijek bila prva i osnovna strateška zadaća svake dobro vođene države, no ne i Hrvatske, pokazuje se. S Pamićem smo se susreli u slikovitom mjestu Zatonu, gdje se, s ponešto ironije, poželio fotografirati za portal TRIS ispod dviju zastava, hrvatske i one europske. A i životno iskustvo mu možda to nalaže. Među ostalim, jedan je od proljećara i studentskih rukovoditelja koji su 1971. godine završili u zatvoru (18 mjeseci) zbog organiziranja ondašnjeg štrajka. Na razgovor se dovezao iz polja u renaultu 4, donedavno svojevrsnom ‘službenom vozilu’ mnogih poljoprivrednika.
U čemu je, dakle, osnovni problem naše poljoprivrede?
– Joseph Kennedy, djed Johna Kennedya, kada ga je spremao za kogresmena, rekao mu je neka dobro upamti da je bit svake uspješne politike – suočiti se s činjenicama. Ako danas govorimo o hrvatskoj poljoprivredi i agraru, onda se prvo suočimo s činjenicama. A činjenice su sljedeće: već službena hrvatska politika priznaje kako je više od milijun hektara poljoprivrrdnog zemljišta – neobrađeno. Ne ovog dalamtinskog krša i makije, nego zbiljskog poljoprivrednog zemljišta – neobrađenog. Tu je i 500 tisuća hektara pašnjaka bez grla stoke. To nitko ne govori. Eno – pusta Lika. Tako je s jedne strane. S druge strane ta ista hrvatska službena politika priznaje 360 tisuća ljudi nezaposlenih. I treće – priznaje uvoz hrane od 1,5 do 2 milijarde američkih dolara godišnje. To su takvi paradoksi: imaš zemlju neobrađenu, nezazaposlene ljude i uvoziš hranu na dug. Podvlačim: na dug! To nitko u Europi nema. Sumnjam da takvog nečega ima i u Aziji. To je taj paradoks. Dakle, mi nismo osnovnu stvar u dvadeset godina svoje države riješili, a to je pitanje poljoprivrednog zemljišta. Vi pođite Europom: već u Sloveniji je sva zemlja obrađena – nemate ni pedlja neobrađene zemlje. A u nas, sve to više i više – neobrađene zemlje. Imam običaj reći kako smo mi zemlja regija. Tako je i hrvatski agrar regionalan. Jedno je poljoprivreda s kukuruzom, pšenicom, šećernom repom i suncokretom u Županji, a druga je poljoprivredna situacija ovdje kod nas na Mediteranu. To su sasvim drugi problemi. I tako, dok Europa danas ima viškova žitarica, mlijeka i mesa, njoj nedostaje voće i povrće, pogotovo ovo sezonsko. Tu je šansa naše mediteranske poljoprivrede. Šansa koje mi uopće nismo ni svjesni!
Na koje poljoprivredne kulture mislite? Kakva šansa?
– Konkretno na sve povrće, mladi krumpir i voće. Bivši Poljoprivredni kombinat Zadar je imao vrhunske prinose bresaka, mandarina, stolnog grožđa… Pa turisti vape za tim. Mi to danas sve uvozimo. A nekad smo, gle čuda, proizvodili. Paradoksalno je da je hrvatska poljoprivreda 1988. godine uoči Domovinskog rata imala suficit od 200 milijuna USD…
‘Domaće pomidore’ dok su još bile iz Hrvatske
Zbilja, to nisam znao…
– Jest! Izvozio se kukuruz, pšenica, ako je bilo viška. Izvozilo se meso, junetina, onaj takozvani baby beef, svinjsko meso, prerađevine, voće i povrće… Pa bivša Općina Šibenik je imala, kako koje godine, od 300 do 400 vagona višnje maraske. Cijena je bila uoči rata 1 DEM i 20 pfenninga za kilogram. Evo, i u ovom Zatonu se otkupljivalo 20-30 vagona višanja. Danas – ništa od toga. Ali zato Zaton ima šest kafića. Mladost sjedi u njima i filozofira kako se ništa ne isplati, a ja i moja generacija možemo sve to manje. No vratimo se na temu. Što je osnovni problem? Osnovni problem je usitnjenost tih parcela poljoprivrednog zemljišta. Jer nema ništa bez primjene mehanizacije. Nema više poljoprivrede na motici! A to je nemoguće na malim parcelicama. Mi sad vidimo kako se klima tako stubokom promijenila pa su dugotrajne suše, pa trpi loza, smokva, maslina. Nema ništa bez vode. E sad, nadobudno se priča o navodnjavanju, ovome, onome… U bijelom svijetu se na poljoprivredne površine voda dovodi kanalima ili cijevima poput naftovoda. Danas u Europi, ako se natapa kanalima, onda je najmanja površina 2 hektara. A mi imamo mali milijun tih parcela i kuda bi svi ti kanali i te cijevi prošle…
Pa dobro, koje je onda rješenje?
– Koje je rješenje? Teško je dati brzo rješenje, jer nismo osnovnu stvar u 20 godina svoje države promijenili, a to je zakon o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta. Mi iz generacije u generaciju parcele samo usitnjavamo. Nismo svjesni težine situacije. U nas je zemljište – zemlja – prvo emotivna kategorija, a tek onda gospodarska i racionalna! A čim vi dirnete u emocije, onda tu sve pada. Tko bude taj problem rješavao danas-sutra, a to će biti neminovno, morat će to imati na umu. Ovakvom politikom idemo u glad i dužničko ropstvo. A to su druge zemlje riješile. To se ne može preko noći, i ima tu puno načina rješavanja. A mi nismo ni počeli. Naše partitokracije koje se smjenjuju na vlasti uopće ne shvaćaju bit toga problema.
Kako se to negdje drugdje rješavalo?
– Na više načina. Na primjer, porezom na neobrađeno zemljište. Onda, zemlju je u obitelji nasljeđivao onaj koji će je obrađivati…
Grožđe je zrelo, a naša tzv. agrarna politika je nedorasla
Zar bi to trebalo… zar se to može regulirati zakonom?
– Može, kako ne može. Sve se može. Komasacijom, okrupanjavanjem poljoprivrednog zemljišta. Imali smo tako paradokslanu situaciju. Država je počela osnivati sve moguće i nemoguće agencije. Među inima je bila i agencija za okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Tako su nas tokom godine češće pozivali na neke sastanke u ministarstvo poljoprivrede i tako nam tumačili tu svoju agrarnu politiku. Onda nas je, jedanput, nekih 40 minuta ‘masirao’ jedan, kako su rekli, ravnatelj agencije za okrupnjivanje poljoprivrednog zemljišta. I kad je on svoju besjedu završio, onda je pitao tko ima što pitati. Onda sam ga ja pitao jesu li oni kao agencija išta napravili da se promjeni zakon o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta. On je rekao da nisu. Ha-ha. Pazi to… nisu.
No, što su uopće učinili?
Ništa nisu učinili. Pazite, mi bi sve administrirali. Sad je sve stavljeno ad acta. Za taj problem se još prošla vlast dosjetila kako sada ja ne mogu prodati svoju parcelu vama, nego prodajem agenciji. Sve centralizirano. A kad je sve tako centralizirano, onda je to podloga za korupciju, mito, nepotizam. Razumijete? Sad smo taj problem bacili pod tepih, dok nam još hranu daju na dug. A ja otvoreno, kao agronom, mogu reći kako se kroz povijest pokazalo da oni sustavi koji se nisu u stanju prehraniti nemaju budućnost. Danas je hrvatska poljoprivreda samodostatna, u nekih 5 ili šest artikala. Kukuruz, pšenica, vino, pileće meso i jaja…
Kako mislite samodostatna?
– Da proizvodimo onoliko koliko nama treba.
Je li to doista s vinom slučaj? Vinari se žale na golemi uvoz vina i grožđa iz Makedonije, Kosova…
– To je poseban problem. Mi proizvodimo dovoljno vina, ali je u nas vino skupo. Kvalitetno vino je skupo. A mi nemamo ovih vina po 10 kuna za gemišt. A gemišt se ne pravi od vina koje košta 40 kuna, nego od ovoga od 15 kuna. Prema tome… Mi smo nekad izvozili, danas uvozimo. Ali zašto? Ja imam odgovor i na to pitanje zašto uvozimo. Radio sam s hranom. Tu vam je marža rabat gotovo 20 do 30 posto. I sada, ako se uuvozi za 2 milijarde dolara godišnje, 20 do 30 posto od toga – pa koji je to ekstra profit! A te uvoznike možete nabrojat na prste jedne ruke. Po meni Hrvatskom upravlja uvoznički lobi i po tom uvozničkom lobiju korumpirani političari.
Zanimljiva i smjela tvrdnja…
– To sam govorio i kad sam bio aktivan i zaposlen. To mi je satisfakcija i zadovoljstvo. 2002. godine kada je zakon o poticajima bio na javnoj diskusiji, rekao sam: kad se to prihvati bit će zakon više spoticajan nego poticajan. Dakako, prije toga sam proučio temeljito zakon i znao sam što govorim. No, onda sam dobio ukor pred isključenje u svojoj firmi. Bilo je gužve oko toga. Međutim što se poslije desilo? Taj zakon o poticajima i povratu kapitalnih ulaganja u poljoprivredu je bio na snazi od 2002. do 2010. godine. Ministar Čobanković je, nešto prije nego što je odstupio, rekao da je u skladu s tim zakonom, kako je rekao, ‘upumpano’ 36 milijardi kuna, a da nam je poljoprivredna proizvodnja te 2010. manja nego što je bila 2002. Dakle, jel’ si ti poticao ili si spoticao?
Dakle, stvarno se poticalo, ali – slabljenje poljoprivrede?
– Za to je kriv jedan posve naopaki pristup. No, gledajte, kako bi se to pojasnilo mora se otići malo u povijest. Europa se nakon 2. svjetskog rata našla srušena. Pogotovo Njemačka. I da nije bilo onog Marshallovog plana gotovo bi umirala Europa od gladi. I tad je bilo najvažnije proizvoditi, da ne bude gladi. I onda se poticala proizvodnja. Sve su države to činile. No međutim, to ih je nakon 20-30 godina odvuklo, pa su imali hiperprodukciju. I onda su Nizozemci izraubali svoja tla i upotrebljavali tone mineralnog gnojiva po hektaru, zatrovali svoje podzemne vode, ovo-ono. I sad se Europa našla u viškovima mlijeka, maslaca, no država je sve otkupljivala, pa makar uništavala. E onda su ljudi, takvi kakvi jesu, lakomi, u trci za profitom i dalje raubali zemlju, trošilo se sve više i više, devastrirala se zemlja… E onda oni shvate i okreću sustav, ne potiču više proizvodnju, već daju poticaj po površini, na hektare. Tu su donekle to izbalansirali. Međutim, šta se desilo? Gospodarske sile postaju Indija i Kina, i oni kešom kupuju viškove hrane. Sad Europa nema da ne zna kud bi s tim mlijekom, maslacem i mesom i žitaricama. A prije 10-15 godina ih je boljela glava od toga. I vidite: sad je napravljen taj zaokret – poticaji se od tad daju po površini. Međutim mi u Hrvatskoj koji ne proizvodimo dovoljno imamo posve obrtnutu situaciju. Ponavljam, oni su na to išli radi viška proizvoda i hiperprodukcije. Međutim mi ne proizvodimo dovoljno niti za se, a kamoli za turizam ili za izvoz, koji nam je neophodan. I na kraju i mi prihvaćamo spomenuti sustav. Sad i mi imamo poticaje po hektaru, umjesto da stimuliramo proizvodnju, kilogram, litru, komad jaja, odojka, svinja, goveda, litre ulja, vina, mlijeka…. Posebno je zanimljiv slučaj s mlijekom: novci su se našli i sad ćemo mi podizati farme, farmere, ovo-ono i dali ljudima po par milijuna kuna kredita. Napravljeni hoteli za krave, nabavljene visokomliječne krave, nabavljeni silni traktori i mehanizacija, a nismo riješili osnovnu stvar: a to je poljopriovredno zemljište. Kako bi vi profitabilno hranili jednu kravu, morate imati hektar površine.
Domaći češnjak se grčevito bori s kineskim
Jedan hektar za jednu kravu?
– Za jednu kravu. Činjenica je da je najjeftinija litra mlijeka sa paše, a najskuplja je s jasala. Jer u jasle morate sve nositi, kositi, sušiti, pa baliraj, dovezi…. I sad su se naši ljudi našli u čudu: imao je 100-200 krava, a ostao je na 20, 30 hektara zemlje. I sada je cijena koštanja litre mlijeka 2,50 kune, a da bi vraćao te kredite i živio od toga on traži za litru mlijeka 3,50 kune. A u Europi je cijena koštanja kunu i pol. I kad njihov farmer dobije 2 kune, on je zadovoljan s tim. Dakle opet se vraćamo na problem zemljišta. Godine 2005. bio je neki program poticanja govedarstva. Podijeljeni ljudima krediti, no opet bez rješenog problema zemljišta. U Šibensko-kninskoj županiji je bilo 13 ljudi imenom i prezimenom koji su bili zainteresirani za taj projekt. Međutim zakonodavac je bio toliko pametan pa je odredio da mora po kravi svatko imati 0,75 hektara. Donja granica je bila 20 krava. Nitko u županiji nije imao 15 hektara zemljišta, bilo u vlasništvu , bilo pod koncesijom. Još nitko nije mogao dobiti niti građevnu i lokacijsku dozvolu. Tu je bilo toliko paradoksalnih situacija, jer naša tijela državne uprave međusobno nisu bili u dosluhu. Do dana današnjeg ništa nije usklađeno. Danas nas zavaravaju kako su tu Europa i fondovi, kako ima novaca, i to. Jest, ali samo prema određenim kriterijima koje mi ne možemo ispuniti. Osnovna stvar je da je zemljište jedan kroz jedan. A u Dalmaciji je danas još uvijek 80 posto zemljišta na nivou Austro-ugarske. Toga mi nismo svjesni. Nešto je bolja situacija gore na sjeveru. Zanimljivo je stanje u Baniji, gdje je svojedobno Marija Terezija donijela zakon da se zemlja nije mogla prodavati ako nije jedan kroz jedan. E onda je ćaća svaki svojoj djeci ostavljao jedan kroz jedan. Za Marije Terezije. A mi to nemamo ni do dana današnjeg.
I što ćemo sad? Dakle ne treba se previše ufati u popularne EU-fondove, kad se govori o poljoprivredi?
– Gledajte. Ja nisam eurofob, ali smatram da smo u Europu upali totalno nepripremljeni, pogotovo hrvatska partitokracija. Totalno nepripremljeni. Trebalo je imati nekakav grace-period od barem pet, šest godina. Mislim da bi to Europa razumjela, da joj je to predstavljeno na drukčiji način.
A naše ribarstvo? Što je s njim?
– Kad se spomene ribarstvo, nameće se jedna bolna tema. Teško mi je govoriti o jednoj rak-rani. Meni je teško govoriti o tome. O ZERP-u (tzv. zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu op.a.). Od toga ništa nema. Bio sam na jednom ribarskom skupu. Onda je među tristo ljudi izašao jedan čovjek i kazao: Šta bi se dogodilo, da u doba žetve, iz Mađarske u Slavoniju i Baranju navali 200 kombajna sa svom logistikom i počnu žeti naša polja? A nama Talijani to godinama rade: ulaze u naše more i izlovljavaju bez ikakve nadoknade. Po procjeni, godišnje izlove ribe za nekih oko 350 milijuna eura. Jedna Malta, otočna državica s 400 tisuća stanovnika ima gospodarski pojas. A mi nemamo. I o tome se ništa ne govori. Nama je bitna ćirilica, seksualni odgoj, ne znam šta. Mi bježimo od pravih problema. Bježimo od činjenica. Uljuljkavamo se. A deficit i dug rastu.
Bilo je govora i o tome kako će država davati poljoprivredno zemljište u koncesiju…
– Interesantne su to stvari. Bilo je javno deklarirano kako će država davati pod koncesiju poljoprivredno, šumsko zemljište. Tu je nešto i učinjeno. Prije par godina je bilo zainteresiranih ljudi za 800 hektara, no nitko nije dobio ništa, ni pedlja. Međutim, ja se slobodno mogu zapitati zašto se država javno deklarirala za to, a to zapravo ne provodi. Zašto ne? Ja se pribojavam jedne stvari. Da mi više nismo ni vlasnici te zemlje, da je to stavljeno pod hipoteku banaka koje kreditiraju naš platni deficit. Pazite, to je moje slobodno mišljenje. A htio bih da se hrvatskoj javnosti odgovori na to pitanje – je li to istina ili nije. U 17 godina vladavine HDZ-a, i šest, sedam SDP-a, hrvatska mast ide u propast… Mi tonemo i dalje. Te hrvatske partitokracije su se sve profilirale u uske interesne grupe. A mi smo brojčano malen narod i ne može ni lijeva ni desna opcija zasebno okupiti svoje elite koje će riješiti problem. Mi moramo kao i 91. godine, početkom Domovinskog rata, svu pamet staviti na kup. I poslušati struku i pamet, jer u hrvatskoj poljoprivredi je sve odluke donosila politika. Najslabija karika poljoprivrede je ministarstvo poljoprivrede. Ja sam uvijek tako govorio. No snagom argumenta, jer činjenice nitko ne može pobiti. Tko je odgovoran? Hrvatske partitokracije koje su se smjenjivale, sa svojim koalicijskim partnerima. Ja ne vidim nikakve razlike između njih. To su uske interesne skupine.
Ledina je neobrana, nema koze da je bere…
Dakle, koliko danas Hrvatska pored svih neiskorištenih resursa uvozi hrane?
Većina hrane se uvozi. Šezdeset posto hrane se sigurno uvozi. Danas nije problem prodati hranu: tu su već spomenute Indija i Kina. Oni mogu kupovati, i kupuju. Australija ima 20 milijuna stanovnika, a proizvodi hrane za 80 milijuna. I ona opskrbljuje Japan hranom, a Japan joj vraća tehničku robu, automobile. No bitna je hrana. Ako sam siromašan i nemam za nove gaće i cipele, ja ću krpat stare. Ako nemam za novi auto, ja ću voziti stari. Ali, jesti moram svaki dan – želudac ne mogu zakrpati. Govorio sam to još i u socijalizmu. Na čemu Zapad i Amerika grade svoj visoki životni standard? Upravo na jeftinoj hrani. Jer se tamo čovjek s 20 posto svoje zarade može prehraniti. I sad ja dam 20 posto na hranu, a s ostatkom će kupovati gaće, cipele, aute, kuće i dionice, putovati svijetom i trošiti. A kad ti moraš kao kod nas pola dati da bi se održao na životu, e onda zato nemaš za auto. A kad on kupuje tamo automobile, onda daje zamah gospodarstvu. To su odavno prokužili ovi i tzv. azijski tigrovi, Koreja, Malezija. A sve je počelo od jeftine hrane.
Kako ćemo mi pojeftiniti hranu?
– Jeftinom vlastitom proizvodnjom. Primjerice, pobjeđivanjem suše navodnjavanjem. Evo primjera: još prije 15 godina u nekom časopisu Hrvatskih voda je stajalo kako jadranski sliv, dakle sve ono što se ulijeva u Jadransko more: od Mirne i Raše u Istri, preko Zrmanje, Krke, Cetine do Neretve – u jednoj sekundi izbaci 1.200 kubika vode i – raslanjuje Jadransko more. Ispitivanja na Slapovima Krke su pokazala kako prosječno godišnje 37 ooo litara u jednoj sekundi raslanjuje Jadransko more, a mi stotinu metara lijevo i desno trpimo suše. Nevjerojatno. Ja sam govorio šibenskim gradonačelnicima: dovedite vodu u šibensko polje, podignimo staklenike, i sa jednog hektara, s tri usjeva godišnje povrća, može vam tisuću obitelji imati američki standard! Mi nismo svjesni ove klime koju imamo na Mediteranu. Pazite, dok je Europa pod snijegovima i ledom, mi za Božić i Novu godinu možemo otići tamo sa špinatom, salatom, mladim krumpirom. Vi imate danas od Šibenika do Munchena osam sati vožnje kamionom. Ali nemaš vodu, ni zemljište, jer je zemlja – emotivna kategorija. A to je glavni problem. Nije problem u geometrima ni bagerima, nego u glavama. Pogledajte gdje smo: pa jedna Srbija na izvozu voća ima 600 milijuna eura godišnje. Samo voća. Nisu to tako velika ulaganja. Za otvorenje jednog mjesta u industriji je trebalo 200 tisuća DEM za hale, transformatore, strojeve. U poljoprivredi vi možete danas s 15-20 tisuća eura otvoriti jedno radno mjesto. Samo morate promjeniti zemljišnu politiku. Treba ljudima dati zemlju. Ako samo kritiziraš stvar, onda je to kritizerstvo. Ali, evo, ja sam tu ponudio i neka rješenja od struke. Međutim sve odlučuje politika i nitko nije odgovoran za ništa. To je jedna društvena patologija, za mene.
Pogubna, reklo bi se…
– Pogubna. Nemamo mi pravo oduzeti budućnost svojoj djeci i unucima. Ukratko. Kažu: država je najlošiji gospodar. Nije istina. Njemačka je vlasnik njemačkih željeznica, pa i dalje tamo na kolodvorima sve na minutu štima. Loše može biti isključivo postavljanje lošeg državnog menadžmenta, koji se bira uglavnom među stranačkim podobnicima i poslušnicima. Mi smo izvitoperili demokraciju. Mi nismo shvatili do dana današnjega bit demokracije. Demokracija je vladavina zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. A u nas sirova, da ne kažem surova, politika vlada i nad sudskom, i nad izvršnom i nad zakonodavnom vlašću. Vidite: tu je problem. Opet je u glavi problem. A te su promjene u glavi najsporije. Jedan ruski publicist, Ilya Ehrenburg, napisao je ovako: politički režim u nekoj zemlji možete promijeniti od danas do sutra, izborima ili vojnim pučem, ekonomiju i gospodarstvo pametnim reformama u roku četiri, pet godina, ali svijest ljudi se mijenja generacijama.
Poljoprivreda se neće spasiti puževim koracima
O poljoprivredi ste dosta kazali? Što možete reći o drugim prilikama u Hrvatskoj?
– Nisam ni pesimist ni optimist. Nastojim biti realist. A realnost nije sjajna. Hrvatska je u dubokoj moralnoj i etičkoj krizi o kojoj gotovo nitko ništa ne govori. A ta moralna kriza rezultira gospodarskom, socijalnom i političkom krizom. Jest da je svojedobno kardinal Bozanić izrekao grijeh struktura, ali on, kao moralna vertikala u Hrvata, morao je imenovati te strukture. Te strukture imaju ime i prezime. No nije ih imenovao do dana današnjeg. A korupcija vlada. Nije to samo plava koverta. To su svakakve sinekure, dobro plaćena radna mjesta bez ikakve odgovornosti i stručnosti. Možda čak i visoke mirovine, možda čak i braniteljske mirovine. Zato i mnogi od branitelja šute, a neće da progovore o činjenicama i pravim problemima. Ljudi koji su bili u stanju glavu metnuti u torbu za Hrvatsku sad šute. Ne znam kud plovi brod.
No zato je tu narodna duhovitost. Nedavno sam sreo jednog mladog Imoćanina koji je radio na bageru i kasnije me pita, kao u šali, ‘šta je to MUP?’. Šta, pitam ja. Milicija u policiji, kaže on. Ha-ha. I Udba je sudba. No nije to bez vraga rečeno. Nije slučajno da mi jedini od ovih komunističkih zemalja nismo proveli lustraciju. Ako to nisi mogao u ratu, onda je to trebalo uraditi poslije rata. Ja ću slobodno reći da je provedena od Udbe lustracija nad hrvatskim domoljubima. Obrnuto je napravljeno. Nužne su radikalne promjene, ali nema kritične mase da ih provede. Bilo ju je ’71. i ’91. godine. A mi smo i biološki sve slabiji (hrvatski narod op.a.). A kroz povijest zemlja pripada onome koji je na njoj. Bojim se da nam i oko toga netko ne želi dobro. Nesretan je ovaj tržišni liberalizam koji svijet vodi u propast. Problem je u u globalizaciji – opasnija je za male narode. Ali kako parirati tome? Prvo, svojim zdravim nacionalnim osjećajem i drugo, socijalnom solidarnošću unutar sebe. A mi ništa od toga nemamo.
Kako dalje?
– Ne znam. Indikativno je da je Linić nepunih mjesec dana nakon svog imenovanja morao u Ameriku po milijardu i pol dolara kako bi mogao mirovine isplatiti. E sad će se zadužiti tu. Ja vidim 80 posto hrvatskog naroda živi sve teže i teže. A opet štednja raste. Pa tko to štedi? Tko je to uštedio silne milijune? Nitko poštenim radom nije mogao doći do toga. No, lijepo je biti mlad, a grubo je ostariti, kako bi rekli u Dalmaciji. Ja sam sad u mirovini. Neću kukati ni plakati, ali nakon 38 godina dobijam manje od 3000 kuna. To je ponižavajuće. Nisam ništa drpio, nisam se otajkunio. Rad je osnovno mjerilo ljudske vrijednosti. A mi smo rad devalvirali i zato smo tu gdje jesmo.
Hvala Vam na razgovoru, iako ga ne završavamo baš u najveselijem tonu…
– Što je, tu je.
Polako ali sigurno uvozni puž jede hrvatsku blitvu
fotografije: Goran Šimac
