Neovisni novinarski portal
17.6.2018.
LJUDI / POLITIKA
Mileva (foto TRIS/G. Šimac)

Jedna nimalo (pred)blagdanska priča/Mileva Hasani (70), Vrpolje:
Pomozite, gladna sam!

Mileva (foto TRIS/G. Šimac)

Možete li uopće zamisliti koliko očajan mora biti čovjek kada odluči okrenuti broj telefona lokalne radio stanice da bi u eteru, kroz suze, zavapio: Pomozite, umirem od gladi!A upravo na to se, u trenutku potpunog beznađa, odlučila 70-godišnja Kninjanka Mileva Hasani, jer, doista, nije imala ni koricu suhog kruha kojom bi nakratko zavarala prazan želudac. I nije joj se činilo nimalo izgledno ni da bi se njezina bijedna sudbina kakvom čarolijom uskoro mogla promijeniti. Nadolazeći blagdani za Milevu znače samo tugu…

Njezin vapaj duboko se dojmio obitelji Prodanović, Dragice i Ilije, koji su reagirali odmah.

-Ne znam kako bi vam opisala taj osjećaj koji je u meni izazvao Milevin glas na radiju, te suze nesretne, gladne, usamljene žene kojoj nema tko pomoći i pružiti utjehu. Stvorio mi se čvor u grlu, suze su mi mutile vid, istrčala sam iz stana u kućnim papučama, bez čarapa, bosa, i natjerala supruga da odmah idemo u Vrpolje odnijeti makar osnovne namirnice i pomoći Milevi. Bila sam uzbuđena zbog saznanja da u današnje doba ima tako očajnih ljudi koji doslovce gladuju. Sramota je to za društvo, za Kninjane, i sve druge koji su čuli Milevu, ali nisu ništa poduzeli – govori nam emotivno Dragica, koja je odmah na Facebooku objavila apel za pomoć gladnoj ženi, Milevi Hasani.

I Šprajc se uključio, ali nije pomoglo…

-Čak je i Zoran Šprajc, urednik na RTL-u, objavio apel na svom FB-u, i pozvao građane na solidarnost i empatiju s nesretnom Milevom. Mislila sam da će nas zatrpati pozivi humanih i socijalno osjetljivih građana. Znam da su naši ljudi u tome uvijek nevjerojatno srčani. Ali čak ni Šprajc nije svojom objavom dirnuo veći broj ljudi, i vjerovali ili ne, javilo mi se tek njih četvero. Jedna studentica iz Njemačke Eva Herceg, i još troje odavde: Mato Mihić, Štefanija Sačić i Božo Šuša… – ispričala nam je gospođa Dragica, dočekujući nas na cesti, kao kakav dobrovoljni vodić do doma Hasanijevih u Vrpolju.

I njezin suprug je tu, donijeli su neke potrepštine Milevi, brašno, šećer, ulje, mlijeko, konzerve , paštete…

Kuća se doima nadrealnom. Njezin okoliš apokaliptičnim. Teško je povjerovati da tu netko živi. Ali, Milevi je to dom. A nigdje čovjeku nije, niti može biti, kao u vlastitom domu. Ni ona ga ne bi mijenjala ni za što kad bi Grad pokazao volju i spremnost da joj krov i zidove malo pokrpa kako joj se ne bi voda slijevala niz zidove, pravo u kuhinju.

– Naprosto mi je dogorilo. U kući nisam imala baš ništa, ni starog, tvrdog kruha, kamoli što drugo. I zato sam nazvala Radio Knin i jednostavno rekla: Gladna sam, pomozite! – nevoljko će Mileva, otvarajući pred nama vrata svoga skromnog, ruševnog kućerka u Vrpolju nedaleko Knina, gdje živi potpuno sama okružena doslovce ruševinama.

Znala je, veli, biti bez kruha i po 20 dana. Pogotovo zimi…

Stigla posudica s ručkom (foto TRIS/G. Šimac)

Miris topline i siromaštva

Teško joj je pri srcu, naslanja se na kauč u kuhinji, uranja lice među ruke, s mukom diže pogled prema nama, i jedva da izusti pokoju riječ. Dragica govori umjesto nje. A u unutrašnjosti kućerka, naslonjenog na ruševine nekadašnjih solidnih kuća, nevjerojatan miris topline. I siromaštva. Kuhinja blista od čistoće. Svaka je stvar na svom mjestu, štednjak besprijekorno ulašten, vidi se da već duže vrijeme nije na njemu baš ništa skuhano. Skromno i savršeno uredno. Osjeća se ženska ruka. Ali, ni traga mirisu blagdanskih kolača koji se već uveliko peku u mnogim našim domovima. Kolač je ovdje luksuz koji se ne viđa…

– Da smo svi mi malo manje grabežljivi i sebični, kontejneri bi bili stvarno za smeće, a ne bi se u restorane pretvarali- ironično će ogorčena gospođa Prodanović.

Mileva živi od tisuću kuna mirovine, koju je stekla radeći u TVIK-u 22 godine. Prošla je izbjegličku kalvariju, jedno vrijeme je bila smještena u Vukovaru, a onda otišla u Njemačku kao izbjeglica i iz Njemačke se vratila 2008. Ima troje djece, sina koji je invalid, i živi u Nizozemskoj, i dvije kćeri. Jedna je s obitelji u Gračacu, teško živi kao i njezina majka, a druga, nedaleko od Milevinog doma, ali je kao neka tajnovita rana na Milevinom srcu. Ne želi o njoj…

U susjedstvu ima nekoliko starijih žena s kojima se povremeno vidi, u bolja vremena i kavu zajedno popiju, isto je i njima kao i njoj, ali bar imaju solidne kuće, koje ne prijete da će im se srušiti na glavu kao Milevi njezina.

Tražila je obnovu kuće, ali su je odbili. Kuća je vlasništvo njezina supruga Alija Hasanija, s Kosova, koji je 1991. otišao, ostavio Milevu i djecu i nikad više od njega ni glasa nisu čuli. Pokušala je svoje stambeno pitanje riješiti povratom stanarskog prava, jer nekad je živjela u kninskoj Masleničkoj ulici u državnom stanu, ali su je odbili jer ima – kuću !?

– Kuću imate, ali obnovu ne možete dobiti jer kuća nije na vama, nego na vašem mužu, tako mi govore. A ja ne znam niti je li moj muž uopće još živ. I tako se vrtim u tom začaranom krugu i svi skidaju odgovornost sa sebe-  žali se nemoćno Mileva.

Manja i veća ruševina (foto TRIS/G. Šimac)

Jedan dnevni obrok iz Pučke kuhinje…

Čudimo se da Centar za socijalnu skrb nije reagirao, osigurao joj makar suhi obrok, ili eventulano jedan obrok iz Pučke kuhinje. No, Mileva je i njima kucala na vrata, međutim, pravdali su se govoreći kako bi joj donijeli božićni dar ali je ne mogu naći.

– Vidite, kad mi treba donijeti kakvu pomoć, govore da me ne mogu naći. A poštar mi uredno donosi račune, nikad ne zaluta nijedan, pogotovo kad stižu ovrhe zbog dugova koje ne mogu podmiriti jer nemam od čega. Kako me nađu kad treba očitati brojilo za struju i vodu? Na banci sam digla dvije svoje mirovine odjednom i kupila drva, jer možda bez kruha i mogu, ali na ovoj studeni bez drva ne mogu- kaže. Doduše, veli, priznaju da ima pravo na obrok iz Puke kuhinje dnevno, čak su ga dvaput i donijeli, a onda prekinuli. Čekaju nalaz liječnika. Rješenje ustanove. Ne znam, priznaje Mileva, sliježući ramenima.

– Dolazili su neki ljudi ovdje iz raznih ustanova, i onda mi kažu : Vi ste k’o najbolja cura, što ne idete raditi! Rugaju se samnom…

Slučaj je htio baš dok smo u toplini Milevinog tužnog doma slušali priču o još jednog nesretnoj ljudskoj sudbini, na vrata zakuca poštar.

– Eto, vidite kako me poštar lako nađe- pomalo će slavodobitno Mileva, zadovoljna što su se njezine riječi potvrdile. Poštar joj uruči bijelu kuvertu, Dragica gleda što bi moglo biti, i odmah konstatira: Centar za socijalnu skrb. Stiglo rješenje kojom joj se odobrava jedan dnevni obrok iz Pučke kuhinje svaki dan- čita Dragica službeni dopis kojeg je upravo donio poštar.

Nije puno, ali lakše se diše, pomislimo u sebi. Iz rješenja proizlazi da ima pravo i na pomoć u kući, za spremanje i čišćenje, dva puta tjedno, a i kućni majstor bi po rješenju trebao dolaziti dva puta tjedno radi saniranja njezinog ruševnog doma.

-Ali, što će meni kućni majstor ako on ne može popraviti krov da ne prokišnjava i srediti ove napukle zidove da mi se kuća ne sruči na glavu-  sve zdvaja nad pismom Mileva.

– Nije meni ovdje loše, samo da mi kuću poprave kako valja-  skromno će, odgovarajući na pitanje bi li radije živjela u gradu u kakvom malom stanu kao nositelj stanarskog prava. U stan bi išla tek ako nema druge, ali radije bi ostala u kući, samo da je obnove.

Štrednjak s novogodišnjim uresima (foto TRIS/G. Šimac)

M. Jelić : Grad Knin može dati samo jednokratnu godišnju pomoć do 500 kuna!

No, može li to Mileva uopće ostvariti, ima li na to pravo? E, to smo pitali gradonačelnika Knina Marka Jelića.

– Jedini trag o gospođi Hasani koji imamo u Gradu je zahtjev za očitovanje u vezi stambenog zbrinjavanja koji smo zaprimili od Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalne, imovinsko-pravne poslove i zaštitu okoliša 4. svibnja 2016., radi provjere podataka jesu li Mileva i Ali Hasani bili evidentirani kao nositelji stanarskog prava na stanu u Kninu. Uvidom u službene evidencije, pronađen je Ali Hasani kao nositelj stanarskog prava u ex.Bloku III decembra 15., danas Maselničkoj 15. I to smo očitovanje proslijedili uredu Državne uprave u Šibensko- kninskoj županiji- detaljno će gradonačelnik, upućujući nas na županiju i Državnu upravu.

– Mi kao Grad možemo dati smao preporuku za stambeno zbirnjavanje, i to smo učinili. Jer, Ali Hasani je bio nositelj stanarskog prava, a kako su tada bili u braku, gospođa Mileva Hasni je bila sunositeljica stanarskog prava na tom stanu, i ona može podnijeti zahtjev za stambeno zbrinjavanje, ali u Ured državne uprave u Šibeniku. A dalje je sve u njihovim rukama. Ono što Grad za gopođu Milevu može učiniti, kazuje nam gradonačelnik Jelić- to je skromna jednokratna godišnja pomoć u iznosu od 300 – 500 kuna, i da nam se obratila, mi bi joj tu pomoć odobrili. Još nije kasno, poručite joj slobodno da nam se javi- napominje kninski gradonačelnik Marko Jelić, uz opasku da u Kninu, nažalost, ima puno takvih priča.

– Da nam se gospođa Hasani obratila-  dodaje uzgred- mogla je dobiti i pomoć za ogrijevno drvo. Trenutno to pravko koristi 21 naš sugrađanin. Ali, nažalost, više od toga mi ne možemo, jer niti je to u našoj nadležnosti a niti imamo financijskih sredstava-  zaključuje Jelić.

Mileva nas sa zahvalnošću ispraća, sretna da joj je netko pokolonio nakratko pažnju i saslušao njezinu životnu priču, dao nadu da će možda neki dobri ljudi, ako ne i sustav, za nju nešto učiniti. Dragica i Ilija Prodanović sigurno hoće. Na Božić će biti njihov gost. Taj dan Mileva neće biti gladna.

Ni sama.

Ali, nije Božić svaki dan…

Kalendar, cvijet i 3D Isus (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI