Kakvi smo kao društvo i koliko smo spremni pružiti pomoć ljudima koji se nađu u životnim nedaćama zbog kojih su prisiljeni napustiti svoj dom potvrđujemo i kroz prihvat i odnos prema azilantima. Tko su oni i zašto traže azil? Koliko ih je? Iz koji zemalja dolaze i koja ih je muka natjerala na bijeg? Na ova i druga pitanje odgovorila nam je Sanja Pupačić, voditeljica Službe za zaštitu migranata Hrvatskog Crvenog križa.
Sanja Pupačić, voditeljica Službe za zaštitu migranata CK-a Hrvatske
-Tražitelji azila su osobe koje su zatražile međunarodnu zaštitu i čekaju rješavanje svojih zahtjeva za azil, a za to vrijeme uglavnom su smješteni u prihvatilištima koji se nalaze u Zagrebu i Kutini. Od 2004. g. do kraja 2014. godine azil je u Hrvatskoj zatražilo 4.770 osoba, a status azila ili supsidijarne zaštite dobile su 133 osobe.
Prema njezinim riječima MUP je ranijih godina prosječno registrirao do 200 tražitelja azila na godinu, sve do 2012.g. kada je broj porastao na čak 1193, a 2013. godine bilo je 1089 tražitelja azila. Najveći broj osoba koje su tih godina tražile azil dolazile su iz Afganistana i Somalije, dok su u 2014. godini tražitelji azila u najvećem broju dolazili iz Sirije i Alžira.
Sudbina jednog azilanta
Habbib je svoj rodni Afganistan napustio još prije 12 godina. Bilo je to nakon krvavog pokolja i masovnog pogubljenja u njegovu rodnom mjestu u kojem je stradala cijela njegova obitelj- roditelji, braća i supruga. Pobjegao je u Pakistan u kojem je živio godinu dana, a potom je otišao u Iran gdje se zadržao 5 godina. Iran je napustio jer nije uspio regulirati svoj status. Opet je odlučio krenuti dalje i potražiti sigurnije utočište koje je tada vidio u Turskoj u kojoj se zadržao nekoliko mjeseci. Put ga je potom odveo u Grčku nakon koje se odlučio za Hrvatsku.
Ovo je samo jedna od stotinjak sudbina azilanata koji bolji život žele izgraditi u Hrvatskoj.
Sa pristupanjem Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije promijenio se i obrazac ponašanja najvećeg dijela onih koji su u našoj zemlji zatražili azil, govori nam Pupačić. Zov razvijenijih zemalja bio je jak pa su mnogi odlučili napustiti Hrvatsku i sreću potražiti u nekoj od razvijenijih zemalja, ali i onih zemalja koje su sklonije prihvaćanju azilanata. Hrvatska na tom putu još kaska o čemu svjedoči gotovo mizerni broj onih koji su dobili status, a to potvrđuje i Sanja Pupačić.
Foto: Crveni Križ Hrvatske
Zanimljivo je saznanje da veliki broj tražitelja azila, njih više od dvije trećine, napušta Hrvatsku prije nego što dočekaju odluku o svom statusu. Nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, trend napuštanja i odlaska u razvijenije zemlje EU se nastavio, čak je primijećen i pad broja zahtjeva za azilom. Tražitelji azila odlaze u druge zemlje iz različitih razloga, a jedan od razloga je i to što u nekim zemljama imaju rodbinu, prijatelje ili pripadnike svojih zajednica za koje smatraju da će im pomoći u integraciji i snalaženju u novoj sredini.
Broj izbjeglica u protekloj godini bio je rekordan. U zemlje Europske unije ušlo je blizu 530 000 izbjeglica što je dvostruko više nego 2010.g. U Njemačkoj je lani azil zatražilo 202 tisuće ljudi, u Švedskoj oko 74 tisuće, Italiji preko 52 tisuće, u Francuskoj tek nešto manje… Trend sve većeh broja izbjeglica u EU nastavljen je i u ovoj godini, a kako se nemiri, ratna događanja i gospodarska kriza i dalje nezaustavljivo šire, može se očekivati daljnji priliv velikog broja izbjeglica.
Sve veći broj izbjeglica i dalje dolazi iz Sirije u kojoj džihadisti Islamske države i tamošnjeg okrutnog režima Bashara al Assada već više godina vrše sustavni teror nad tamošnjim stanovništvom. Prema podacima UNHCR-a, Siriju je u dvije godine napustilo preko 200 tisuća osoba, mahom kršćana. Sirijske izbjeglice Europa nerado prima. Nakon Sirije najveći broj izbjeglica stiže iz Eritreje. Glavnina izbjeglica u Europu stiže preko otočića Lampeduza na jugu Italije. Mnogi nisu imali sreću da se brodovima dokopaju talijanskog kopna. Više tisuća izbjeglica, uglavnom iz Afrike, skončalo je svoje živote u hladnom moru Sredozemlja. Oni koji dođu na kopno suočavaju se sa teškim i neizvjesnim životom, ali su barem sačuvali život.
Kakav je aktualni trend nezakonitih prelazaka naše granice moglo se saznati i iz nedavnog izlaganja ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića o obavljanju policijskih poslova tijekom 2014.g. koji je izjavio: „Nezakoniti prelasci državne granice bilježe pad za 17, 3 posto jer je 2014. godine zabilježeno 3914 slučajeva, a godinu ranije 4734. Također, i broj tražitelja azila se smanjio za 58, 4 posto, odnosno prošle je godine bilo 453 tražitelja azila, a godinu ranije čak 1089.”
Kao što se moglo i očekivati među tražiteljima azila značajno je veći broj muškaraca koji svoje zemlje napuštaju kako bi ostatku porodice osigurali egzistenciju ili pak bježe zbog političkih i drugih tortura, ratnih operacija kojima su izloženi, religijskih uvjerenja…
Foto, HCK
-Od 133 osobe koje su dobile azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj, 41 je žena i 92 muškarca na koje, inače otpada 70 % ukupno prihvaćenih osoba. Žene u najvećem broju slučajeva dolaze s obitelji, a u manjem broju dolaze same. Kada dobiju status azila ili supsidijarne zaštite, ove osobe se, uz pomoć svih institucija i organizacija, nastoje integrirati u hrvatsko društvo, naučiti jezik, zaposliti se i početi živjeti kao svi građani ove zemlje, kazuje Pupačić navodeći kako su brojna prava i usluge koje ove osobe mogu koristiti tijekom procesa integracije u društvo. Istina, dodat će, postoje teškoće i nedostaci koji se javljaju u praksi koji taj proces otežavaju. Primjerice, nedostatak “službenog” tečaja hrvatskog jezika, a tu je i težak put do zaposlenja, navodi Pupačić.
Zanimalo nas je kako Hrvatski Crveni križ pomaže tim ljudima da budu prihvaćeni u hrvatskom društvu, da se bolje snađu u novim okolnostima, dobiju posao, nastave školovanje i drugo.
Prema riječima Sanje Pupačić Hrvatski Crveni križ, u suradnji i uz podršku Ministarstva unutarnjih poslova i Agencije UN-a za izbjeglice (UNHCR), pruža pomoć i podršku ne samo tražiteljima azila u prihvatilištima, već i azilantima i osobama koje su pod supsidijarnom zaštitom. Pomaže im se, navodi, pri snalaženju i integraciji u novu sredinu, pri ostvarivanju raznih prava, pristupu obrazovanju i zapošljavanju. S obzirom da većina osoba pod međunarodnom zaštitom nema razvijenu socijalnu mrežu niti podršku obitelji, ne poznaju dobro jezik ni kulturu, često žive u sjeni i na marginama društva. Stoga im je potrebno pomoći da ponovo steknu dostojanstvo, samopoštovanje i preuzmu aktivnu ulogu u društvu iskorištavajući sve svoje potencijale.
Afrika, snimila. J. Klisović
Među azilantima su i djeca kojima je u cijeloj priči najteže, posebice onima koji se u nepoznatoj zemlji za koju do tada vjerovatno nikada nisu ni čuli, nađu bez roditelja ili skrbnika. S njima se postupa posebno obazrivo što nam potvrđuje Pupačić.
-Najranjivija skupina kojoj je potrebna posebna briga i skrb svakako su djeca bez pratnje roditelja ili zakonskog skrbnika. Naime, djeca koja su odvojena od roditelja posebno teško doživljavaju napuštanje svoje obitelji, zajednice i načina života koji im je bio poznat i s kojim su se znali nositi. Trauma progonstva, briga za obitelj koja je ostala negdje daleko, manjak informacija i kontakta s bliskim osobama kojima vjeruju i na koje se mogu osloniti ostavljaju velike negativne posljedice po razvoj ove djece. Zato im je potrebno pružiti posebnu pažnju, brigu i puno strpljenja, jer oni su, unatoč svemu što su prošla, još uvijek samo djeca kojoj je potrebna zaštita i pomoć, reći će Pupačić.
Hrvatska, očito nije najidealnija zemlja za azilante pa ne čudi stoga što je mnogi zaobilaze. Potvrđuju to i podaci o broju azilanata koji je na europskoj ljestvici na samom dnu. Zašto? Oni koji su ustrajali i ostali u našoj zemlji često se susreću sa neprihvaćanjem sredine u kojoj žive. Mnogi na njih gledaju bez simpatija, neki ih ne puštaju u klubove, vrijeđaju ih na ulici, omalovažavaju…
Ima i onih koji su se unatoč prvotnom nesnalaženju i odbijanju ipak uspjeli snaći. Potvrđuje to skupina Afrikanaca, mahom mladih ljudi koji su osnovali Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj-DAH. Njihov put integracije uistinu je hvale vrijedan.
Afrika, snimila: J. Klisović
