Tjedni komentar:
Silobrčić i Barišić, sraz etike i politike

 Akademik Vlatko Silobrčić podnio je ostavku na mjesto predsjednika Odbora za etiku u znanosti i obrazovanju. Ministar Pavo Barišić može mirno spavati jer u ovoj državi nije nikakav grijeh bezočno plagirati tuđe radove i potpisivati ih kao svoje, ali je smrtni grijeh o tomu javno govoriti, plagijatora i plagiranje problematizirati ili nedajbože sankcionirati. Usred Jasenovca dopušteno je postaviti spomen-ploču s uklesanim ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, na koji Vlada nema komentara, nekmoli osude, ali ako na to upozorite, ne možete očekivati ništa osim etiketiranja da ste jugoslavenčina, komunjara, antihrvat. Budimo realni: živimo u državi čija je sveprisutna filozofija „ fake standard“.

 Sve je kod nas izvrnuto naopako, lažno, iskrivljeno, pogrešno upakirano, amabalaža ne odgovara sadržaju, sve je laž i obmana. Od naših političkih „moralnih vertikala“, preko naših znanstvenika s iznimnim osjećajem za „pragmatično“ , do domoljuba koji su s desnicom na srcu i ushitom na licu bezočno pljačkali (i pljačkaju i dalje) svoju domovinu.  U ime „zasluga za narod“. A kad je tako, ne treba nas čuditi  što imamo za  ministra znanosti i obrazovanja suspektnog plagijatora, koji se ispriča plagiranom i sve mu je trenutno oprošteno i zaboravljeno, ali za onoga tko propitkuje etičnost takvog ponašanja u znanstvenoj (ali i svakoj drugoj) zajednici, sustav nema milosti ni kršćanskog razumijevanja.

Nadčovjek  Pavo Barišić

 Slučaj akademika Vlatka Silobrčića, predsjednika Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, koji je našao potrebnim staviti na dnevni red pitanje plagijata za koji se već godinama optužuje ministar znanosti, obrazovanja i sporta Pavo Barišić, sasvim se uklapa u sveprisutno hrvatsko promicanje „fake standarda“. Silobrčić je nakon svoga čina mogao samo časno odstupiti s dužnosti predsjednika Odbora, a Barišić neokrznut nastaviti raditi posao ministra. Baš kao što njegovom promaknuću u ministra nije nimalo smetalo saznanje da je u svojim radovima glorificirao NDH-zijskog ministra obrazovanja i ideologa ustaškog režima Julija Makanca, bez i najmanje osude te kolaboracionističke NDH tvorevine kojoj je Makanec služio. No, Silobrčiću je itekako za grijeh uzet pokušaj da makar na Odboru raspravi eventualnu neetičnost pripadnika establishmenta.

 Iz toga slijedi sasvim logičan poučak: Ne pačajte se u politiku ako imate čvrste moralne principe i spremni ste za njih poginuti. Jer, brza „smrt“ vam je sasvim izvjesna. A ona na vas vreba sa svih strana, jer kod nas je baš sve – politika…

Ministar Pavo Barišić, iz Gornje Stubice, u općini Odžak, BiH, diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1982. s temom „Hegelova filozofija prava“. No, to nije zadovoljilo njegovu žeđ za znanjem pa je diplomirao i na studiju filozofije, njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu samo godinu dana kasnije (?!) ali ovog puta s radom znakovita naziva „Transformacija praktične filozofije“. Što će se u nastavku njegove znanstvene karijere pokazati vrlo korisnim. Barišić je stigao i magistrirati 1985. na Fakultetu političkih znanosti baveći se opet „Praktičnom filozofijom u Hegela“ kako bi utvrdio gradivo i proveo svoju konzekventnu filozofsku multipraktik transformaciju, ali će titulu doktora filozofije ipak steći na Sveučilištu u Augsburgu 1989. Naš je ministar bio iznimno vrijedan i ambiciozan čovjek, pa je stizao što obični smrtnici nikako ne bi mogli. Bio je ravnatelj Instituta za filozofiju (1991.-2001.), držao čak 19 kolegija na četiri sveučilišta, splitskom, zadarskom, zagrebačkom i osječkom, nabijao si mega-norme od 450 sati po semestru dok su drugi imali 300 sati godišnje u dva semestra, itd. itd. Pravi nadčovjek.

Ostavka “grješnog” pomoćnika

Dospio je taj i do pomoćnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta u mandatu ministra Dragana Primorca (2004.-2006.), ali je bio primoran na prijevremeni odlazak s dužnosti jer je javno prokazan da je sa suradnicom otišao na simpozij u Dubrovnik, a onda naplatio troškove i dnevnice, za ne falit, dvaput, od organizatora simpozija i Ministarstva. Slučaj je dospio i na sud, ali se novinarka ispričala za eventualnu štetu Barišiću, ne odustajući od istinitosti navoda. A javnost je ostala uskraćena za pravi epilog te priče, čiji se repovi vuku do danas…

I kad sve to znate, čudom se čudite kako je moguće da netko s takvim akademskim statusom i referencama, de facto čovjek bez kojega hrvatska sveučilišta ne mogu, uopće može doći pod sumnju da je plagirao tuđe znanstvene radove. Kad to čine naše političke perjanice još se i dade razumjeti, jer ljudi su zauzeti rješavanjem sudbinskih pitanja države i naroda, ne stignu se još i temeljito baviti znanošću, pa su, naprosto radi manjka vremena, prisiljeni „bržim putem“ do diploma i akademskih titula, koristeći se znanstvenim otkrićima drugih i temeljitijih, za pravo reći nauci posvećenijih. U brzini i ne opaze kako su se pod tuđi rad potpisali vlastitim imenom, promakne im, ali u tome nije bilo namjere, razlozi su čisto pragmatični, tehnički. Pa ipak, ako ih se razotkrije, ne gine im javna stigma. Nema straha od neke ozbiljnije sankcije, ipak smo mi društvo „fake standarda“, ali to otkriće ih može malo usporiti u političkom napredovanju. Uzmimo slučaj Milijana Vase Brkića, kojemu se „prepisivanje u žurbi“ diplomskog rada kolege, obilo o glavu pa je morao gradivo ponoviti a diplomski samostalno napisati.

Stigma možda, kazna nikako

Nekadašnji pravaški lider Anto Đapić krčio je put prepisivačima u politici. Poslužio se mislima svoga mentora i stranačkog kolege dr. Borisa Kandarea, baš kao svojim. Iz čistog respekta. Toliko je kolegu uvažavao da nije imao što dodati onomu što je taj napisao, pa ga je, impresioniran njime, jednostavno prepisao. I stekao akademski stupanj magistra prava. Nije se time baš okoristio. Akademska zajednica ga je obilježila kao plagijatora, a politička družba, kojoj sve to i nije odveć smetalo, za njegovu se potporu nije baš „tukla“. Jedno vrijeme je razočarano apstinirao iz politike, kukajući kako je žrtva političkog obračuna, mada nitko nije razumio zbog čega i tko bi se to obračunavao s proskribiranim plagijatorom, a onda se opet vratio…

Prepisivača je bilo i među liječnicima (dr. Asim Kurjak), vjerojatno i u drugim profesijama, i nikomu se nije zbog toga dogodilo ništa strašno osim eventualne javne stigme. No, neki stigmu podnose lakše, a neki teže.

Recimo, naš ministar Pavo Barišić, time se ne opterećuje. Ima tko će njega zaštititi. Od premijera do Sveučilišta. Ma koliko u znanstvenoj zajednici nije omiljen, u HDZ-ovim krugovima je, reklo bi se, nezamjenjiv. Takvo smo mi društvo. Kod nas se lakše odreći uglednog akademika Vlatka Silobrčića, negoli suspektnog „znanstvenog pragmatika“ Barišića. Nota bene, štovatelja ustaških ideologa.

Sveučilištem na Silobrčića

Na Silobrčića nasrće (zagrebačko) Sveučilište kao institucija, anonimnim priopćenjem, optužujući ga da „vadi iz ormara predmete po potrebi“, da je suučesnik u navodnom javnom medijskom linču ministra Barišića kojemu sude mediji, a ne sudovi. Kakvo je to Sveučilište koje izdaje priopćenje iza kojega nema ničijeg potpisa, a istodobno junački prijeti ustavnom tužbom, valjda kao mjerom zastrašivanja neposlušnih?! Za neimenovanog autora priopćenja s pečatom zagrebačkog Sveučilišta nije ključno je li Barišić plagirao tuđe radove, nego je li poštivan „institucionalni red“ u Odboru za etiku kad se odlučivalo hoće li plagiranje uvrstiti u dnevni red.

Silobrčića se disciplinira i mail-porukom iz Agencije za visoko obrazovanje (od tajnice Odbora za etiku iz prošlog saziva) kako bi odustao od bilo kakve rasprave i zaključka Odbora glede ministrova krimena. Sugerira mu se da odgodi sjednicu, da na Odboru ne donosi nikakav zaključak, dakle da aktualnog ministra uopće ne problematizira ni na koji način. I što je Silobrčiću činiti? Jedino što je učinio. Odstupiti.

– Da sam ja premijer, ja znam što bi napravio. Ja bih smijenio ministra – izjavio je nakon svega akademik Silobrčić za N1 televiziju, uvjeren da za Barišićevo plagiranje ima dostatno dokaza, a jedan od njih je i ministrova isprika plagiranom autoru.

No, Silobrčić nije premijer. A naš je trenutni premijer na dobrom putu da bude upamćen po “hrvatskoj šutnji”. Plenković šuti o novoj jasenovačkoj spomen-ploči s ustaškim pozdravom, šuti o ministrovim možebitnim krimenima. Šuti o svemu gdje se očekuje njegov jasan stav. Pravo je pitanje čime je Pavo Barišić zadužio Andreja Plenkovića da i vlastiti, i dignitet hrvatske Vlade, stavlja u funkciju zaštite lika i djela aktualnog ministra, inače poznatog i  po svojim autentičnim radovima koji ga diskreditiraju daleko više od plagiranih. Recimo oni u kojima glorificira ustaške ideologe poput Julija Makanca. Možda baš zbog njih…