U Hrvatskoj se riječ inkluzija voli isticati. Nalazi se u strategijama, zakonima, projektima i javnim govorima. Lijepo zvuči, još ljepše izgleda na papiru. No pitanje je – gdje je u stvarnom životu?
Jer stvarnost osoba s invaliditetom često izgleda sasvim drugačije.
Inkluzija nije konferencija, nije panel rasprava, niti fotografija s potpisivanja projekta. Inkluzija je kada osoba može samostalno ući u zgradu. Kada može dobiti posao bez da se gleda njezin invaliditet prije znanja. Kada može koristiti javne usluge bez dodatnih prepreka i poniženja.
A to još uvijek nije svakodnevica.
Sustav često funkcionira tako da osobe s invaliditetom moraju moliti za ono što bi trebalo biti osnovno pravo. Pravo na pristup, na rad, na dostojanstvo. Umjesto da se prepreke uklanjaju unaprijed, one se rješavaju tek kad netko dovoljno glasno upozori na njih.
I tu dolazimo do problema – Inkluzija koja ovisi o borbi pojedinca nije prava inkluzija.
Posebno zabrinjava što se često više ulaže u administraciju nego u stvarne promjene. Razni modeli, kartice, procedure i kontrole uvode se kao rješenja, a rijetko se pita one kojih se to najviše tiče – osobe s invaliditetom. Kao da se o njihovim životima može odlučivati i bez njih.
A ne može.
Ako želimo stvarnu inkluziju, moramo prestati glumiti da je imamo. Moramo priznati da sustav ima ozbiljne rupe i da osobe s invaliditetom još uvijek nisu ravnopravne.
To nije napad na sustav , to je poziv na odgovornost.
Jer inkluzija nije cilj koji se jednom postigne i završi. To je proces koji se živi svaki dan. U školama, na radnim mjestima, na ulici…
I dok god osoba s invaliditetom mora planirati svaki izlazak kao logističku operaciju, jasno je da inkluzija još uvijek nije stvarnost nego obećanje.
Mislim da je vrijeme da to obećanje konačno počnemo ispunjavati…
llustracija…
