Predsjednik Vlade Andrej Plenković podnio je Saboru izvješće o stanju nacije, u prijevodu “popis svojih postignuća i golemih uspjeha”. Prije početka njegova govora lijeva oporba je napustila sabornicu, jer, kako je kazala SDP-ova Mirela Ahmetović, „tu svoju mantru možete govoriti vašim podanicima, mi u tom gledalištu nećemo sjediti. Zbogom!”. Zastupnici Mosta ostali su u Saboru, ali su tijekom izlaganja okrenuli leđa premijeru. Na dnevnom redu je i inicijativa SDP-a za opoziv premijera i Vlade zbog afere s otpadom u Gospiću, koju su potpisala 54 zastupnika. U ime predlagatelja prijedlog je obrazložio Siniša Hajdaš Dončić kojega su HDZ-ovi dežurni jurišnici i neumorni ridikulozni žetoni umjesto standardnog kritiziranja, gromoglasno ismijavali. Plenković se, pak, u završnici svoga govora žestoko obrušio na medije koji kreiraju sliku Hrvatske koja, kako je rekao, propada, u kojoj ljudi umiru od gladi… Ako su sve to laži i pristrane interpretacije zbog čega premijer gubi živce, podiže ton, zašto je tako frustriran pisanjem tek dijela kritičkih medija?
Koliko god je Plenkovićevo izvješće o stanju nacije vrvilo samohvalom, obećanjima o boljem životu, zamislite, o mirovinama koje bi do kraja njegova mandata mogle doseći minimalno 800 eura ( !? ), prosječne plaće 1600 eura itd., nije mogao zaobići ni za njega potencijalno kobnu temu nezakonitog odlaganja otpada u Gospiću.
U finišu svoga govora poput tajfuna sručio je svoj bijes na medije i oporbu, koje valjda doživljava pod zajedničkim nazivnikom – unutarnjih neprijatelja, antihrvatskih elemenata.
“Percepcija, ako gledamo hrvatski medijski prostor, nekad izgleda kao da ovdje sve propada, da ljudi umiru od gladi. To je ta percepcija koja se godinama namjerno taloži i stvara i pokazuje jednu nevjerojatnu, za mene i dalje fascinantnu, neskrivenu pristranost i angažiranost dijela medijske scene. Ne da ih kritiziram, dajem im pravo na njihovo mišljenje, ali neka se onda ne predstavljaju kao neovisni. Dapače, imajte svoj stav, ali ne glumite neovisne”, počeo je tiradu protiv kritičara u medijima AP. Pritom, vidno kontradiktoran, očigledno ljutit zbog “neshvaćenosti”, točnije zbog izostanka beziznimne medijske podrške, Plenković govori da medije ne kritizira, štoviše, „dajem im pravo na njihovo mišljenje”, velikodušno će, „ali ne glumite neovisne”.
Prvo, ništa Plenković medijima ne daje, pravo na slobodu izražavanja i mišljenja jamči im Ustav i Zakon o medijima, a na sve je načine pokušava reducirati i zauzdati navodno širokogrudni, slobodoumni AP. Drugo, zašto premijer misli da mediji koji ga kritiziraju nisu neovisni? Ako imaju pravo na svoj stav, svoje mišljenje, i ako su uistinu neovisni, to implicira da ga slobodno i neovisno iznose. Ili Plenković misli da su svi oni koji se s njim ne slažu, koji ga kritiziraju, zapravo nečiji plaćenici koji to rade po nalogu? Jer je HDZ na taj način navikao disciplinirati svoje, režimske medije, koji umjesto svog, mogu imati samo provladin stav.
Kritike na račun premijera i Vlade su u pravilu neovisne, one su izraz stava kritičara, a ne njihovih poslodavaca. Naposljetku, budimo realni, puno lakše je ići vlasti niz dlaku negoli uz dlaku, no, iznošenje vlastitog mišljenja, pa makar bilo i pogrešno, abeceda je slobodnog, neovisnog novinarstva. Samo je u Plenkovićevoj paranoji svaka kritika njegove vlasti dirigirana i nametnuta. A po prirodi stvari imanentno je neovisna i zapravo pitanje moralnog integriteta autora koji ima profesionalnu i ljudsku potrebu iznositi istinu. Onako kako je on vidi, i utoliko je Plenković koji cijeli svoj mandat upire na percepciju kao glavnu smetnju svojoj neshvaćenoj genijalnosti mogao već naučiti da se kritičari baš i ne daju mamuzati.
Najmizernije je pri svemu to što se taj nadmeni paun usred Sabora drznuo dovesti u pitanje doktorat jednog novinara koji je, veli Plenković, u svom doktoratu iznio podatak da „21 poliitčki novinar u Hrvatskoj uglavnom podržava lijeve stranke”, a to su, podvlači, kreatori javnog mnijenja. Dakle, lijevi novinari kreiraju javno mnijenje tako da na izborima pobjeđuje desnica!?
Problem je definitivno u nesposobnosti AP-a da suoči sa slikom o sebi izvan svoga ogledala, i mimo svoje poslušne apologetske pastve koja mu se klanja pa i kad za sobom ostavlja duboke tragove rastočene, zatrovane zemlje. Čak ni u slučaju Gospića gdje je i DORH u svome izvješću potvrdio kontaminiranost toksinima s odlagališta u podzemnim vodama, AP-ovi poslušnici čije „karijere” i materijalna dobra ovise o njegovoj vlasti, njihova svijest se nije probudila niti njihova gramzivost smanjila.
I kad Plenković u završnici svoga obraćanja državnom parlamentu, koristeći se povišenim tonom, poput ljutitog učitelja koji kudi svoje đake zbog nenaučene lekcije, tepa građanima kako su mudri i pametni pa se „neće dati zavarati šarenim lažima i lažnim PR narativima”, koje im prodaju, naravno, oporba i mediji, to je izraz njegove nemoći pred onima koji pružaju otpor njegovoj autokraciji.
“Vidjet ćete danas popodne hrpu PR narativa, kao što je i cijeli uradak oporbe u vezi Gospića stvoren ne da bi zaštitio okoliš ili zdravlje Gospićana. On je stvoren samo da bi naštetio Vladi, vladajućoj stranci i većini, što naravno neće proći”, izjavio je, pribojavajući se zapravo onoga što će javnost u toj raspravi o njegovom opozivu čuti. Ismijavao je, kao i ostatak njegove grabežne vrste, i samu inicijativu da se glasa o (ne) povjerenju njemu i njegovoj vladi, jer to će, kako su apostrofirali iz HDZ-a, biti njihov 43. po redu neuspjeli pokušaj.
Njegova Vlada je, naprotiv, jamac stabilne demokracije, Vlada koja zna što radi. Još bolje je reći zna za koga radi i čije interese štiti, a to nisu obični, mali hrvatski ljudi poput onih u Gospiću.
Unatoč svemu, ta vražja percepcija i interpretacija na koju se vječito žali, prije svega je kod njega nakaradna.
“Mi smo stalno svojevrsni objekti kritizerstva, a ignorira se rad. Pokušajmo sad malo zamisliti da su nam ovi oporbeni dušobrižnici u našoj poziciji, koji misle da predsjednik Vlade i članovi Vlade imaju neku kameru koja prati sve što god i tko god je vezan za državu, da imamo nekakav Big Brother koji prati sve i svakoga i mi u svakom trenutku znamo kad neki kamion ide po Hrvatskoj i iskrcava otpad. Ja svako jutro kad dođem na posao dobijem brifing od predstojnika Ureda gdje su kamioni, kad su ušli na Jakuševec. To je prva stvar koju svaki hrvatski premijer zadnjih 35 godina dobiva čim dođe u ured. Prije kave i novina mi dobivamo brifing gdje su kamioni. Druga stvar koju dobivamo kao brifing, a ne bi smjeli, od tajnih službi, Uskoka, DORH-a i EPPO-a, kada netko kome smo dali povjerenje čini nešto nezakonito. Nakon što saznamo gdje su kamioni, stižu informacije tko u ovom trenutku, a dio je sustava, radi neko kazneno djelo. To je prva stvar koju dobijemo ujutro. U 8:30 su kamioni, u 8:42 nastupaju službe, DORH, Uskok i EPPO da nam kažu tko čini kaznena djela jer oni isto imaju kameru koja to prati. Eto, to je svijet kako diletanti percipiraju da država funkcionira”, pokušao je AP na kraju ironijom zamagliti stvarno stanje stvari i vlastiti grijeh nečinjenja u odnosu na kontaminirani Gospić.
Ti diletanti, dodao je, “uz potporu medija stvaraju dojam da mi orkestrirano služimo zato da amnestiramo kriminalce, štitimo ih, organiziramo kriminal i ne želimo da se procesuira”. Dovoljno je samo prisjetiti se koliko je Plenkovićevih ministara završilo s optužnicama…Unatoč tome, AP vozi po svome, ne vidi, ne čuje, ništa što mu oku i uhu ne godi.
“Takvo oporbeno prenaglašavanje negativnosti, ignoriranje i podcjenjivanje svih postignuća, u odnosu na objektivne i mjerljive iskorake o kojima smo govorili danas podsjeća me na onu izreku da se ne može biserje bacati pred bilo koga. Ovo danas vam je primjer margaritas ante porcos. Ne bacajte bisere pred svinje. Ne govorite kome bilo ono što radite, jer ih ne zanima, jer im nije u političkom interesu”, zaokružio je svoj poučni ekspoze uz napomenu da je situacija u Gospiću “tu samo radi nanošenja političke štete Vladi, i ako se može HDZ-u i još kojem političkom veleizdajniku”.
Ispostavilo se da ga je silno iziritirao i demonstrativni izlazak iz sabornice zastupnika lijeve opcije koji nisu htjeli slušati njegovo hvastanje svim i svačim, a ignoriranje egzistencijalne ugroze građana u Lici.
“Je li današnja demonstracija jedne političke nekulture, ali iznad svega teške političke kapitulacije da nisu u stanju poslušat što se zbiva u Hrvatskoj zadnjih godinu dana? Mi njih slušamo što govore, svaki dan, a i da ne želimo ne možemo ih ne čut kad ih ovi isti o kojima sam ranije govorio (mediji, op.a.) koji ne skrivaju svoju političku pristranost i angažiranost stalno reproduciraju. Ali njima ovo ide na živce. Njih muči reklama. Muči ih samohvala, muči ih napredak Hrvatske. Pa što bi trebali? Da ide sve nazad?”, komentirao je bokjot ljevice tijekom svoga obraćanja zastupnicima, svodeći sve kritike na jal, zavist zbog njegove nevjerojatne uspješnosti i golemih postignuća. Jer, kako to vanjski analitičari ne vide, čudio se, to tako loše stanje u Hrvatskoj kakvim ga predstavlja oporba. Očito, zato što je to laž, zaključuje.
“Ja svake godine o tome razmišljam, kako ovima (kreditnim agencijama, op. a.) što radimo djeluje da ok, nije idealno, ali napredujemo, a ovima baš ništa ne valja. Kako je to moguće? Koje su to očale? Koja je to dioptrija, gdje se to kupuju očale Moody’sa i Fitcha koji imaju potpuno drugu dioptriju od Možemo, SDP-a i Mosta, a gledaju isti proces? Netko od njih ne vidi dobro. Bit će da ne vide ovi iz Amerike”, nastavio je istim ironičnim stilom te pozvao vladajuću većinu da budu “glasniji od agresivaca, od onih koje dio medijske scene pokriva, prekriva i još im piše talking pointse“.
Dakle, sve te kritike oporbe sračunate su isključivo na štetu za Vladu i premijera, nije njima ni do Gospića ni do zdravlja Gospićana, njih samo zanima rušenje vlasti u čemu im sufliraju “njihovi mediji”.
Nevjerojatna je to upornost u zamjeni teza, jer ta šteta za Vladu, za premijera, za ličke OPG-ove i poljoprivredu nije posljedica ni oporbenog ni medijskog djelovanja nego kriminalno-političkog. Kriminalci su, uz podršku i partnerstvo ljudi iz vlasti ( lokalne i državne ) u Liku iskrcati tisuće i tisuće tona opasnog otpada na kojemu su zaradili milijune, ne misleći pritom na katastrofu koju u ekološkom, zdravstvenom i egzistencijalnom smislu rade Ličanima. Bez pomoći onih u vlasti to ne bi mogli. I nitko ne očekuje da premijer i njegovi ministri znaju kretanje zločinačkog udruženja i njihovog toksičnog konvoja, ali da bi znali što se događa u Gospiću nije im trebao nikakav Big Brother koji prati sve i svakoga, bilo je dovoljno da poslušaju što im kontinuirano pokušavaju reći građani Gospića na koje se nisu ni osvrnuli, nekmoli ih primili i ozbiljno shvatili.
Da je sustav postavljen ispravnije, da nije korumpiran i prekrcan rodjacima, da funkcionira bolje i da SOA radi svoje, da AP nije tako samoljubiv i fokusiran samo na svoju sliku i priliku, svoj rejting i reputaciju, znao bi za nezakonito odlaganje 37 tisuća tona otpada u Gospiću i pokrenuo bi nadležne institucije da djeluju. Prema tome, nefunkcionalan sustav i neznanje, neinfomiranost ne mogu Plenkovića amnestirati od odgovornosti. I ma koliko ironizirao situaciju, napose oporbu i njezinu navodnu medijsku podršku, zaludu mu, njegova je krivnja očigledna. Toga je i sam svjestan i zato je u sabornici bio pod visokim naponom, zato je docirao medijima, ponižavao oporbu.
A ako nastavi u istoj maniri negiranja, poricanja i umanjivanja ekološke katastrofe kojoj svjedočimo, ako će mu i dalje krunski argumenti biti da je sve ovo lažna priča i lažni PR narativ „agresivaca, destruktivaca i kritizera koji nameću tezu da je Lika Otrovana”, a zasad se , kako kaže, nikome u Lici nije ništa dogodilo, nitko se zbog toga nije razbolio, nema otrovane vode u sustavu javne vodoopskrbe, nema ugroženog i onečišćenog zraka, a ako u tlu nešto i ima limitirano je na odlagalište, katastrofa s kojom će se kad -tad morati suočiti bit će i veća! Koliko se ljudi u Gospiću mora razboliti, koliko ih mora umrijeti da Plenković prizna da je pogriješio kad je problem opasnog otpada u Gospiću bagatelizirao?
