Kada se u javnom prostoru progovori o osobama s invaliditetom, narativ se gotovo bez iznimke lomi na dva ekstremna tabora: ili smo paćenici o kojima se netko mora brinuti, ili smo inspirativni junaci jer uopće izlazimo iz kuće. Između ta dva mita postoji ogroman, svakodnevni prostor koji ostaje potpuno ignoriran i neprepoznat – naša samostalnost.
Društvo i sustav i dalje odbijaju prihvatiti ideju da osoba s invaliditetom može i želi sama donositi odluke, raditi, organizirati svoj život, pa i griješiti, bez da joj netko konstantno drži ruku nad glavom. No, zašto je samostalnost OSI i u 2026. godini i dalje tolika nepoznanica?
Zašto je samostalnost još uvijek u sjeni?
Više je razloga za to. Znamo iz povijesti da se desetljećima se na invaliditet gledalo isključivo kroz medicinske dijagnoze. Naš sustav je još uvijek građen tako da osobu vidi kao pacijenta i “slučaj”, a ne kao građanina. U tom konceptu, pacijentu treba skrbnik i njega, a ne autonomija. Promjena tog mentalnog sklopa ide poražavajuće sporo.
Samostalna osoba s invaliditetom zahtijeva radno mjesto, prilagođene uvjete na tržištu rada, funkcionalnu osobnu asistenciju i pristupačan javni prijevoz, s to sve košta. S druge strane, osobu u ovisnom položaju lakše je smjestiti u “ladicu”, isplatiti joj neku sitnicu od naknade i smatrati problem riješenim. Sustavu savršeno odgovara vaša pasivnost jer je jeftinija za održavanje.
Tu su naravno i prezaštićenost i roditeljski strah koji igra ogromnu ulogu u razvoju samostalnosti osoba s invaliditetom. Zbog manjka podrške sustava, obitelji često iz (ne) opravdanog straha preuzimaju sve uloge. Međutim, kad se skrb roditelja pretvori u prezaštićenost, osobi se ne dopušta rizik svakodnevnog života. Ako ne smiješ pokušati, pasti i sam ustati, samostalnost ostaje samo teorijski pojam.
Još jedna stvar koja me silno smeta, a jasan su znak je samostalnost još uvijek ne prepoznata su one ljigave pohvale za banalnosti umjesto priznanja za samostalnost. Kad osoba bez invaliditeta iznajmi stan, nađe posao ili ode na putovanje, to je uobičajen korak u odrastanju. Kad to isto učini osoba s invaliditetom, društvo reagira sa zaprepaštenjem ili pretjeranim ushitom, čime izravno potvrđuje da samostalnost i dalje smatra anomalijom, a ne standardom.
Najveći nesporazum leži u samoj definiciji samostalnosti. Biti samostalan ne znači raditi sve vlastitim rukama i nogama. Osoba koja zbog fizičkih ograničenja koristi asistenciju pri oblačenju ili kuhanju i dalje je stopostotno samostalna — ako je ona ta koja odlučuje što će odjenuti, što će jesti i kako će provesti dan. Ne zaboravite da i zdravi ljudi trebaju tuđu pomoć. Tako da samostalnost nije uvijek nužno prisutnost pomoći, nego prisutnost izbora.
Dokle god društvo samostalnost izjednačava isključivo s fizičkom izvedbom pokreta, a zanemaruje slobodu izbora i autentičnost vođenja vlastitog života, osobe s invaliditetom će ostati zarobljene u ulozi “vječnih ovisnika”.
Samostalnost osoba s invaliditetom u Hrvatskoj je još uvijek anomalije nego prirodan tijek kako kod društva i sustava tako i kod samih osoba s invaliditetom. I to se treba i mora mijenjati. Pravo na samostalnost nije nikakav privilegij, luksuz niti posebna ustupak. Ono je temeljno ljudsko pravo. Vrijeme je da sustav i okolina prestanu upravljati našim životima iz pozicije lažne brige i konačno nam osiguraju uvjete u kojima samostalnost neće biti hrabri podvig, nego najobičnija svakodnevica.
Ilustracija: OSI
