Prosvjed u Zagrebu je još uvijek tema u Hrvatskoj, iako se on, a to su omogućili organizatori, polako pretvara u benignu, nepolitičnu priču s tendencijom, doduše jedva primjetnom, da se stvar preokrene i da iz građanskog bunta iznikne političko osvještavanje sudionika prosvjeda koji odbijaju prositi pred vratima političkih institucija s namjerom da se nađu s one strane vrata iza kojih se nalazi politička moć, pa onda i moć koja može ublažiti, riješiti ili makar pokušati rješavati posljedice odlaganja ilegalnog i toksičnog otpada. Prosvjed je zamišljen kao pokazna vježba potrage za subjektom. Poruke su poslane na načelnoj razini, govori su bili na granici proročke besjede usmjerene protiv metafizičkog zla, koje se obrušilo na nevinu zajednicu, i potresnog osobnog iskustva.
Drugi korak
Ako su organizatori imali namjeru probuditi građanski impuls u zamrloj, zapuštenoj i prestrašenoj zajednici, tu namjeru su ostvarili i sada predstoji drugi korak, a on neizostavno mora uključivati konkretizaciju neprijatelja. Nepolitični korak narodnog bunta, u širem smislu riječi, mora zaći, s podrškom građana koji su evolucijom svijesti nadišli razinu naroda, u područje s političkim posljedicama. Zagrebački prosvjed ima smisla ako dovede do političkih lomova odnosno do pada Vlade, a ako se to ne dogodi, onda bi nepolitični organizatori prosvjeda borbu protiv nedefiniranog neprijatelja mogli završiti paljenjem svijeća i tihom molitvom u nekom izdvojenom prostoru njihovog obiteljskog doma. Na ulicu se ne izlazi s molitvenim zazivima; ulica zahtjeva odlučnost.
Istina je da se mnogi ljudi prepadnu vlastite snage, ustuknu pred njom i uguše se u paranoji. To nije nikakva novost. Građanska inicijativa može krenuti i tim putem, on je dobro utaban, ali može i pokazati mudrost koja raste, jača i toliko se osnažuje da biva iznad politike odnosno da iz nje nastaju nove politike, a da sama inicijativa sačuva aureolu nadpolitičnosti. To je mudriji, ali daleko složeniji proces, njime treba znati upravljati. Što se mene tiče, ostavljam otvoreni prostor da se inicijalna snaga prosvjeda slomi u servilnom strahu i paranoji, ali i da evoluira u građanski pokret koji ruši nepravdu i idealistički rađa nadu, novi svijet, pravdu i smisao.
Za svaku epohu treba i neka slika o čovjeku. U Drugom svjetskom ratu prihvaćena je slika čovjeka revolucionara, on ne pristaje biti robom nacističkim i fašističkim silama. Taj čovjek je nepovratno nestao, zato što je postao branitelj poretka koji se u mnogim segmentima, pogotovo u segmentima dominacije i kontrole, nije previše razlikovao od fašističkog i nacističkog poretka. Fašizam i nacizam je trebalo poraziti, oni koji su to učinili, stvorili su humaniju povijest, to je nesporno, premda se danas upravo to nastoji učiniti spornim. Oni koji to čine, zatrovali su Liku tvrdeći da je vole, da je ona srce Hrvatske itd. Izrekli su takvi mnoge gadarije dok su zarađivali na ilegalnom toksičnom otpadu ili dok su pak šutke promatrali kako otrov preuzima Liku i pretvara je u beživotno područje. U Liku je odložena smrt s jasnom namjerom da Lika i Ličani umru. To je jedina istina o ovom slučaju, a slika čovjeka u epohi trovanja je ili slika odlučnog čovjeka koji će trovače sankcionirati ili slika poslušnika koji će se trovačima dodvoravati.
Politički pokret
Moralni je imperativ da ste se dužni braniti kada vam netko namijeni smrt, a ako se ne branite, ne pripadate životu. Život nije kompliciran, ali samo pod uvjetom da se evolucija ili bogovi nisu zaigrali kada su život dodijelili servilnim kukavicama koji usplahireno i s puno obzira dolaze pred političke trovače. I u ličkom slučaju istina je jednostavna: ova Vlada, kao i svi koji će s njom koalirati ili sada tvrde kako su svi u političkom prostoru isti, iskazuju, iskazali su ili će iskazati pristanak da se Hrvatska pretvori u smetlište Europe. Oni koji kažu da su u politici svi isti, lažu. Nisu svi isti – jedni truju i kradu, drugi kalkuliraju, treći lažu kako bi, nakon izbora, otrčali HDZ-u, četvrti su nesposobni, peti su suvišni, a sedmi se ne usude politički angažirati. Nisu su svi isti, samo nas jedni, mi točno znamo koji, oni se nalaze u Banskim dvorima, truju i kradu. Od njih su bolji svi osim onih za koje danas znamo da će sutra otrčati HDZ-u u krilo.
Očito je da se Plenković boji, prosvjed ga je izbezumio, sada griješi i greškama, baš kao većina nedovoljno racionalnih slabića, potiče da oni kojih se boji naprave ono čega se boji, a boji se njihovog političkog angažmana. Ne boji se Plenković nikoga od onih koji se već godinama nalaze na političkoj sceni, ti će sutra odigrati ulogu koju on zna i priželjkuje da je odigraju – oni će mu u Saboru postavljati pitanja umjesto da prekinu svaku komunikaciju s njime. Tako će ga osnažiti, homogenizirati će HDZ i poništit će sve pozitivne efekte iz, za sada jedine epizode građanskog bunta. Plenković se ne boji sadašnjih političara, pogotovo onih u Saboru, on takve obožava, zato im je gotovo udvostručio plaću. On se boji da se prosvjed ne pretvori u politički pokret, a ako se to dogodi, izgubio je kontrolu i njegov politički kraj je pred vratima.
Pošle godine sam rekao da je Plenković, koncertom na Hipodromu, ušao u stanje političke smrti. On to stanje ne zna nadvladati i u njemu će ostati sve dok ne nastane politički pokret koji će, poput magneta, okupiti ovaj uspavani narod koji se rijetko buni, i Plenkovića, njogovu Vladu i toksični HDZ deložirati iz Banskih dvora. Narod je okupljen, onemoćali i prestravljeni Plenković nastavlja suludim potezima provocirati Ličane, a na građanskoj inicijativi je da prepozna trenutak i da razvije političku i društvenu industriju otpora prema politikama trovanja zemlje i ljudi. Ako se to ne dogodi, onda, budući da smo usavršili metodu revizije povijesti, prosvjed u Zagrebu ne smijemo pamtiti kao prosvjed građana, nego kao sramotni striptease koji je ogolio još sramotniju istinu – građani Hrvatske su fascinirani s trovačima, zato su u Zagreb otišli kako bi pred omiljenim političkim trovačima demonstrirali slabost.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
