Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko donosi pregled zalaganja novinarske strukovne organizacije za sveobuhvatne mjere i reforme protiv SLAPP-a kako bi se zaštitila sloboda govora i pravo javnosti da zna.
Istekao je rok propisan europskom Anti-SLAPP Direktivom nakon kojeg bi se njezine odredbe trebale prenijeti u hrvatsko zakonodavstvo s ciljem odvraćanja od podizanja tužbi kojima je cilj ušutkati kritičke glasove u javnosti. Novinari, aktivisti, zviždači, znanstvenici, umjetnici – široka je definicija osoba koje javno djeluju i upozoravaju na nepravilnosti, a čije bi pravo na slobodu govora ovaj zakon trebao zaštititi. Najčešće su, međutim, mete ovakvog pravosudnog progona koji dolazi od moćnika – novinari i mediji.
SLAPP, odnosno strateške tužbe protiv javnog djelovanja, predstavljaju zloupotrebu pravosudnog sustava i prijetnju demokraciji. Njima moćni pojedinci i organizacije pokušavaju zastrašiti i ušutkati one koji bi ih, u interesu javnosti, trebali nadzirati, i to kroz dugotrajne i skupe parnice koje iscrpljuju i materijalno i psihički, stvarajući pritisak na metu SLAPP-a.
Hrvoje Zovko, koji je teret SLAPP-a osjetio na vlastitoj koži već na početku prvog mandata kao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND), prisjeća se svih napora HND-a u razotkrivanju pravnog uznemiravanja i zastrašivanja novinara te zaštiti prava onih koji progovore o stvarima koje bi moćnici željeli sakriti od javnosti.
Ovaj feljton donosi pregled zalaganja novinarske strukovne organizacije za sveobuhvatne mjere i reforme kako bi se zaštitila sloboda govora i pravo javnosti da zna.
Kako je počelo: od prisluškivanja do tužbi
Piše: Hrvoje Zovko
U Hrvatskoj novinar snosi dvostruku pravnu odgovornost za objavljeni tekst ili prilog – parničnu i kaznenu. Iako je Zakonom o medijima propisano da za objavljeno odgovara nakladnik, u sudskoj praksi privatni tužitelji koji se smatraju povrijeđenima novinarskim tekstom često pokreću parnice i protiv novinara.
To sam, uostalom, osjetio i na vlastitoj koži. U povijesti mog slučaja s Hrvatskom radiotelevizijom (HRT) – tužbe zbog nezakonitih otkaza, kao i parnične i kaznene tužbe protiv mene – bilježim da sam u tri i pol godine s odvjetnicom Vanjom Jurić na sudu bio 52 puta. Dolazeći na ročišta, često sam tamo sretao i kolegu Borisa Dežulovića, koji je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu znao biti na rasporedu nakon mene kod istog suca zbog tužbi koje je protiv njega podigla Željka Markić.
Kao organizacija, HND je problem neosnovanih tužbi protiv novinara i medija prepoznao još početkom ovog stoljeća, kada je objavljeno istraživanje profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu Alana Uzelca “Mediji u sudskom postupku”. Sličnih empirijskih istraživanja u ovom području ranije nije bilo.
Danas u javnoj raspravi imamo prijedlog Ministarstva pravosuđa i uprave, koji među ostalim predviđa mogućnost ranog odbijanja tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, ali vidjet ćemo kako će ta i druge odvraćajuće mjere biti provedene u sudskoj praksi.
Da nema novinara…
Mediji su u Hrvatskoj, unatoč svojim objektivnim slabostima, posljednjih 35 godina razotkrili brojne korupcijske afere, priče o organiziranom kriminalu i ratnim zločinima.
Novinari su se već od 1990-ih suočavali s različitim vrstama pritisaka – prisluškivanjem i fizičkim napadima – a značajna poluga za discipliniranje „neposlušnih“ bile su i tužbe, često s astronomskim zahtjevima za odštetu.
Tijekom devedesetih godine prošlog stoljeća tjednik Feral Tribune bio je izložen brojnim kaznenim i građanskim tužbama protiv novinara i urednika. Najpoznatiji je slučaj iz druge polovice devedesetih, kada je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu u ime hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana kazneno gonilo glavnog urednika Ferala Viktora Ivančića i kolumnista Marinka Čulića zbog povrede ugleda i klevete. Tužiteljstvo je to učinilo jer je tjednik u broju 554 od 29. travnja 1996. u tekstu “Kosti u mikseru” pisao o Tuđmanovoj zamisli da Spomen područje Jasenovac pretvori u zajedničku grobnicu ustaša i partizana na naslovnici ju je ismijala prikazavši ustaškog poglavnika Antu Pavelića kako nasmijan predaje Tuđmanu malu repliku jasenovačkog spomenika Kameni cvijet.
Teroru tužbi od 1990-ih bili su izloženi praktički svi hrvatski mediji. Kolegica Davorka Blažević piše o tome u Slobodnoj Dalmaciji od 3. travnja 2002. Navodi tada i velik broj tužbi protiv Slobodne Dalmacije te citira Zorana Ercega, direktora Feral Tribunea, koji svjedoči da je protiv Ferala do tog trenutka podignuto oko 70 tužbi (pretežito od političara i režimskih ljudi, bliskih HDZ-u), u kojima su tužitelji potraživali između 2,5 i 3 milijuna ondašnjih njemačkih maraka.
S tužbama i milijunskim odštetnim zahtjevima tada je bio suočen i Novi list.
“Oni koji izdavače tuže zbog duševne boli zapravo nemaju duše. Toliko bešćutnih ljudi traži naknadu za duševnu bol, a samo oni koji imaju duše imali bi i pravo na to”, rekao je o tome Zdenko Mance, tada direktor i glavni urednik Novog lista.
Tužbama su bili zasuti Nacional, Jutarnji list, Globus i Večernji list, čija je tadašnja glavna urednica Ružica Cigler rekla: “Uglavnom se tužitelji smatraju oklevetanima ili uvrijeđenima, a to znači ići tako daleko da nas pojedinci tuže samo zato što su spomenuti uz neke osobe koje im se ne sviđaju, ne odgovara im kontekst, iako su sve činjenice neosporive. Ljudi pogrešno tumače Zakon o javnom priopćavanju, shvaćaju da na ovaj način mogu lako doći do novca, a nažalost ih u tome potiču i odvjetnici.”
Napomenut će i kako smatra da bi HND u tom pitanju mogao učiniti mnogo više, kada bi ceh bio organiziran poput liječnika ili sudaca, koji vrlo uspješno brane svoju struku, dok novinari ne samo da nisu adekvatno organizirani za, kako je rekla, borbu protiv “trećih”, nego se čak i međusobno konfrontiramo. Svakako, tragično je, konstatirat će u tekstu Slobodne Dalmacije iz 2002. glavna urednica Večernjaka, da silovatelji slobodno šetaju, a netko zbog fiktivne duševne boli u džep stavi 100.000 njemačkih maraka.
Političari, ratni profiteri…
U godinama koje su uslijedile pritisak tužbi nije se smanjio. Kao i u ranijim razdobljima, tužitelji nisu bili isključivo političari, nego razni tajkuni sumnjive prošlosti ili bolje rečeno ratni profiteri – jer devedesetih je netko dobio metak, a netko imetak – zatim javne osobe iz svijeta estrade, sporta i drugi. Isto tako, mijenjala se pozicija i status medija. Tijekom devedesetih privatni tiskani mediji pretežito su se financirali od prodaje na kioscima te je njihov prihod ponajprije ovisio o tiraži pa su uređivačke politike nastojale voditi računa o interesu čitatelja. Posljednjih 15 godina naklade tiskanih medija značajno su pale pa se izvori financiranja prebacuju na oglašavanje, marketing i PR. Sve više maha uzimaju prakse razorne za novinarstvo – različiti oblici prikrivenog oglašavanja i PR-a.
Istodobno, tužbe se sve više koriste kao sredstvo zastrašivanja koje dolazi od raznih moćnika, koji pokušavaju zaustaviti novinare i medije u otkrivanju njihovih afera, odnosno cenzurirati ih – neovisno o tome koja je stranka na vlasti.
