U društvu koje se voli nazivati uključivim, postoji jedna tiha, gotovo nevidljiva pukotina –otuđenost osoba s invaliditetom. Ona nije uvijek glasna, ne dolazi u obliku otvorene diskriminacije ili izravne zabrane. Naprotiv, često je suptilna, skrivena iza „dobrih namjera“, administrativnih prepreka i svakodnevne ravnodušnosti.
Otuđenost počinje tamo gdje prestaje stvarna uključenost. Možemo imati rampe, zakone i strategije, ali ako osoba s invaliditetom i dalje osjeća da nije dio zajednice, tada smo promašili bit. Jer uključenost nije samo fizički pristup prostoru – to je osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i dostojanstva.
Koliko puta osobe s invaliditetom sudjeluju u društvenim događanjima samo kao promatrači? Koliko puta su teme koje ih se tiču raspravljane bez njih? Koliko puta se njihovo mišljenje zanemaruje jer se pretpostavlja da netko drugi „zna bolje“? Upravo u tim trenucima nastaje otuđenost – ne kao izbor, već kao posljedica sustava koji uključuje na papiru, ali isključuje u stvarnosti.
Poseban problem je i stereotipno gledanje na invaliditet. Osobe s invaliditetom često se svode na svoju dijagnozu, a ne gledaju se kao cjelovite osobe – s interesima, ambicijama, humorom, ljubavima i svakodnevnim brigama. Takav pogled dodatno produbljuje jaz između „njih“ i „nas“, iako bi društvo trebalo težiti upravo suprotnom – brisanju tih podjela.
Otuđenost se osjeća i u obrazovanju, na tržištu rada, pa čak i u međuljudskim odnosima. Djeca s invaliditetom nerijetko odrastaju na margini vršnjačkih skupina. Odrasli se suočavaju s preprekama pri zapošljavanju, ali i s tišinom kolega koji ne znaju kako pristupiti, pa radije ne pristupaju uopće. Tako se krug izolacije zatvara.
No, rješenje nije nedostižno. Ono počinje slušanjem. Stvarnim, iskrenim slušanjem osoba s invaliditetom i njihovih iskustava. Nastavlja se uključivanjem u donošenje odluka, ne kao formalno ispunjavanje kvote, već kao ravnopravnih sudionika. I završava promjenom svijesti – shvaćanjem da invaliditet nije nešto što definira osobu, već samo jedan dio njezina identiteta.
Društvo se ne mjeri po tome koliko brine o većini, nego kako se odnosi prema onima koji su najčešće na rubu. Ako želimo biti doista uključivi, moramo prepoznati i smanjiti ovu tišinu otuđenosti. Jer nitko ne bi trebao živjeti na margini vlastitog društva. Otuđenost osoba s invaliditetom nije njihov problem. To je ogledalo našeg društva.
Ilustracija: otuđenost osoba s invaliditetom
