Inkluzija. Riječ koju često čujete – u medijima, od strane raznih stručnjaka, iz usta političara pogotovo kad se bliže izbori. Riječ koja asocira na uključivanje cesto se povezuje prvenstveno s obrazovanjem, ali se odnosi na sva područja života. Na papiru, inkluzija je blistava vizija društva koje prepoznaje vrijednost svakog pojedinca bez obzira na njegova fizička ili intelektualna ograničenja u stvarnosti je lijepa želja.
Za taj često nepremostivi jaz u između inkluzije u praksi i one idealne na papiru prvenstveno je kriv sustav koji štedi na ljudskosti. Inkluzija je skupa ako se radi ispravno, a naša je država majstor u tome da donese idealne zakone, a onda „zaboravi“ osigurati proračun za njihovu provedbu. I sami znate kako su asistenti u nastavi potplaćeni, nedovoljno educirani ili ih jednostavno nema dovoljno, baš kao što nema ni logopeda psihologa, defektologa i ostalog stručnog kadra.
I naravno, kada sustav zakaže, teret se prebacuje na roditelje. Oni postaju pravnici, terapeuti i borci za prava svoje djece, trošeći energiju na borbu s birokracijom umjesto na podršku vlastitom djetetu. Inkluzija ne smije biti milostinja niti rezultat herojskog napora pojedinog roditelja ili nastavnika; ona mora biti odgovornost države.
Osobe s invaliditetom i pomoćnici (OSI)
Nadalje, ne treba zaboraviti da smo društvo gdje još uvijek vlada moć predrasuda. Mi možda donosimo zakone kako bismo se uskladili s europskim standardima, ali naš mentalitet ostaje zarobljen u prošlosti. To se najbolje vidi u odnosu tržišta rada i poslodavaca prema osobama s invaliditetom. Svima su puna usta inkluzije ali kad treba zaposliti osobe s invaliditetom, nigdje nikoga.
Da bismo prešli s iluzije na stvarnost, moramo prestati inkluziju tretirati kao projekt koji ima rok trajanja ili kao kvačicu na popisu zahtjeva međunarodne zajednice. Ona mora postati temeljni princip svakog resora – od obrazovanja i zdravstva do zapošljavanja.
Inkluzija zapinje jer nam nedostaje hrabrosti da priznamo neuspjeh i odlučnosti da ulažemo u ljude, a ne samo na riječi na papiru. Potrebni su nam sustav koji zaista razumije potrebe osoba s invaliditetom, zakoni koji će se provoditi i, iznad svega, veće razumijevanje društva.
Inkluzija treba biti sastavni dio života. Dostojanstven život nije luksuz; to je pravo. Ako to pravo ovisi o tome koliko je sustav „raspoložen“ da ga provede, onda nismo izgradili inkluzivno dru
štvo, već smo samo sagradili ljepši zid oko onih koje i dalje odbijamo istinski vidjeti. Vrijeme je da srušimo taj zid – ne samo zbog „njih“, već zbog nas samih, jer se veličina jednog društva mjeri upravo po tome kako tretira svoje najranjivije članove.
Osobe s invaliditetom i pomoćnici (OSI)
