Prije preuzimanja papinske službe Ivan Pavao II. bio je profesor filozofije. Tada se zvao Karol Wojtyla i bavio se realističnom fenomenologijom. Poznavanje fenomenologije omogućilo mi je da odluke o javnom životu donosim oslobođen tzv. zainteresiranih znanja ili predrazumijevanja. Ako smo u stanju, u metodičkom smislu, zaboraviti vlastite identitete (nacionalnost, spol, rod, rasu, religijsku pripadnost itd.), onda možemo donositi zrele odluke o javnom odnosno društvenom životu, jer je to život različitih i život mnogih. Kada, naprotiv, odluke o javnom životu donosimo iz vlastitih identiteta, zasigurno ćemo pogriješiti i nanijet ćemo štetu onima koji te identitete ne dijele s nama – naprosto smo zainteresirani, a iz te zainteresiranosti nastaje pogodovanje identitetu koji je naš identitet. Riječ je o svojevrsnoj identitetskoj korupciji, a ta korupcija korumpira i sam identitet budući da ga pretvara u vlastitu suprotnost.
Religijski identitet
Religijski identitet, primjerice, čovjeku pomaže da se definira u poznatom i prijateljskom svijetu, korumpirani religijski identitet čovjeka pretvara u vojnika protiv bezbožnika. Religija svijet čini prijateljskim, poznatim i sigurnim. Smisao čovjeka nije u tome da on bude vjernik, on to ne treba biti, ali je zato smisao vjere da ona rezultira stvaranjem dobrog čovjeka. Čovjek može biti dobar čovjek i bez vjere, ali vjernik ne može biti dobar vjernik ako nije dobar čovjek, njegova vjera je tada lažna. Čovjek je uvijek i neizostavno iznad vjere – i to svake vjere. Ovo znaju svi vjernici čiji religijski identitet nije korumpiran.
Realistična fenomenologija Karola Wojtyle usmjerena je prema čovjeku kao osobi, riječ je o personalističkoj fenomenologiji. Posebno su značajne njegove rasprave o odnosu osobe i čina. Njegova kapitalna knjiga nosi naslov „Osoba i čin”. Smatram da tu knjigu trebaju pročitati i, naravno, razumjeti svi oni koji u sadašnjem svijetu sebe smatraju katolicima. Osoba je ono što ona čini, ona se u činu razotkriva u tolikoj mjeri da je identificirana s činom. Osoba je zapravo osoba-čin. Kršćanstvo je, dakle, religija čina, a ne riječi odnosno ona je religija riječi samo ako ta riječ odgovara stvarnosti osobe-čina, a nije ako toj stvarnosti protuslovi. Bog svijet stvara modelom proizlaženja stvarnosti iz riječi, zbog toga kršćani imaju dvostruku obvezu – ne smiju se ogriješiti o stvarnost, ali ni o riječ. Riječ bez stvarnosti naprosto nije i ne može pripadati kršćanstvu, baš kao što ni osoba ne može biti osoba bez stvarnosti koja tu osobu čini upravo tom osobom. Osoba je jednostavno osoba-čin.
Kršćanstvo, nažalost, u ovim našim vremenima sve više pripada političkom i ekonomskom području, a sve manje duhovnom i egzistencijalnom. Zahvaljujući pozivanju na kršćanstvo (jasno, na kršćanstvo riječi, a ne čina ili djela) danas je moguće zaraditi basnoslovne novce, ali i dokopati se političke moći. Pogledajmo samo tko se sve u političkom svijetu poziva na kršćanstvo, kao i s kojim i kakvim namjerama to čini – ne radi se o namjeri poštivanja ljudske slobode (tu slobodu, sve do razine grijeha, poštuje i sam bog), nego isključivo o namjeri povećavanja društveno-političke i financijske moći. Kršćanstvo bogatih i moćnih u sebi je protukršćansko, ono je heretično.
Militantno kršćanstvo
Nadalje, militantno kršćanstvo je također heretično. Pozivanje na rat i veličanje ratova je protukršćansko. Sam Karol Wojtyla upozorava da ratovi nastaju zbog želje da se posjeduju neka materijalna dobra. Ona su uvijek ograničena, konačna i mjerljiva pa ih ne mogu posjedovati mnogi, dok duhovna dobra nemaju takvih ograničenja – ona ne nestaju kada ih mnogi posjeduju. Ratovi, dakle, nastaju kako bi se ograničeni broj ljudi obogatio prisvajanjem materijalnih dobara. Pogledajte samo ovaj naš posljednji, do krajnjih granica protukršćanskim sentimentom fetišizirani rat, a riječ je dakako o Domovinskom ratu, i tko je sve, u financijskom smislu, profitirao od njega, a profitirali su isključivo heretici humaniteta. Heretici humaniteta nisu obranili ono što su prije rata imali, nego su ratom osvojili ono što u miru nikada ne bi mogli imati.
Nije ovo, dakako, vlastitost samo Domovinskog rata, to prati sve ratove u svim vremenima, u svim državama i u svim narodima. Jasno mi je da hereza ratnog humaniteta nikada neće nestati, baš kao što mi je jasno da će uvijek postojati oni koji se predstavljaju kršćanima a riječ je o najprizemnijim, pohlepnim hereticima. Takvima rat treba, oni se ratova sjećaju i na nove ratove spremaju. U tim ratovima će ginuti neka tuđa djeca, njihova zasigurno neće. U tim ratovima će ginuti vaša djeca, a vi se, kao okorjeli heretici roditeljstva, zalažete da vam djeca prođu vojnu obuku kako bi što spremniji mogli ginuti za one koji će u tom ratu, zahvaljujući smrti vaše djece, doći u posjed materijalnih dobara. Pristanak da vam djeca sutra ginu izrekli ste danas. I zato ne možete biti roditelji. Kažete da jeste, ali vam nedostaje roditeljski čin. Vi ste heretici roditeljstva.
Roditeljstvo pripada duhovnim vrijednostima, ono se ne bi iscrpilo ni kada bi svi oni koji, uvjetno rečeno, imaju djecu, uistinu i bili roditelji. Roditeljstvo se ne umanjuje time što mnogi dijele vrijednost roditeljstva. Kada bi mnogi roditelji uistinu i bili roditelji, tada bi i mnoga djeca ostala na životu, svijet ne bi bio svijet ratova, ograničena materijalna dobra bi bila pravednije raspodijeljena, a osoba bi bila osoba-čin, a ne osoba-hereza. Ovako umjesto roditeljstva, ratovi postaju roditelji na bojištima usmrćenoj djeci.
Pravedan rat je, da zaključim s Wojtylom, onaj rat kojim se netko brani jer je napadnut, ali je istovremeno i rat kojim se bori za pravednost. Mnogi ratovi su završili pobjedom, kako to Wojtyla navodi, oštećene strane, zato su bili pravedni, ali nisu, nažalost, rezultirali pobjedom pravednosti, jer se za pravednost nitko nije borio, nego pobjedom, kako sam ih nazvao, pohlepnih heretičara. Osoba je ili osoba-čin ili je, naprotiv, osoba-hereza. Od svih hereza zasigurno je najgora hereza roditeljstva – ona ubija djecu.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
