Šibenska Dalmatinska šansona, u svom netom održanom 27. izdanju, doživjela je pravi fijasko. Ne samo zbog srozavanja kvalitete novih skladbi koje su ušle u natjecateljski program završne, finalne večeti Šansone, nego i zbog blamaže koja se dogodila kod proglašenja pobjednice odnosno pobjednika. Teško da se može dogoditi gora stvar na nekom ( glazbenom ) festivalu od pogrešnog proglašenja pobjednika. Tu ostaje vječita sumnja u regularnost dodjele nagrada, u moguće pozadinske intervencije zbog kojih je prva, a po svemu se činilo nesporna, odluka naknadno promijenjena. A upravo to se dogodilo na 27. Dalmatinskoj šansoni u Šibeniku. U subotu je pobjednicom, na temelju glasova publike, proglašena Sinjanka Duška Brčić Šušak, a u nedjelju ujutro mediji donose vijest da je zapravo pobijedio Mladen Grdović ( ?! ) Kažu, dogodila se greška u objavi liste glasova. Prevelika je to, nedopustiva greška čije će posljedice biti dalekosežne…
Prva tri izvođača pročitana su po redoslijedu izvođenja, a ne po broju dobivenih glasova. A zapravo je prvoproglašena pobjednica tek četvrta ( s 36 glasova), a Grdović- prvi ( sa 62 glasa )! Za ugled Festivala, čistoću i regularnost u glasanju publike i dodjeli nagrada, ovo je veliki poraz, pljuska s dugoročnim učinkom…
Za dio publike mlada Sinjanka Duška Brčić Šušak koja je ostavila srce na pozornici ispred šibenske Katedrale, ostat će prava pobjednica koju je uprava Dalmatinske šansone zakinula. Grdović, sa svojom tipičnom lokalpatriotskom “Svetom zemljom Dalmatinom”, kakvih smo se naslušali, bit će zadugo pod sumnjom da je pobjedu iznudio. Jer, kad se tako veliki, nedopustivi gaf dogodi, neminovno postaje važniji od pjesama, bezmalo od samog Festivala. Šteta se pokušala sanirati konferencijom za novinare u direkciji Šansone, sutradan nakon što je nastala, ali teško je rasuto perje pokupiti. Naprotiv, jedan glazbeni događaj začas je upao u zamku politizacije, za što se brzo pobrinuo sinjski gradonačelnik Miro Bulj kvalificirajući događaj kao „ muljažu na hrvatski način”. Nikad Šansonu nisu takvi ekscesi dosad pratili, pjesma je uvijek bila u prvom planu, politici tu nije bilo mjesta.
Sada, Bulj na Facebooku piše : „VAR SOBA Dalmatinske šansone u Šibeniku nakon dugo razmišljanja i konzultacija, a sve zbog iznenađujuće dobrog starta i lipog glasa, oduzela je nagradu najboljoj na festivalu, Sinjanki Duški Brčić Šušak. Još jednom čestitke za Dušku”, poručio je gradonačelnik svojoj sugrađanski nakon pretrpljenih nepravde i poniženja. Za Bulja i Sinj ona je prava pobjednica, ona je sinjski slavuj, ona je najbolja. A „tko tu koga drži za jaja”, veli Bulj, nema pojma, no svakako je ono što se dogodilo u Šibeniku najsramotniji postupak.
Realno, jest sramota i za Šibensku šansonu, i za njezinu upravu, a svakako šteta i za „pravog” i za „krivog” pobjednika ( pobjednicu ). Indikativno je da se ovakav incident dogodio baš u prvoj godini Šansone pod novom, redizajniranom upravom. Jer, od ove godine, od 27. festivalskog izdanja, ulogu umjetničke direktorice Šansone od maestra i skladatelja Dušana Šarca preuzela je glazbenica i donedavna natjecateljica na Festivalu Tommi Mischell ( Tomi Miše ). Dvojac Šarac – Viljac koji je godinama uglavnom uspješno vodio Šibensku šansonu i priskrbio joj iznimno visok rejting među glazbenicima ali i kod publike, na kojoj je već i samo sudjelovanje doživljavano kao čast i priznanje, očito se zasitio i odlučio se povući, te svoje nasljeđe predati novim snagama.
Tommi Mischell koju tituliraju kao hrvatsko-američku kantautoricu, pjevačicu, dizajnericu i poslovnu ženu, od 2009. godine nastupa na Dalmatinskim šansonama s ne osobitim uspjehom. Široj javnosti je u glazbenom smislu poznatija tek po duetu s pok. Vinkom Cocom „Da je meni s tobom kroz Pasike”.
Kako i zašto se direkcija Šansone odlučila baš za ovu poduzetnu Trogiranku u funkciji nove umjetničke direktorice Festivala, nije poznato, ali mnogima je upalo u oko ( pa i uho ) da je prije samo nekih 15-ak dana, također u Šibeniku, svojih „pet minuta slave” doživjela i njezina kći Ella Mische, dramska umjetnica, producentica koja je u Krešimirovom gradu organizirala prvi Međunarodni Film Festival ( MFF ), koji je iznimno agresivno medijski promoviran. O uspjehu MFF-a rano je govoriti, tek je održan prvi, bez sumnje s najboljim namjerama, iako ponešto pretencioznije nego je trebalo s obzirom na goste i program, ali treba mu dati vremena da vidimo u kojem će se smjeru razvijati.
Na neki način, pa i promidžbeni, ova dva kulturna događaja u Šibeniku, zahvaljujući obitelji Miše ( Tommi i Elli ) na neobičan način su se povezale u neku vrst proširene ( kulturne ) stvarnosti- glazbena i filmska umjetnost pod paskom dvije snažne, ambiciozne žene s izraženom domoljubno-dalmatinskom emocijom krenule su graditi svoj „mali svijet” glazbe i filma. Zapravo, svoje karijere doma. Same kažu, kuća je u Americi, a dom je u Hrvatskoj. Možda su na tom putu pomalo podlegle veličini i značaju vlastitih uloga, pa smo na Šansoni imali pomalo bizarnu situaciju naglašenog nepotizma jer, majka i kći su dodijelile većinu festivalskih nagrada. Takvo što se zbilja ne radi.
Ne bismo htjeli biti prestrogi, jer žene u muškom upravljačkom svijetu još uvijek su manje-više iznimka, ali teško se oteti dojmu da je Tommi Mischell poziciju umjetničke direktorice Dalmatinske šansone dobila u trenutku kada ovaj festival više ne uživa rejting kakav je nekad imao, kada je u znatnoj mjeri izgubio identitet nakon godina lutanja od klapske pisme do isluženih i anonimnih izvođača, više se pokušavajući održati negoli kvalitetom glazbene ponude reafirmirati i naći svoj novi put.
Nekad je Šansona stvarala najveće hrvatske hitove u popularnoj glazbi, nekad su u Šibenik na pozornicu između renesansne Gradske vijećnice i UNESCO-ve zaštićene katedrale sv. Jakova izlazili Gibonni, Massimo, Neno Belan, Luky, Tedi Spalato, Arsen Dedić, Marijan Ban, Gabi Novak... S Dalmatinske šansone su izašle uspješnice poput Gibinne „Svi moji punti kad se zbroje”, Massimove i Belanove „Zar više nema nas”, Lukyjeve „Ti si more”, Dedićeve „Nisam ti dospio reći”, Banove „Škatule za sne”, Belanove „Rijeke snova”, Gabine „Šibenske neviste”, pa i najboljih klapskih izdanja kao što je „Da te mogu pismom zvati”.
Danas na pozornici Šansone slušamo kontroverznog Mladena Grdovića, (o)tužnog Alena Vitasovića, Zoricu Andrijašević, Ivanu Banfić ( ? ) i cijeli niz anonimaca, debitanata za koje ( kako se pokazuje ) više nikad nećemo čuti. Nije to ništa neobično. Jer i puno veći festivali, poput Splitskog ili Zagrebačkog, odavno nisu što su nekoć bili. Traju da se ne ugase…
No, Šansona je imala nešto što drugi nisu. Držalo se godinama, prije svega, do kvalitete i pjesama i izvođača. Nije se na taj festival dospijevalo kao na druge. Bar je stvoren takav dojam. I na tome je Šansona gradila i svoju posebnost i svoju prestižnost. No, došlo je do zamora materijala. Koji je, eto, zamijenjen s novim, možda otpornijim. Tko zna.
Ali, nisu promjene uvijek znak progresa, pogotovo nisu jamstvo uspjeha. Skepsu kojom su doćekane promjene u festivalskoj upravi trebat će svakim novim izdanjem Šansone demantirati. Prva prilika za to je- propuštena.
