Filip iz Rijeke je ovih dana izbio u centar pozornosti sportske javnosti, a zbog čega, te s kakvim problemima se dodatno još nosi saznajte u nastavku…
Ukratko se predstavite našim čitateljima.
Filip Pravdica, 28 godina, bavim se skokom u dalj već 15 godina. Izvorno iz Rijeke, trenutno živim u Zagrebu gdje sam završio studij i gdje radim kao trener atletike i kondicijski trener u nogometu.
Kojim se sportom bavite? Kako se rodila ljubav prema sportu, od kada se bavite njime?
Bavim se atletikom, tj. specifičnije, skokom u dalj. Atletskom skakačkom disciplinom koja iziskuje visoku razinu brzinsko eksplozivnih sposobnosti. Počeo sam trenirati s 13 ili 14 godina, a ljubav prema atletici se postepeno budi kroz godine.
Probudila se ne samo kroz sportske rezultate već kroz prijatelje koje sam stekao kroz dugi niz bavljenja njome.
Operirali ste oba kuka. Što se dogodilo? Opišite zdravstveni problem s kojim ste se morali suočiti.
Veljača 2015. godine operacija desnog kuka… Prosinac 2018. operacija lijevog kuka… Problem se javljao s boli u preponi, koja se postepeno pojačava kroz trening. Nakon detaljne dijagnostike se ustvrđuju cam lezije na galvi bedrene kosti, koje rade sraz u predjelu kuka. Iz navedenog razloga mi puca Labrum, hrskavično tkivo u kuku, te obavljam operaciju…
Kvalificirali ste se na svoje prve olimpijske igre i to rušenjem jednog od najstarijeg sportskog rekorda u Hrvatskoj, koliko Vam to znači nakon svega što ste prošli? Jeste li tako nešto očekivali?
Velika je čast skinuti bilo koji rekord, neovisno koliko je dugo stajao, a mojih 15 godina rada se manifestiralo u jednom skoku. Očekivano, je i nije, svaki sportaš teži guranju granica, ali tek kada ih skužite razumijete njihovu težinu. Zanimljivo je da nije bilo očekivano u tom trenutku, sezona je tek počela, forma se tek gradi.
Koji je Vaš sljedeći nastup? Što očekujete od nastupa na ovogodišnjim olimpijskim igrama, koji Vaš osobni cilj – je li to medalja?
Idući nastup je 07.06. na Europskom prvenstvu u Rimu. Cilj je za početak kvalificirati se u top 12 skakača u finale, iza toga što donese sudbina ću prihvatiti, ali imati olimpijsku medalju je moja želja. Budemo vidjeli hoće li se ostvariti.
Tko Vam je najveća podrška u svemu? Koliko ste zadovoljni sa svojim trenerom?
Franjo Pavlović mi je trenutno trener, on je ujedno i direktor atletskog kluba koji ulaže jako puno vremena u mene, na sportskim terenima i izvan njih. Konstatno zove imam li sve što mi treba, od obroka, oporavka ili financija što mi jako olakša cijeli proces
Dajte nam neki recept koliko se dnevno mora trenirati da bi pojedinac bio uspješan u sportu kojim se bavi?
Moje vrijeme provedeno na treningu je osciliralo od 8 sati treninga u jednom danu pa sve do treninga koji traju po 45 minuta. Vrijeme je dobro uloženo kada sam bio mlađi kako se tada može i treba malo više trenirati, u trenutku kada tijelo napravi osnovnu adaptaciju lako je lijepiti nove stvari.
Kojom mišlju se najčešće vodite u glavi prije nastupa? Imate li kakve rituale?
Nemam nikakvih posebnih rituala, iako sam ih imao kada sam bio mlađi. Najbitnija stvar je naći mir u sebi. Cilj je naći neku zonu koja vam najviše odgovara, za mene je to lijepo sjesti na miru na kavu te iz glave izbaciti sve dodatne informacije ili brige. Kofein me digne i spreman sam za akciju na dan natjecanja.
Jeste li mišljenja da se sportski uspjesi sportaša iz pojedinih sportova možda manje cijene nego recimo uspjesi u nogometu ili košarci?
Svaki uspjeh se cijeni, neovisno o sportu, nogomet na žalost drugih sportova ima težinu koju publika voli pratiti. Ne zamjeram to nogometu jer možemo puno naučiti iz njega. Kako i sam radim kao kondicijski trener sam vidio njihove načine aktivacije, primjenio sam ih u svojem atletskom klubu i jako je pomoglo mom radu i radu kluba. Za početak buđenje obiteljskog duha u maloj sredini kao što je moj atletski klub sa sobom vuče i uspjeh, koji se i manifestirao s rezultatima svjetske razine kod mojih sportaša. Svi smo tu jedni za druge te je tako lagano gurati granice.
Koliko Vam znači činjenica da bez obzira na zdravstveni problem kojeg imate , se možete natjecati sa kolegama koji nemaju takav problem?
Svi imaju neki oblik problema, svatko kroz svoj život vuče neki svoj križ samo je pitanje kako se utjelovi, kod nekih u ozljedama, a kod nekih drugih možda u psihičkom obliku. Oba oblika nisu lagana i treba se nositi s njima.
Kakvu bi poruku poslali čitateljima našeg portala?
Sport mora postati broj 1 na našim prostorima, neovisno o mojim kukovima koji su i blago genetski predodređeni, on nam daje velike benefite u podizanju kvalitete života i ne mora biti profesionalan. Veliki problem je što ljudi i dalje gledaju sport kroz poslovicu „Kruha i igara“, a prošlo je vrijeme gdje sport „maže“ oči i služi kao distrakcija naroda od problema koji su oko nas. Narod je obrazovan, većina informacija je dostupna na internetu, možete iz negativnog aspekta gledati na svijet i reći da ide u lošem smjeru ili možete krenuti duhom sporta, duhom promjene i rada i sve se može riješiti. Naime veliki postotak pretilosti je trenutno u Hrvatskoj, ,a imamo rješenje tog problema koje je rekreativni sport, sportska animacija, sportski kampovi:
Idemo svi na terene, idemo se malo oznojiti, dan će se odmah popraviti…
