Ovaj portal se ne bavi sportom ( nema za to kapacitete ), ali vijest o odlasku Miroslava Ćire Blaževića naprosto ne možemo ne zabilježiti. Jer, Ćiro je bio više od sporta…
Činilo se da je kao i sve legende- vječan. Ali, umro je. Miroslav Ćiro Blažević.Trener svih trenera, kako se voli za njega reći, ugasio se u srijedu u 88. godini nakon duge i teške borbe s karcinomom. Cijela Hrvatska tuguje i oprašta se sa svojom nogometnom legendom…
A prije nepuna dva mjeseca uručena mu je još jedna u nizu nagrada kojima se mogao pohvaliti. Dobio je nagradu “Vladimir Beara” za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije. Već tada je znao da broji svoje posljednje dane pa je tom prilikom kazao: -Ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga.
I bi tako…
S karcinomom ( prostate ) borio se od 2011. kada se prvi put operirao i činilo se pobijedio opaku bolest. No, ona se opet vratila…
Ćiro se rodio, ili je bar na taj dan prijavljen njegov dolazak na svijet, 10. veljače 1935. u Travniku, a nogometom se počinje baviti 1954. u travničkom “Bratstvu”. Ubrzo dolazi u Dinamo, godinu dana kasnije u Lokomotivu, pa se vraća u BiH , u Sarajevo i tamo ostaje do 1958. kada ponovo dolazi u Hrvatsku i igra u Rijeci do 1961. Godinu dana je igrao za švicarski Sion, a kad je napunio 31 godinu, okreće se trenerskom poslu u kojem će doživjeti vrhunac karijere.
Njegova je karijera bila duga i bogata. Vodio je 19 klubova– u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, trenirao je pet reprezentacija ( Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH i kinesku U-23).
No, njegov najveći uspjeh u karijeri je Dinamov naslov prvaka Jugoslavije 1982.i bronca ( kažu, zlatnog sjaja ) za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., prva hrvatska nogometna medalja. “Vatrene” je vodio rekordnih 72 puta, pa je Daliću još raditi da ga dostigne…
S reprezentacijom se oprostio 2000. Osim hrvatske reprezentacije, vodio je i švicarsku, iransku, bosanskohercegovačku i kinesku U-23, okušao se kao trener u brojnim klubovima od Rijeke, Osijeka, Varteksa, preko Hajduka i Dinama, do Zadra, odnosno inozemnih Nantesa, PAOK-a, Grasshoppera, Prištine, Mure…
Imao je teško djetinjstvo, i znao je reći da ga u životu ništa nije mimoišlo, pa ni rak, koji ga je napao čak tri puta i naposljetku- pobijedio.
Bio je više od 60 godina u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, sina Miroslava ( junior ) te kćeri Barbaru i Catherine.
Jedini je uspio čak tri puta dobiti Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”– 1998. godišnju nagradu za pojedince, zatim iste godine godišnju nagradu za momčad kao član reprezentacije i 2007. nagradu za životno djelo. U prosincu 2021. dodijeljena mu je i titula počasnog izbornika.
Zanimljivo je da se 2005. okušao kao nezavisni kandidat i u politici, kandidirajući se za predsjednika države, ali je u politici doživio pravi debakl, s osvojenih tek 0,80 posto glasova. Pokušao se realizirati u politici još jednom, 2016., kada je na parlamentarnim izborima bio kandidat Bandićeve “Koalicije za premijera” . Nosio je listu za dijasporu i dobio samo 259 glasova.
Nogomet je bio njegov pravi teren na kojem je bio velik i kada više nije bio ni izbornik ni trener. Ali, bio je Ćiro, neponovljivi trener svih trenera.
Foto:EPA,Hina, Pixsell
