Dino Višnjić je mladi čovjek koji kroz život hrabro brodi unatoč cerebralnoj paralizi. Razgovarali smo s njim da bi iz prve ruke čuli kako živi, što radi, što ga ispunjava. Evo što nam je otkrio.
-Da vas netko pita da se predstavite, što biste rekli?
Ja sam Dino Višnjić, imam 26 godina, živim u malom, međimurskom mjestu Podbrest.
– Kako je došlo do vašeg invaliditeta?
Moja dijagnoza je cerebralna paraliza, a uzrok mog stanja je prerano rođenje.
– Kako se vi i vaša okolina nosite s vašim invaliditetom?
Pubertet je bio najteži dio mog odrastanja. To je bilo razdoblje prihvaćanja mog stanja, zbog toga jer nisam mogao igrati nogomet sa svojim prijateljima i to me jako frustriralo. No, kad odrasteš drugačije gledaš na sve to, najvažnije je prihvatiti sebe i svoje stanje, voljeti se takav kakav jesi, onda i ostale životne izazove puno lakše savladaš i mijenjaš ih.
– Što vas je motiviralo da se bavite sportom, što vam je bio glavni poticaj? Koji ste sport odabrali? Koji su vaši najveći dosadašnji uspjesi?
U disciplini: Benč Press – potisak s klupe, uspio sam na svom prvom natjecanju 2019 godine u Zagrebu sa svojih 48 kilograma podići 65 kilograma utega. Definitivno je to sjećanje za cijeli život i dokaz da bez obzira na invaliditet možeš biti uspješan u tome što te ispunjava i veseli, također rušiti barijere i predrasude o osobama s invaliditetom.
– Budući da je velika većina osoba s invaliditetom uglavnom nezaposlena, jeste li vi u radnom odnosu ili?
Radim u socijalnoj zadruzi Humana Nova na mjestu web administrator, vodim naš webshop, fotografiram naše proizvode, odgovaram na upite na društvenim mrežama i radim ostale poslove po potrebi.
Imam veliku podršku kolega i svi smo kao jedna velika obitelj. Zaista sam presretan što sam našao svoje mjesto pod suncem u Humana Novi. Posao je pokretač svega, prije svega ti pruža osobno zadovoljstvo, više samopouzdanja i priliku da napreduješ iz dana u dan.
U svemu tome su mi najveća podrška moji roditelji Branko i Danica, i mlađa sestra Kristina. Obitelj je ta koja ti je oslonac i potpora u svemu. Jako sam im zahvalan na tome, jer bez njih sigurno ne bi bio osoba koja sam danas.
-Što vas najviše ispunjava? Imate li hobije?
Sebe mogu opisati kao komunikativnu i društvenu osobu, koja će uvijek pronaći savjet za svakog i pomoći ako može. Mene vesele sitnice, npr. kada nakon napornog dana odem u teretanu ili na piće s prijateljima, pogledam dobar film ili dobru nogometnu utakmicu, što mogu reći da mi je i strast. Kao mali želio sam postati nogometni komentator.
– Vaša poruka za sve koji su u sličnoj situaciji?
Moja poruka za sve osobe s invaliditetom je: Budite pozitivni i vjerujte u sebe! Najviše utjecaja na naš život imamo zapravo mi sami, ponekad i više nego što smo toga zaista svjesni. Kad mi dajemo sve od sebe i trudimo se, uspjeh i promjene na bolje će doći.
