Sven iz Splita, mladić koji je do prije nekoliko mjeseci živio sasvim „opuštenim“ životom kao i svi njegovi vršnjaci, danas nam priča kako mu se život preko noći promijenio…
Ukratko se predstavite našim čitateljima, tko je Sven Muller?
Moje je ime Sven Muller, imam 21 godinu, dolazim iz mnogočlane obitelji, ja sam treće. od petoro djece, otac Nijemac, a majka Hrvatica. Moram priznat da je bilo zanimljivo odrastat u tako punoj kući, gdje je sve natjecanje i borba za opstanak. Naučili smo što kome smeta i dugo koristili to jedan protiv drugog dok u nekom trenutku nismo odlučili da možemo bit i prijatelji te stavit naše razlike sa strane… barem dok je sve mirno. Rekao bih da me to na svakakve načine izgradilo kao osobu, ali zapravo mi je najviše probudilo neku svjesnost da moji postupci utječu na ljude oko mene. Odrasli smo odgojeni sa fokusom na vjeru tako da je uvijek odnos sa Isusom bio jedan od važnih stupova u mom životu. I rekao bih da sam ga prisvojio kao moja vlastita odluka sa možda 15ak godina, te je od tad koliko god uspijevam najvažniji aspekt u mom životu
Čime se bavite?
Trenutno sam student na elektrotehnici, sto zauzima većinu mog vremena, te se pronalazim u tome dugoročno. Također, uz pomoć par prijatelja organiziramo svakakva kršćanska druženja gdje ljudi uz malo muzike, sporta i dobrog društva imaju priliku malo pobliže upoznati Boga. Vrijeme još provodim u sportu i muzici, jako volim odbojku na pijesku i već od srednje škole sam zaljubljen u taj sport. Stolni tenis i rukomet su mi također jako dragi. U teretanu sam išao većinu svojih tinejdžerskih godina i našao sam jako lijep balans između učenja, druženja i sporta da si ispunim dan.
Sven Muller
Kako je preko noći odjednom došlo do te, možemo reći, teške dijagnoze koju ste dobili?
Kroz zadnjih par mjeseci osjećao sam neki malo intenzivniji umor od fizičkog napora ali bi ga pripisivao lošem spavanju ili stresu, te koliko sam mogao bih nastavio samo sa životom. Jednog popodneva, dok sam sa prijateljem trenirao osjetio sam malo ozbiljniju bol u mišićima i primijetio slučajno da su mi gležnjevi ozbiljno otečeni. Nisam još pravio nikakvu paniku, ali sam se odlučio otići do hitne da provjerim. Tamo su me poslali da vadim krv i rekli mi da je vjerojatno samo problem sa hormonima od stresa te da ćemo iz regulirati to uskoro i da ću kroz par dana bit kao nov. No kad su stigli rezultati i krvna slika doktori nisu bili toliko optimistični , da će se problem riješiti u par dana. Zamolili su me da se zadržim u bolnici par dana da stignu odradit sve pretrage i rekli mi da imam malo ozbiljnije kronično zatajenje bubrega. Te je tako kroz 10ak dana počela moja neka realizacija situacije u kojoj se nalazim sad, gdje bih se svaki dan po rezultatima i testovima imao priliku se malo bolje upoznati sa situacijom koja stoji ispred mene.
Tko Vam je najveća podrška u svemu?
U svemu ovome zanimljivo je da nisam nikada imao nemir. Nisam znao sto me čeka, i doktori su se pobrinuli da sam svjestan ozbiljnosti situacije, bez da me prekomjerno straše. Ali u ni jednom trenutku mi ovo nije predstavljalo strah ili nesigurnost koju nisam mogao nosit. Imao sam puno dobrih prijatelja oko sebe i obitelji, ljudi na koje znam da mogu računati za bilo sto, ali da toga nije bilo siguran sam da taj mir i jednostavnost ne bi bila prisutna. I ovo proizlazi iz mene – ne mislim da bi se s ovakvim nečim mogao sam nosit. Ovakav mir mislim iskreno da dolazi od Boga. I puno mi je značilo kad bi me prijatelji, umjesto da nude nekakvo rješenje kako se nositi sa svim, samo ohrabre da i taj dio predam Bogu, da ga kroz ovo upoznam na način na koji još nisam imao prilike.
Sven s obitelji
Što sve Vaša dijagnoza nosi sa sobom? Što možete očekivati u budućnosti? Opišite nam malo Vašu dijagnozu i kakva je to u biti bolest?
Moja dijagnoza preokreće cijeli moj dotada poznati život u nepoznato. Tijelo mi mnogo toga vise ne može filtrirat tako da sam znatno ograničen sa prehranom. Sol, začini, meso, voće i povrće, sve ono sto bi ljudi smatrali delicijama ja moram znatno ograničiti ili eliminirat. Tako da je uživanje u hrani gotovo nemoguće. Uzimam hrpu lijekova, gdje svaki ima svoje unikatne nuspojave te se sa njima također borim svaki dan. Cijeli sam život bio u teretani, i nažalost mi i to vise nije opcija jer se na taj način ne smijem bavit sportom. A što smijem je jako ograničeno. Terapije koje sam započeo su teške i rijetko kad se dobro osjećam. Od slabosti i mučnine, glavobolja, grčenja kroz tijelo, svakakve anomalije srca, ali jedan dan u tjednu se u prosjeku osjećam dobro, i za te trenutke živim – kad se mogu prošetati vani, kad se osjećam dobro, cijeli tjedan do tad pada u vodu i pre0zahvalan sam za ono sto mi je dano. Sama bolest se zove iga nefropatija te je autoimunog podrijetla, gdje tijelo samo ne prepoznaje bubrege i pokušava ih napasti. Takvo dugotrajno napadanje stvara ožiljke na njima te im dugoročno šteti, na način da ga se ne može ozdravljati nego samo usporit proces propadanja. Ono sto ja mogu je kroz prehranu i lijekove maksimalno usporit taj proces propadanja, do neizbježne transplantacije u nekom trenutku, i postoji velika šansa da kad transplantiram ista bolest krene napadat novi bubreg i tako u krug do kraja života. Zbog svih navedenih varijabli ni sam ne znam što mogu očekivati od budućnosti, te koje su moje granice ili ograničenja. I pronaći taj balans u svim aspektima života je nešto cime ću se pozabavit u nadolazećem vremenu.
Je li Vas Vaša dijagnoza sprječava u obavljaju svakodnevnih aktivnosti, društvenog života i svega što radite? Je li Vam ista umanjila kvalitetu života?
Ova dijagnoza mi nije ostavila puno od života koji mi je poznat. Nisam u stanju posvetit se faksu, na dane uspijevam sam kuhati za sebe, ali generalno ovisim o drugima. Imam manje snage za druženja sa prijateljima, pogotovo u većim okupljanjima. Sport mi je luksuz koji si više ne mogu priuštiti te zbog manjka hrane mi često nedostaje snage za svakodnevne stvari. Puno različitih događanja propuštam zbog svoje nove svakodnevnice.
Koji su Vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite za nekih 10 godina? Mislite li da će Vas zdravstveno stanje sprječavati u ostvarivanju ciljeva?
Još prije tri mjeseca imao sam cijeli život isplaniran. Htio sam se okušat u poslovnom svijetu, možda otvorit nešto svoje, uvijek mi je bilo zanimljivo posvetit se stvarima do neke izvrsnosti, i nije mi predstavljalo prepreku dati se i u takvo što. Obiteljski život me također privlači i mislim da bi bilo jako lijepo naći balans između poslovnog i obiteljskog života. To sve u kombinaciji sa sportom i živio bi svoj život iz snova. Ali zbog ove dijagnoze svaki moj plan više se nije činio toliko sigurnim – smijem li se izložiti tolikom stresu da se okušam u nekim stvarima? Je li fer ulaziti u obiteljski život znajući da ću bit veliki teret ljudima oko sebe i slično? Mnogo vrata oko kojih sam bazirao cijelu svoju budućnost su se naglo zatvorila i sam ne znam koja će se otvorit i što me čeka u budućnosti. Ali i sa svim ovim pitanjima, dok razmišljam i pišem ovo, imam mir koji ne mogu objasniti. Ne znam sto će biti za 10 godina, ali sam siguran da gdje god bio, Bog će mi i dalje bit prvi, bilo to u struci koju želim ili pak nešto skroz drugo.
Koju bi poruku poslali svima koji se nalaze u sličnoj ili istoj situaciji?
Život je težak, puno toga nas može demotivirati i ne možemo cijeniti stvari koje su oko nas. Kada mislite da život nema smisla, onda razmislite što je razlog zašto smo tu? U bibliji piše što nam Bog nudi i što možemo naučiti od njega. Cilj i rješenje svega je rasti u svojoj vjeri.
