Jedan od naših najzaposlenijih glumaca, Goran Navojec, gostovao je u prvoj ovogodišnjoj HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj je govorio o životu s glumom i od nje, o egu glumaca, o inozemnoj karijeri, ali i o politici. Uz ostalo je izjavio kako bi sigurno, da nije glumac bio političar, koji bi svojim šarmom više i bolje dopro do ljudi nego današnji političari…
– Htio sam biti političar. Da nisam glumac, sigurno bih bio političar. Vjerojatno bih se time bavio- rekao je, dodajući kako bi mu pomogao njegov šarm i popularnost da se lakše približi ljudima negoli aktualni političari, piše HRT.
Nije mu strana zamisao da glumi predsjednika ili premijera, takvu priliku, da mu se ukaže, svakako ne bi odbio, ali bi to zahtijevalo, smatra, “dubinsku pripremu”.
Referirajući se na nekadašnju kazališnu predstavu iz 90-ih, “Zagreb cabaret”, koja se bavila aktualnim političkim događajima i njihovim glavnim akterima, Navojec je rekao da nema te predstave u kazalištu s tom tematikom koja bi mogla nadmašiti ono što se događa u Saboru.
Na pitanje tko je bolji glumac Zoran Milanović ili Andrej Plenković, Navojec će pokazati i svoj još neotkriveni diplomatski talent.
– Poslužit ću se diplomatskom varijantom i neću odgovoriti na ovo pitanje (…) Mislim da bi gospodin Plenković nekako bio slojevitiji kada bi se radila njegova uloga. Dramski transparentniji bi bio gospodin Milanović – jednostavniji možda za odglumiti, što ne znači da je jednostavniji čovjek. Takav dojam imam- kazat će Navojec.
U slučaju hrvatskih glumaca “glad za uspjehom” često se kosi s gladi za kruhom, jer naši glumci vrlo često dobivaju ponude za uloge koje su potplaćene. Prema tome, veli, glad za uspjehom kod glumaca nije bitno drugačija od gladi znanstvenika ili sportaša za uspjehom.
Naravno da se pandemija itekako negativno odrazila, pogotovo na manja kazališta, a u Hrvatskoj je, naglasio je, najviše glumaca u kazalištima kojima je to jedini izvor prihoda. S filmom je drugačije, jer se snimanja mogu organizirati uz covid potvrde, a osim toga tu nema publike, što je svakkao olakotna okolnost.
Glumac je govorio i o svojim najnovijim projektima, filmovima koji se upravo prikazuju u domaćim kinima, o humorističnoj seriji “Mrkomir I”, pri čemu je rekao da našim serijama treba dati priliku, jer publika neke odmah prigrli, a za druge treba više vremena. Osvrnuo se i na slabu gledanost domaćih filmova, za razliku od srpskog filma koji u Hrvatskoj , ako je trenutno suditi po Tomi i Južnom vetru- ubrzanju, obara rekorde.
Navojec smatra da je nepravedno prema hrvatskom filmu kada ga se u našim kinima nudi u konkurenciji s velikim svjetskim hitovima, a to je utakmica koju naši filmovi ne mogu dobiti. Kod srpskog filma, očito se radi o tome da se tematski priklanja publici, pa je Toma svojevrsna melodrama, a Južni vetar krimić u kojem ima i uništenih automobila, i mafije i povrh svega dinamičnosti karakteristične za američke filmove.
Inozemnu karijeru ne “ganja”, ona “ganja” njega, a on se, kaže, ne trudi previše od nje pobjeći. U Sarajevu ima “tajnu agenticu” koja mu šalje materijale, on i brat snime jedan drugog mobitelom i to je dovoljno za audiciju. Pa tko prođe, a na audicijama bude obično masa glumaca…
Na pitanje Aleksandra Stankovića kako komentira otkazani koncert Rade Šerbedžije u Vinkovicima, reći će tek da mu je žao kad se otkazuju predstave i koncerti, ali to je tako kad se politika počne baviti umjetnošću, a ne umjetnost politikom. Inače, vidio je to što Šerbedžija radi na svojim koncertima, i u tome ne nalazi baš ništa sporno.
Stanković ga je pitao i pije li, s obzirom na stereotipe o glumcima kao onima koji su skloni alkoholu, a svojedobno je u Gaveli, rekao je, bilo uobičajeno vidjeti glumce kako cijeli dan piju i puše u kafeu kazališta. Na to je Navojec odgovorio da je njegova generacija čim je stigla na Akademiju bila bombardirana boemštinom glumaca, za razliku od današnjih generacija, mladih glumaca koji su tu prilično “čisti”, nabildani, nakvarcani, operirani, neki i prirodno lijepi, i koji ne ostaju na piću, jer se sutra radi…
Na izravno pitanje “pere li ga ego”, sasvim iskreno je kazao: – Čim sam ovdje, znači da me pere. Ali, glumcu je ego najveći neprijatelj- poručio je na kraju, napominjući da još više nego glumce, ego pere redatelje, a u novije vrijeme i producente.
