Naše je vrijeme dekadentno u posebnoj mjeri. Dosadašnja dekadencija mogla je biti nadvladana snagom refleksivne svijesti angažiranih intelektualaca koji su, dinamizmom vlastitog uma, mislili stvarnost i pronalazili rješenja da tu stvarnost ‘popravljaju’. Sva vremena bila su u nekoj mjeri dekadentna, ali je ta mjera dekadencije bila ispod razine angažiranih pojedinaca koji su mislili idealnu stvarnost i pronalazili operativne modele djelovanja ili, jednostavno rečeno, bili zainteresirani i društveno angažirani. Međutim, naše vrijeme je vrijeme u kojem je dekadencija iznad uma mnogih intelektualaca koji iz stanja angažiranosti prelaze u stanje dezangažiranosti. Razumijem razloge, ali ne podržavam dezangažiranost.
Dezangažiranost je nedjelovanje u prilog dekadencije, a intelektualci nisu bića dekadencije. Blato svijeta prestaje biti blatom tek kada primi ideju koja će ga preoblikovati u neku drugu stvarnost – zidove kuća, posude ili kipove. Blato tada prestaje biti materijom u kojoj tone život, materija koja uzima život i postaje materijom koja je u funkciji života.
Intelektualci i fatalizam
To s blatom čine ljudi refleksivne svijesti, oni koji umiju dohvaćati ideje i stvarnost ‘popravljati’ mjerom idealnoga. Jasno je da ta mjera nikada neće biti ostvarena, ali je, isto tako, jasno da bi bez ostvarivanja te mjere svijet potonuo u konačno stanje dekadencije. Na pragu takvog svijeta se, na globalnoj razini, nalazimo, a Hrvatska je u tom svijetu već tri desetljeća. Punih trideset godina suočavamo se s konačnim istinama – političkim, društvenim, religijskim,
domoljubnim i moralnim. Konačne istine su uvijek istine dekadencije i dezangažiranosti.
Konačna istina je istina fatalizma, a svaki fatalizam je bezuman. Intelektualci nisu bezumni i zbog toga trebaju biti angažirani. Oni razbijaju granice fatalizma koji je zatvorio zlokobnu egzistencijalnu krivulju iznad naših glava.
Moralizirati o tome kako je sadašnje stanje nedopušteno i zlo, znači jačati sadašnje stanje. Ne postoji moralna kritika koja će srušiti nemoralni sustav. Nemoralnost i jest odsustvo morala, ono je aktivno djelovanje kojim se negira svaka moralna norma. To je naša stvarnost već trideset godina. Svako moralno prozivanje je u funkciji produživanja fatalističkog nemorala.
Ako netko sumnja u ovo, neka se samo sjeti kako su završili i u što su se pretvorili naši političari koji su se pozivali na moral i poštenje. Postali su, bez izuzetka, nemoralni i nepošteni, pretvorili su se u one koje su moralno prozivali i čine sve što čine i oni protiv kojih su se borili. Tako završe svi moralizatori u fatalističkom sustavu. Fatalizam nije loš zbog toga što u njemu ne žive kreposni ljudi, nego je loš naprosto. Ovo znaju intelektualci, zato teško pristaju na politički, društveni i javni angažman u dekadentnoj Hrvatskoj. Oni će, vrlo rado, iznositi stručne stavove o našoj stvarnosti, ali ti stručni stavovi ne rašavljuju krivulju fatalizma iznad naših glava. Ta krivulja se i dalje pričinja kao bešavna. To je, uostalom i snaga fatalizma, pričinja se kao čvrsta, stabilna i neprobojna stvarnost. U takvoj stvarnosti mi nestajemo.
Načelo realnosti
To je naša tragedija. Nije tragedija nestajati, to, uostalom, u individualnim životima svakim danom i činimo. Smrtna smo bića, vremenita. Nestanak nam, dakle, nije stran. Tragedija je što ne nestaje fatalizam, što ne nestaju konačne istine. Domovinski rat, Tito, Tuđman, bankarski i politički refleks Katoličke crkve i Udba naše su konačne istine. S njima nestajemo. I to je tragedija. Naš život se ne razvija nego tone u blatu fatalizma.
Svi koji su imalo upoznati s lakanovskom psihoanalizom, znaju da postoji razlika između načela realnosti i Realnoga. Načelo realnosti je, zapravo, ovaj fatalistički paket konačnih istina koje se nadaju kao nužne, vječne i prirodne istine. Zato je domoljubnim fatalistima Domovinski rat mjera događajnosti, Tuđman im je mjera čovječnosti a religijske zajednice koje su se okomile na javna financijska sredstava i naše nutrine su mjera slobode i morala. Svi koji ne misle tako, zastupaju, u odnosu na fatalizam, nešto protuprirodno. Uostalom, zar im glavni argument protiv istospolnih veza nije taj što su te veze protuprirodne? Jest, ali imajmo na umu da su oni fatalizam izjednačili s prirodom i nužnošću.
Načelo realnosti je perfidna manipulacija kojom se zatvara fatalistička krivulja unutar koje se odvija tragedija koja se,
potpuno bezrazložno, naziva životom. Za razliku od načela realnosti, Realno je ono što je iz realnosti potisnuto. Realno se zato naziva traumatskom prazninom. U fatalizmu nema ideje nacije, ona je potisnuta, na njezino mjesto je došao nacionalizam. Kada netko spomene ideju nacije, u fatalističku stvarnost unosi traumatsku prazninu, i svi nacionalisti osjete nemir. Ovo sam u mnogim javnim govorima više puta potvrdio. Kada nacionalistima unesem ideju nacije i njome kritiziram njihove konačne istine o domovini, oni se suoče s traumatskom prazninom koja je nastala potiskivanjem sadržaja koji pripada Realnome.
Istina
U fatalizmu nema istine, ima pristanka uz konačno uvjerenje, ali nema istine. Njima istina pripada nekom zatvorenom horizontu – sela, stranke, države, religije, institucije ili radnog mjesta. Oni, štoviše, nisu ni svjesni svoga bezumnog i nehumanog očitovanja kada pristaju uz predsjednika njihove stranke u srazu s predsjednikom neke druge stranke, iako njihov predsjednik ne govori istinu. Istina je za njih traumatska praznina potisnute realnosti, ne mogu se s njom suočiti, a kada ih netko natjera da se suoče s istinom, onda se dodatno traumatiziraju s prazninom i još jače i snažnije pristaju uz ono što smatraju svojim i one što smatraju svojima.
Ne čudi stoga što se, primjerice, u Katoličkoj crkvi stoljećima odvijao fatalizam pedofilije. Uz njega su pristali svi fatalisti – od biskupa koji su znali, a nisu ništa poduzimali, do roditelja koji su se pravili da ništa ne znaju i tako su postali svodnici vlastite djece.
Fatalizam je tragičan, nehuman i bezuman, on je i nemoralan, ali ga se ne demontira moralnim apelima. Protiv njega se treba boriti, protiv njega treba angažirano ustajati. Intelektualci koji pristaju na dezangažiranost u fatalističkom svijetu dekadencije, postali su svodnici vlastitog uma i refleksivne svijesti. Treba ući u blato života i dati mu formu koja dolazi samo po ideji. Ionako nestajemo, a tragedija je nestajati u fatalizmu kojega trebamo i moramo rašaviti.
