Mala Hrvatska, objektivno europska provincija, ima problem s pristojnim određivanjem svoga mjesta u svijetu puno bogatijih i moćnih. Kompleks manje vrijednosti njezini dužnosnici rješavaju ili prkosom i ignoriranjem glavnih političkih igrača ili nekritičkim dodvoravanjem ne bi li u društvu s njima, makar kao nevažni statisti, amortizirali svoju irelevantnost. Oba su načina pogrešna. I prgavi, inatljivi Milanovićev, i udvornički, hvalisavi Plenkovićev. A najgora je njihova nepomirljivost, njihova potreba da se nadmeću na štetu svih nas, zaboravljajući pritom što im je dužnost, zašto su izabrani i tko ih plaća. Njihov rivalitet, trenutno manifestiran na pitanju sudjelovanja 20-ak vojnika Počasno-zaštitne bojne na vojnoj paradi u Parizu, povodom Dana pada Bastille, dovodi čak i do neke vrste blokade u vojsci. Milanović je očigledno povukao pogrešan potez kad je odlučio zabraniti odlazak skupine hrvatskih vojnika na Macronovu vojnu paradu, jer je, tvrde pravni stručnjaci, nezakonit.
U nemoći da se izbori pod svaku cijenu za svoju odluku, Milanović je stavio načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Tihomira Kundida na neprimjerenu kušnju, što nije ni korektno ni pošteno. Istovremeno, Plenkoviću je dao priliku da ga javno odbije i – zakuca.
Tihomir Kundid je danas prelomio i odlučio provesti odluku vrhovnog zapovjednika. Koliko će skupo to platiti? Hoće li se Milanović zbog toga makar loše osjećati?
Kundidov prethodnik, umirovljeni načelnik Glavnog stožera OSRH, admiral Robert Hranj za tportal je komentirao sukob državnog vrha u vezi sa slanjem hrvatskih vojnika na vojni mimohod u Parizu i izjavio da uopće nije smjelo doći do toga da predsjednik i premijer javno polemiziraju oko angažmana Hrvatske vojske. I sam je prošao takve situacije, ali „kada bih došao do zida i kada bih morao izabrati čiju zapovijed izvršiti, uvijek bi to bila zapovijed višeg autoriteta – dakle, predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika”, rekao je Hranj. Također smatra da nitko ne bi smio prisiljavati vojnike da prosuđuju čija je zapovijed legitimna, a čija nije.
Osvrnuo se i na Plenkovićevu izjavu da je nakon odlaska u mirovinu odmah obukao SDP-ov dres, čime je premijer htio sugerirati kako je Hranj i na poziciji načelnika Glavnog stožera bio „stranački čovjek”.
Bivši načelnik, međutim, na to uzvraća da je jedini dres bio onaj pod kojim je išao u rat. A što se SDP-a tiče, njegova uloga voditelja Savjeta za obranu i sigurnost SDP-a isključivo je volonterska i apolitična.
Međutim, za Plenkovića je to nevažan detalj, Hranj je za njega ionako dekredibilizirana osoba, kako je više puta kazao. Takvim smatra i Kundida jer se nije odazvao na razgovor s njim, a to je neprofesionalno. Za njega je Tihomir Kundid, neovisno o tome hoće li biti smijenjen, dati ostavku ili ostati na dužnosti do kraja, otpisan. Mada danas tvrdi da mu nije prijetio, kako bi trebalo tumačiti njegovu poruku načelniku Glavnog stožera da će izgubiti njegovo povjerenje, ako ne posluša ministra Anušića i uputi vojnike u Pariz te da u tom slučaju očekuje njegovu ostavku? Što je to ako ne prijetnja? Doduše iz prazne puške, ali svakako neprihvatljivi politički pritisak.
Jer, načelnika Glavnog stožera ne može razriješiti premijer Plenković, to je u nadležnosti predsjednika Republike. Ali se može pokrenuti postupak opoziva. Hoće li? Vjerojatno neće. Iako je i ministar obrane Ivan Anušić poručio da Kundid više ne uživa ni njegovo poovjerenje, da ga je razočarao jer je hrvatski branitelj, ratni zapovjednik koji nije smio podleći Milanovićevom pritisku nego sačuvati svoj vojnički i ljudski autoritet. No, Kundid bi ovo posrnuće mogao preživjeti, jer njegova smjena bi donijela više štete nego koristi, s obzirom da trenutno nije imenovan ni njegov zamjenik.
Kundidovo priklanjanje vrhovnom zapovjedniku nije nelogično, ali je, nažalost, u ovoj situaciji nezakonito. Milanović je to morao znati, ali je htio testirati, na tuđoj koži, dokle će njegov prijepor s Plenkovićem dovesti.
Milanović i kad je u pravu, svoje mišljenje, svoj stav i odluku transponira na neprihvatljiv način. Najčešće agresivno, ultimativno, ne vodeći računa o kolateralnim žrtvama. Njegova agresivnost proizlazi iz frustracije da je na neposrednim izborima dobio izvanredno veliku podršku građana , ali na žalost da bi bio državni fikus, s iznimno reduciranim ovlastima a čak i takve preostale, Plenković mu pokušava oduzeti. S ulogom fikusa se Milanović nikada neće pomiriti, i otud i njegov najnoviji pokušaj da s pozicije vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga brani svoju odluku o zabrani odlaska hrvatskih vojnika u Francusku. Protivi se Koaliciji voljnih i zato smatra slanje hrvatskih vojnika na vojnu paradu u Pariz neprikladnom.
-Tako mi boga, u pravu sam, kaže, odluka je apsolutno zakonita, vojsku predstavlja predsjednik, a ako to nije točno neka Plenković pokrene proceduru opoziva. Ako nisam u pravu onda je funkcija vrhovnog zapovjendika potpuno obesmišljena.
I to je točno, jer, ovako definirana funkcija predsjednika Republike nema nikakvog konkretnog smisla ni težine, osim ceremonijalne. U vanjskoj politici, s potpuno oprečnim stavovima od Vlade, nema nikakve šanse tu politiku sukreirati, ma što u Ustavu pisalo o tome. Neizbor veleposlanika još je jedan dokaz tome, jer kad kandidate predlaže Milanović, to su njegovi i SDP- ovi ljudi, kad ih predlaže Plenković to su kredibilni, stručni, profesionalni ljudi od formata. A svi smo dobro vidjeli kakvi su Plenkovićevi kadrovi… Vojska je bila zadnje Milanovićevo utočište, ali naknadnim izmjenama zakona ono je redistribuirano između njega i Vlade, pa više nigdje njegova nije presudna.
Zakon o obrani je svojevremeno izmijenjen, tako da članak 69. jasno kaže da je prelazak hrvatskih vojnika preko državne granice u protokolarnim i ceremonijalnim prigodama nadležnost ministra obrane. I tu Milanović ne može ništa. Osim činiti štetu. Nažalost, ljudima koji to nisu ni najmanje zaslužili.
Predsjednik Republike očito je krivo savjetovan. Frustriran vlastitom nemoći odlučio je tjerati „cara do duvara”. Nije samo Kundid žrtva njegove frustracije zbog pozicije bez moći. Njegove žrtve su i novinari koji se usuđuju otvoreno mu reći da je donio nezakonitu odluku i još k tome prisilio načelnika Glavnog stožera da je provede. Ivana Pezo Moskaljov s Nove TV zbog pitanja zašto je to učinio zaradila je od Milanovića kvalifikaciju da nema pojma o svom poslu, njezin kolega iz Večernjeg lista Tomislav Krasnec etiketiran je kao lobist. To je Milanović. Ako mu ne klimate s odobravanjem na svaku, začas ste žrtva njegove prgave, neugodne naravi. Mada, najveća žrtva te naravi je on sam …
Ali, frustriran je i Plenković. Frustriran je iako ima sve poluge moći u svojim rukama, a što nije imao po zakonu, to je prigrabio, sve institucije zarobio, ali što mu sve to valja kad u javnosti nije „omiljen”. Njegova frustracija je da mu „golema postignuća” nisu priznata, naprotiv, da su medijski osporavana, ignorirana, obezvrijeđivana, iz čega izvodi zaključak da su svi mediji lijevi, svi analitičari HDZ-u neskloni. A politika je stvar percepcije, kako je više puta znao reći.
Iz sudara ovih dviju velikih frustracija, jedne zbog visoke podrške ali manjka moći ( ovlasti) , druge zbog viška moći ali manjka javne potpore i priznanja, cijela Hrvatska izlazi kao žrtva.
Milanovic – Plenkovic Foto HRT
