Tribine o braniteljskim mirovinama? Vjerojatno ste pomislili – a što se tu još novog ima reći, to je apsolvirana tema- ali itekako ima, i ma što mislili o tome, to nije samo priča o privilegijama kojima je HDZ „prisvojio” braniteljsku populaciju i za svoje potrebe joj omogućio da u poraću naraste na čak pola milijuna registriranih u tom statusu, nego, nažalost, i priča o nepravdama koje se godinama čine dijelu te populacije. Nažalost, onima koji su nas, kako veli Damir Bakić, saborski zastupnik stranke Možemo! u drugom mandatu, dvostruko zadužili: obranom u ratu i radnim stažem u miru. A imaju u prosjeku manju mirovinu od prosječne mirovine opće populacije, za prosječno isti 31-godišnji radni vijek koji stoji iza njihovog redovnog umirovljenja. Dakle, branitelji umirovljeni iz rada prosječno imaju mirovinu 635 eura, a svi ostali umirovljenici, kad se izuzmu branitelji i druge posebne skupine, prosječno primaju 638 eura mirovine. Niste to znali’ Ni mi!
K tome, branitelji koji su se nakon rata vratili na svoja radna mjesta i iz rada otišli u redovnu mirovinu imaju upola manje mirovine od branitelja umirovljenih prema posebnim propisima ( Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata) koji prosječno dobivaju 1319 eura. Cijeneći da se radi o nepravdi, zastupnici Možemo! odlučili su predložili izmjene zakona kojima bi se maćehinski odnos prema dijelu branitelja ispravio a njihove mirovine povećale za 20 posto. Očekivano, u vladajućoj strukturi njihov je prijedlog naišao na žestok otpor i odbijanje…
Neprimjerena valorizacija doprinosa dijela braniteljske populacije samo je povod za razgovor s jednim od autora prijedloga izmjena zakona, Damirom Bakićem, stručnjakom za mirovinski sustav koji je objavio i više znanstvenih radova iz tog područja, mada je cijeli radni vijek profesor na matematičkom odsjeku zagrebačkog PMF-a. S Bakićem smo razgovarali i o statusu stranke Možemo! na hrvatskoj političkoj sceni, sustavnoj negativnoj kampanji kojoj su, kako kaže, kontinuirano izloženi u zadnje vrijeme iz redova Vlade i HDZ-a, o aferi Hipodrom, odluci Ustavnog suda povodom tužbe Tomislava Tomaševića protiv Vlade koja je uzurpirala gradske ovlasti preuzimajući organizaciju dočeka rukometaša na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, konfiguraciji možebitnog novog svjetskog poretka i krizi demokracije. Bakić je ugodan sugovornik i političar koji se kloni teških riječi, sklon konstruktivnom političkom djelovanju i možda baš zato iznimno osjetljiv na difamacije kojima je stranka Možemo! izložena. U ovaj intervju ušli smo s konkretnim povodom- nepravednim mirovinama za dio braniteljske populacije.
Ispravljanje nepravde prema onima koji su nas zadužili dvostruko
– U više hrvatskih gradova održali ste tribine, razgovore s građanima o prijedlogu vaše stranke da se povećaju mirovine braniteljima koji su iz rada otišli u mirovinu. Smatrate da je učinjena nepravda onima koji su branili Hrvatsku kad je trebalo, a potom se vratili na posao do redovnog umirovljenja. O čemu se zapravo radi, i što je vaš cilj?
Mirovinama i mirovinskim sustavom bavio sam se tri desetljeća, iako sam cijelu karijeru radio kao profesor na matematičkom odsjeku PMF-a. Analizirao sam mirovinski sustav, predavao na postdiplomskom kolegiju mirovinsko osiguranje i poznajem sustav do u tančine. A zapravo je sve počelo polovicom 90-ih kada sam bio angažiran, kao svojevrstan savjetnik u pregovorima naše vlade sa Svjetskom bankom oko uvođenja drugog mirovinskog stupa. Dobro sam upućen u sve zakonske izmjene i sva kretanja u sustavu. Motivacija ili potreba za ovim angažmanom sada dolazi od građana koji su nam se obraćali sa svih strana, neovisno o političkim preferencijama, poznanstvima, naprosto su nam se obraćali kao saborskim zastupnicima.
U nekom općem javnom prostoru kod nas vlada uvjerenje da su braniteljske mirovine ogromne, da imaju enormne privilegije i što se sad tu više ima reći. Ljudi obično na to rezignirano slegnu ramenima. Vjerojatno zato što misle samo na dio braniteljske populacije, a to su oni koji su umirovljeni prema Zakonu o braniteljima iz Domovinskog rata a te mirovine su zaista više nego dvostruko veće od prosječnih mirovina u Hrvatskoj. Ja bih rekao i s pravom. Jer tu se u pravilu radi o obiteljskim mirovinama, a znamo što to znači kad nekomu pripadne obiteljska mirovina, i također, tu se radi o invalidskim mirovinama. Ali, to je samo pola braniteljske, umirovljeničke populacije. Ona druga polovica branitelja se naprosto nakon završetka rata vratila na svoja radna mjesta, na svoje poslove, svojim prethodnim životima i dočekali su dob za umirovljenje prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, kao dio opće populacije. I istina, pri izračunu mirovine njima izvjesne beneficije pripadaju na račun braniteljskog statusa. Ali, na kraju dana njihove mirovine su u prosjeku doslovce jednake prosječnim mirovinama opće populacije kad se izuzmu ove beneficije. Njihov staž je u prosjeku 31 godinu kao što je prosječni mirovinski staž svih hrvatskih umirovljenika, a njihova mirovina je, prema podacima za siječanj 2026., prosječno 635 eura, a ostalima je 638 eura. I sad se postavlja pitanje kako je to moguće, ti ljudi ne samo da su odradili svoj mirovinski staž, jamče im se i neka dodatna mirovinska primanja, pa ipak im je mirovina čak manja nego svim ostalima u prosjeku.
– U čemu je „kvaka 22”, kako se to dogodilo i zašto?
Suština je u sljedećem: Svi mi koji nemamo status branitelja kada idemo u mirovinu imamo pravo automatski na 27 posto dodatka. To je uređeno Zakonom o dodatku na mirovinu iz 2007. g. Dakle, na onaj temeljni izračun naše mirovine dobijemo 27 posto dodatka. Taj dodatak, međutim, ne pripada ljudima kojima su mirovine izračunate po posebnim propisima, pa tako ni braniteljima. S druge strane, najvažniji dio dodatka koji imaju branitelji proistječe iz broja dana provedenih u borbenom sektoru. Pa suma sumarum, na kraju dana vidimo da je to tu negdje. Intuitivno bi čovjek rekao jedni dobiju ovo, drugi ono i na kraju smo tu negdje, kao što i brojke pokazuju da jesmo. Nama su mnogi ljudi na to ukazivali. Ne moramo mi uspoređivati te mirovine s obiteljskim i invalidskim mirovinama hrvatskih branitelja koje su izuzetno visoke za naše prilike, ne treba ni u analizi suprotstavljati te dvije skupine, ali nije prirodno da mi u našem sustavu deklariramo izvjesne materijalne pogodnosti za branitelje koji su išli u mirovinu iz rada, a oni ih de facto nemaju.
- -Govorimo o nepravdi koja traje godinama, i sad se prvi put taj problem pokušava riješiti, nepravda ispraviti…Zašto se toliko čekalo?
Govorimo o populaciji koja niti je što tražila, niti je što očekivala, a ti ljudi su nas dvostruko zadužili. Ne samo da to nije u redu u sustavu, nego nije ni pravedno. Čovjek osjeća i baveći se time na ekspertnoj razini i zdravorazumski, da to nije pravedno, i zato smo se mi toga primili. Postoji još jedna, treća skupina branitelja koji su umirovljeni posebnim zakonom, a to su djelatne vojne osobe i policijski službenici. Budući da to regulira treći zakon željeli smo intervenirati i u taj zakon da se mirovine branitelja na neki način i tamo povećaju Tako da se zapravo radi ne o jednoj, nego o dvjema zakonskim izmjenama koje smo predložili intervenirajući u oba ta zakona.
– Imali ste sve reference za sudjelovanje u kreiranju ta dva zakona, cijeli radni vijek ste se bavili mirovinskim sustavom, svojevremeno ste bili angažirani i kao savjetnik u pregovaračkom procesu oko uvođenja drugog mirovinskog stupa, i kako je na vaš prijedlog reagirala Vlada, odnosno resorno ministarstvo?
Žalosno, na svoj način…
– Ministar Medved je rezolutno odbio vaš prijedlog uz opasku da se tu ne radi o cjelovitoj mirovinskoj reformi?!
Mi smo na to navikli, takva je politička kultura u našem parlamentu, takva je praksa vladajuće većine, što god došlo kao prijedlog iz opozicije to se na neki način podcjenjuje i bagatelizira, nastoji se obezvrijediti. Nerijetko se onda dogodi da HDZ-ova većina to glatko u parlamentu odbije, ako i dođe na parlamentarnu raspravu, a nakon nekog vremena prepakirano uđe u zakon kao njihov prijedlog. Mi smo ovdje čuli kritiku, očito ih je to prilično zasmetalo, jer na neki način HDZ voli prisvajati, kao i domoljublje, kao i Hrvatsku, tako i braniteljsku populaciju, i njih je zapravo prilično uznemirila ta vijest da se mi sad iz čista mira idemo baviti braniteljima i to bez ikakvog interesa
– Je li to strah da im možda možete uzeti dio biračkog tijela?
Naravno. Oni su reagirali isti dan na neki bagatelizirajući način, kao nije to ništa, to je bezveze, mi ćemo izaći s puno obuhvatnijim, kompletnim rješenjem. Nećemo se, naravno, prepirati preko medija, ali bih rekao ovako: mi smo to radili sami, a s njihove strane za to postoji cijelo jedno ministarstvo koje broji ne znam koliko zaposlenih i raspolaže ne znam kakvim sve resursima. Sve ove godine koliko je dugo ta nepravda prisutna, nisu ništa učinili.
-Očito ne postoji politička volja da se tu sad nešto intervenira…
Tako je. Naravno da to ima veze i s cijelim tim kompleksom braniteljskog statusa, a mi, naravno u taj dio nismo htjeli niti možemo ulaziti, to je pitanje vjerodostojnosti dokumentacije o braniteljskom statusu svih koji imaju status branitelja, ali o tom-potom.
– Da, svi se sjećamo kako se stvorila visoka obrambena barijera oko utvrđivanja stvarnog broja branitelja, nasuprot prenapuhanog o čak 500 tisuća registriranih…
Kako ne! Pokojni Fred Matić sa svojom biografijom kojoj ne možete naći uzornijeg pandana, pa nije ništa mogao. Naravno, prošloljetna zbivanja su u velikoj mjeri doprinijela toj atmosferi, naprosto je običnim ljudima, toj skromnoj, tihoj većini, ovog ljeta prekipjelo. Bilo im je previše svega toga što se radi u ime branitelja. U moje ime ne možete govoriti, u moje ime ne možete zabranjivati festivale, ne možete svojatati ono što je zapravo naša zajednička ostavština- to je bila njihova poruka.
– Neki smatraju da se tu radi o politički instrumentaliziranim braniteljima koje HDZ koristi, kad im to odgovara, kao svoju produženu ruku za izazivanje nereda?
Nemamo mi iluzije da će parlament, da će saborska većina usvojiti ove naše zakone, ali nama je bilo neobično važno otvoriti tu temu, ta pitanja argumentirati, reafirmirati cijelu tu priču i nema nam druge nego doći direktno među građane. Bili smo u Pazinu, Osijeku, Splitu, Šibeniku, bit ćemo u Zagrebu, Rijeci... I opet nemamo iluzija da bi saborska većina bila sklona to prihvatiti, ali pitanje će se otvoriti, tema će se, koliko je to u našim okolnostima moguće, medijski popratiti i ja sam optimist da će ovako ili onako na kraju dana ta stvar biti korigirana, a ta nepravda ispravljena, pa za početak i ovako, na način da se o tome počne javno govoriti.
Progresivno oporezivanje i fond stanova za javni najam
– Jedan paket zakona nije se ni „osušio”, a već ste fokus prebacili na zakone koji se tiču dijela braniteljske populacije koja je otišla u mirovinu iz rada. Još do jučer ste se bavili tzv. Bačićevim paketom zakona koji se tiču prostornog uređenja, gradnje, priuštivog stanovanja…
Mislim da kao parlamentarna stranka moramo djelovati proaktivno, ne samo na način da slijedimo zakone koji dođu ne dnevni red, pa eventualno nešto o njima komentiramo, nego i izravnim kreiranjem zakonskih prijedloga, pogotovo kad se govori o temama koje smo mi isticali kao ključne još u našoj kampanji, i u prethodnim kampanjama. Mislim da smo prvi, još prije šest godina, donijeli u hrvatski politički prostor tu sintagmu priuštivog stanovanja, ukazivali na to. Sjećam se kad još nismo bili ni parlamentarna stranka bio je mali performans sa šatorčićima na Markovom trgu, postoji dokumentacija, zalagali smo se za to odavno.
-Što je suština vašeg otpora Bačićevim zakonima?
Suština našeg otpora je u tome što mi nismo uvjereni da će to problem riješiti, pogotovo u destinacijama koje su atraktivne za investiranje u nekretnine kao što su popularne dalmatinske destinacije, i kao što je Zagreb. Mislimo da će se dogoditi slična stvar kao što se dogodila s APN-ovim kreditima koji su trebali pomoći mladim ljudima da dođu do povoljnijih uvjeta kreditiranja, a znamo to se s tim događalo.
Mi mislimo da ovi zakoni neće donijeti rezultate. Smatramo da su ključna druga dva poteza koje oni ne mogu povući. Prvi je, za što smo se također zalagali prije parlamentarnih izbora kroz naš program- snažno i progresivno oporezivanje nekretnina. Generalno kad gledate porezni sustav imate u principu porezno opterećenje na rad, odnosno na dohodak, na potrošnju, što su PDV i trošarine, i na imovinu. Neki disbalans postoji u tom trokutu u Hrvatskoj. Imovina je premalo porezno opterećena i baš zato što je ulaganje u nekretnine, u stanove, neki način kao porezna oaza, ljudi ulažu u nekretnine, a to je najneproduktivniji način ulaganja. I cijene nekretnina zato stalno rastu. Zato mislimo da je nužno uvesti pametan, progresivan porez na nekretnine koji će naprosto destimulirati spekulativno ulaganje i gomilanje nekretnina. K tome, nema druge nego da lokalna samouprava od tako ubranog poreza na nekretnine i drugih prihoda, počne graditi stanove za javni najam. Mi smo u Zagrebu to već započeli, daleko smo već odmakli sa zgradama za javni najam gdje će ljudi koji udovoljavaju socijalnim kriterijima moći po povoljnim, priuštivim cijenama, mimo tržišnih, doći do stana. Naravno, za to je potrebna ekonomska pomoć, sredstva. Treba proširiti stambeni fond u vlasništvu gradova i općina, dakle, lokalne samouprave i osigurati dovoljan fond stanova za javni najam. Ne vidim drugog načina kako mladi ljudi mogu dobiti ovu trku s inflacijom. Nema šanse.
– Zar ne mislite da će to i na razini lokalne samouprave, ako se to njoj prepusti, ponovo biti definirano prirodom vlasti, i opet će politika odlučivati o tome tko može do priuštivog stana, a ne kome je takav stan najpotrebniji?
Nema drugog načina. Pustimo sad našu verziju interpretacije, eventualne devijacije, međutim, prirodno je da ti stanovi za javni najam budu u vlasništvu gradova i općina, nije prirodno da njima država upravlja centralizirano. U svakom slučaju mi razumijemo, pozdravljamo napor Vlade da nešto učini u pogledu bolje dostupnosti stanova za najam. Barem je prepoznala problem, ali mislimo da nema rješenja bez progresivnog oporezivanja i stvaranja fonda stanova za javni najam koji neće biti prepušten samo tržištu, nego će njime upravljati bilo lokalna ili županijska uprava. Mislimo da je to pravi put.
– Možemo! je trn u oku vladajućeg HDZ-a i njihovih satelita. Izbori još nisu ni blizu, do parlamentarnih je još dvije i pol godine, a kampanja protiv vaše stranke u Zagrebu vodi se kao da su izbori sutra. Zašto?
Nevjerojatno je kakvu kampanju Vlada i HDZ-ovi dužnosnici vode protiv nas, ja bih rekao da je to bez presedana. Jasno je zašto, ali čemu takva količina uvreda, kleveta, to je zbilja strašno.
-Pitanje je koliko čovjek to može podnijeti, a da ne pomisli kako je najbolje od svega odustati…
To je užasno teško u emocionalnom smislu. Evo, samo jedna stvar, nevezano za povod našeg razgovora. Posrijedi je nešto krajnje zloćudno, krajnje prljava difamacijska kampanja koja je sad preuzela što su prije radili mediji, tipa „svi su oni isti”, koja sad izravno kroz njih progovara, „svi smo mi isti”. Njima to ne smeta, oni nemaju problem s tim. Sve je bilo u redu dok nismo dobili drugi mandat u Zagrebu. Dotle smo bili nesposobni, nekompetentni, ovakvi, onakvi, Ali kad smo potvrdili mandat i kad se pokazalo da možemo i da znamo, sad žele reći ne samo da nismo dobri, nego i da smo korumpirani. Ovo je bolno da ne može biti bolnije.
Afera Hipodrom: Kostanjević nikad nije bio član Možemo!
– Aludirate na aferu Hipodrom?
Da. U tzv. aferi Hipodrom očito je Grad pretrpio štetu, to je već dokazano. Dokazano je da su ova dvojica, koji su su se nagodili s policijom, prikazivali lažne sate, ljude, što sve ne, i oštetili grad za puste stotine tisuća eura, ali su se nagodili. Njihovo pokajanje, povratak u Hrvatsku i privođenje dogodilo se prije točno godinu dana, u predvečerje lokalnih izbora. Do dan danas nije potvrđena optužnica protiv Koste Kostanjevića. Mi još uvijek ne znamo sa sigurnošću što se dogodilo, ali samo ukazujem na ovu stvar: prvo, još uvijek nema potvrđene optužnice, i drugo, ja još uvijek vjerujem da on nije kriv. Daleko mu kuća od toga da gradim distancu od gospodina Kostanjevića, ali ono što želim naglasiti je da on nije član stranke Možemo!, nikada nije ni bio, on je gradski službenik gradske ustanove koji se, radeći u toj ustanovi za upravljanje sportskim objektima, prijavio na natječaj i izabran je za upravitelja javne ustanove Grada Zagreba za upravljanje sportskim objektima. Na jednoj strani vage pravde imate gospodina Kostu Kostanjevića koji nije ni član stranke Možemo!, a kamoli da ima potvrđenu optužnicu, a s druge strane imamo seriju kompromitiranih ministara s optužnicama ili presudom. Kakav obraz moraš imati da iz dana u dan sipaš optužbe o tome „sad se vidi koliko su ovi možemovci korumpirani, sad se vidi kako oni upravljaju”, a forte njihove kritike je zapravo da nas se okleveće, da nas se diskreditira. Nikad još nijedan član naše stranke nije bio optužen, a kamoli osuđen za ikakvu financijsku malverzaciju. A s druge strane imate bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša, glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića… zemljo, otvori se !I ti imaš obraz da upireš prstom u druge, da govoriš „to je vaš”?! To je taj narativ. Toliko o tome.
– Čini se da niste dovoljno jasno iskomunicirali da Kostanjević nije član stranke Možemo!, ili je HDZ uspio u svojoj mantri, no, uvijek se o njemu govori kao o „vašem čovjeku”. Osim toga u njegovu je obranu eksplicite, ne baš mudro, a priori stao Tomislav Tomašević izražavajući uvjerenje da on nije ništa kriv. To i vi kažete. Kako to možete s takvom sigurnošću tvrditi, i nije li to pridonijelo shvaćanju u javnosti da se radi o „vašem čovjeku”?
Nama je ta afera, naravno, naškodila otprilike za faktor sto puta više nego afera slične veličine državi. Jer država ima reputaciju kakvu ima, a naše su ruke čiste. Prvo što se našlo, na to se išlo. Na tome se inzistiralo i poklopilo se s vremenom izborne kampanje, poklopilo se s nastojanjima opozicije da nas prikaže korumpiranima, što je kompletan nonsens. Samo da kažem, ja sam više od 40 godina radio kao profesor na matematičkom odsjeku PMF-a s karijerom kakvu svatko može slobodno vidjeti i provjeriti. Pa ja samo mogu izgubiti od ovog čime se bavim. Jednako je i Danijeli Dolenc, jednako je i Luki Korlaetu... Naravno da nam je afera naškodila. Naravno da se teoretski može dogoditi opet nešto da Grad Zagreb, s 340 ustanova, upadne u nevolje, kao što nam se dogodilo i s Domom zdravlja Zapad. Vi ne možete znati u kakvoj situaciji je svaki čovjek u hijerarhiji upravljanja i može li pokleknuti i nešto pogriješiti. Vi to ne možete znati. Takve stvari će se možda dogoditi neovisno o tome tko upravlja kojim ustanovama. Ali, drugačiju težinu to ima ako to učini čovjek kojeg ste vi po pripadnosti političkoj stranci postavili na tu funkciju, tu više nema labavo, tu je politička odgovornost najdirektnija. Ja ovdje ne vidim neku našu političku odgovornost.
A na pitanje bih li i ja postupio kao Tomašević a priori stajući na stranu Kostanjevića, za kojeg ne vjeruje da je kriv, odgovor je- da, učinio bih isto. Mi nikada ni u jednom momentu nismo rekli , „ne, to se nije dogodilo”. Mi smo rekli,” ne, ne pristajemo na to da je taj čovjek apriorno kriv”. Mi smo za to da se istraži tko je kriv, da se otkrije što se dogodilo, mi smo da se kazne svi koji su krivi, mi smo da se novac vrati u gradsku blagajnu. A da vi meni dan nakon što su tobožnji zviždači rekli da se to dogodilo kažete „ovaj čovjek je kriv”, ne da ću se skrivati iza neke apstraktne presumpcije nedužnosti, nego ću ponovo reći, gle, ne možeš to govoriti unaprijed samo zato što je čovjek upravljao tom ustanovom. Idemo vidjeti tko je kriv. Da je Tomašević, ono što se u žargonu kaže, bacio Kostanjevića pod vlak, možda bi njemu život bio lakši, ali zar bi to bilo u redu? Kako je trebao reagirati?
– Možda s više suzdržanosti, jer kad izrijekom kažete da vjerujete u nečiju nedužnost, a upravo je taj netko usred afere, to jako podsjeća na Plenkovićevu srčanu obranu svih njegovih kompromitiranih ministara u trenutku kad su već „pali”…
Ja vam to govorim kao čovjek, kao obična osoba, po svom ljudskom instinktu. S tim sam čovjekom jučer sjedio na nekom kolegiju, i nema boga da će ga to zaštititi od mog gnjeva i srama ako je kriv. Ali nema boga ni da ću ja unaprijed, samo zato što netko drugi to kaže, bezrezervno reći- kriv je. To jednostavno nije ljudski. Nitko nije tvrdio da je nedužan, uvijek smo govorili da vjerujemo u njegovu nedužnost. No, s druge strane je stalan pritisak, stalna negativna kampanja. Evo, HDZ sad govori i da je dokaz da smo umočeni u tu aferu to što nismo htjeli tražiti odštetu. To je drsko do boli! To je odvratno. Nemam riječi, kako ti ljudi imaju obraza takvo što reći?!
Što god mi kažemo u Zagrebu, u parlamentu, javi se njih pet ili deset za replike i onda kleveću upravu Grada Zagreba. To je van pameti. To je sve skripta koja je napisana, scenarij koji je unaprijed pripremljen. Nije da oni raspravljaju o meritumu u Saboru, nitko od njih ne raspravlja o meritumu, tu i tamo dva-tri apologetska izlaganja i to je sve.
Zagreb, bolna točka HDZ-a još od Tuđmana
– Zagreb je bolna točka HDZ-a, još od Franje Tuđmana, koji je odbijao potvrditi legalno izabrane oporbene gradonačelnike u Zagrebu. Plenković to ne čini na taj način, ali neprekidno vodi kampanju protiv aktualne vlasti i gradonačelnika Tomaševića, kojeg, da može, ni on najradije ne bi priznao.
Najružnije i naklevetničkije izjave daje novi šef zagrebačkog HDZ-a, koji je, nota bene, državni tajnik u nekom ministarstvu. I on će sutra doći u parlament, pred zastupnike…Ti ljudi imaju u Gradskoj skupštini Zagreba, koja broji 50-ak članova, trojicu zastupnika, a mi imamo apsolutnu većinu. I onda oni nama govore „vi ste sekta”!
– Da, od njih su to sada preuzeli i drugi na desnici i uporno vas etiketiraju kao sektu. A ta „sekta” upravlja glavnim gradom Hrvatske, već drugi mandat…
Na čast im. To samo pokazuje kakva je politička kultura u kojoj živimo. Teško se boriti s tim, meni nije problem kad napadaju nas u Saboru, ali kad napadaju Tomaševića i gradsku upravu koji tamo nisu prisutni, najradije bi prekinuo sjednicu i rekao- pa, ljudi jeste li vi normalni?!To je ispod svakog nivoa.
– Ustavni sud je odbacio tužbu Tomislava Tomaševića zbog vladinog uzurpiranja gradskih ovlasti i preuzimanja dočeka rukometaša. O tome su odlučila samo tri prisutna suca. Kako to komentirate?
To je razočaravajuće utoliko što, koliko shvaćam, Ustavni sud nije ni odlučivao o meritumu, nego su naprosto zaključili da to nije predmet koji treba biti diskutiran na USUD-u. Međutim, mi smo ujedno podnijeli tužbu i Upravnom sudu i to će nekom svojom logikom, nekom drugom sudskom vertikalom, na kraju opet doći do Ustavnog suda. Stvar je duboko principijelna i mi smo savršeno svjesni da smo u pravu, a sud će dati svoj pravorijek. Ne znam koliko je to doprlo do javnosti širom zemlje, mi smo lani ili preklani imali vojnu paradu…
– Za koju se uredno tražila dozvola od Grada…
Da, tako je. Tražili su dozvolu jer su po zakonu to morali, nije bilo upitno. Pa nemojmo se praviti i zakone primjenjivati selektivno. Oni dobro znaju da tu dozvolu nisu tražili, znaju da je ne bi dobili, i onda su odlučili ići sjekirom. A mi smatramo da ta stvar mora biti naprosto principijelno razriješena, ne zbog Tomaševića i Zagreba nego zbog bilo koje lokalne samouprave kojoj se sutra to isto ili slično može dogoditi.
– Kako funkcionira koalicija sa SDP-om?
Dobro.
– Do redovitih izbora imate još dvije i pol godine. Ima vremena…
Nemojte dvaput reći. Mislim da je vrlo ozbiljno vrijeme pred nama, slabo vjerujem u ono što se dogovori, pogotovo izgovori iz SAD-a. U razdoblju smo u kojem nitko živ ne može predvidjeti koliko dugotrajna i duboka će biti kriza. Ali, nemojmo hipotetički odgovarati na pitanja i prognozirati što ne možemo. U parlamentu je suradnja dobra, u gradu odlična. Ovaj put smo sklopili predizbornu koaliciju s SDP-om, o svemu odlučujemo kolektivno i trezveno, puno smo razgovarali i odlučili, vjerujem, dobro. O eventualnoj izbornoj koaliciji će odlučiti naša tijela, ne Tomašević, ne Benčić, i odluku će donijeti u vrijeme kada to bude prikladno, sve drugo prije toga su spekulacije, a one ponekad služe i da se ispita teren, da se nekoga pokuša destabilizirati. HDZ pogotovo voli na razne načine pokušavati uniziti SDP-ovce.
– Sada je glavna HDZ-ova meta Siniša Hajdaš Dončić kojemu se osporava sve, od kompetencije do inteligencije…
Nije bolje ni nama. I nas difamiraju na sve moguće načine, pokušavaju nas učiniti odioznima u javnosti i prikazati korumpiranim, a svakako antidržavnim elementom. Jeste li primijetili, to je sad nova digresija, da Plenković već par mjeseci unatrag kad se obraća našoj stranci govori „Moramo”?
– Aludirajući na zelenu opciju u Srbiji koja nosi to ime…?
To je užasno podlo. To je odvratno. Kao da smo mi franšiza od neke beogradske centrale. Kolege koje su se u Srbiji nazvale „Moramo”, to je zeleno-lijevi front, ime su dobili po uzoru na nas, slijedeći naše prakse odlučivanja. Ako netko ima veze s ovim režimom u Srbiji, to sigurno nisu oni, ako netko pripada istoj europskoj familiji kao i mi, to su sigurno oni. Kako je to besramno, kako je to podlo!
– Tomašević više neće biti kandidat za gradonačelnika? Nije li rekao da su dva mandata limit?
Da, kad je stranka u pitanju. Prije i neposredno poslije izbora bio je nedvosmislen u tome. Rekao je jasno da su dva mandata dovoljna i da neće više. U međuvremenu je ta odluka malo omekšana, i ako pravilno citiram, nekoliko zadnjih izjava ide u smjeru „možda dva, možda ne samo dva ako vidimo da nam je potrebno još vremena za završetak krucijalnih projekata”.
– Kako komentirate da nam se ovih dana ukazala i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na društvenim mrežama s kritikom gradske vlasti i gradonačelnika Tomaševića a propos čistoće grada?
Rekao bih kratko i jasno: Razočaravajuće je da je iza sintagme „nisam mogla više šutjeti”, došao taj sadržaj. Toliko ću reći.
JD Vance u Mađarskoj i karikatura demokracije
– Kakvi su odnosi Možemo! s predsjednikom Milanovićem kojega desnica, pogotovo HDZ, pokušava javnosti prezentirati kao vođu ljevice?
Mi nekakve formalne odnose s predsjednikom Milanovićem nemamo, znam da se Tomašević i predsjednik povremeno čuju, obično pred neke praznike ili pred neke protokolarne događaje. Mi kao stranka specifične odnose s predsjednikom nemamo, a kao stranka imamo i neka neslaganja s njegovim istupima. Bili smo vrlo zadovoljni njegovim stavom o zločinima Izraela u Gazi jer smo dotad bili sasvim usamljeni na našoj političkoj sceni, zato smo pozdravili njegovu eksplicitnost, jasnoću stava, bez kalkuliranja. Ali, ni ja ni stranka ni blizu ne dijelimo njegov euroskepticizam koji je ponekad toliko gorak i toliko eksplicitan da je to čak i neproduktivno, svakako nije dobro. Mi smo također bili protiv, kao i predsjednik Milanović, bilo kakve vojne suradnje s Izraelom, a to je ono čime se HDZ i ministar Anušić jako ponose u zadnje vrijeme, i tu je naša pozicija gotovo identična poziciji predsjednika.
– Nakon Trumpove prijetnje uništenjem iranske civilizacije, predsjednik hrvatske Vlade na pitanje novinara suzdržao se od komentara.To bi bilo eventualno na tragu one Milanovićeve teze da male zemlje nemaju što tražiti za stolom velikih, ali ne trebaju biti ni pod stolom. Međutim, kad je posrijedi Ukrajina, hrvatski premijer je imao itekako jasan, srčan stav podrške Ukrajini i osude Rusije. Kako to komentirate?
Svejedno što smo mali, možemo biti i manji, ali naše mjesto je za stolom, dostojanstveno za stolom. A dostojanstveno će biti onda kad budemo jednako beskompromisno i jednako principijelno govorili o svakoj stvari, o Ukrajini kao i o Grenlandu, o Grenlandu kao i o ovom ludilu u Iranu. Kažimo i to: mislim da nema nikog u zapadnom svijetu i među poznavateljima međunarodne politike tko žali za ovim režimom u Iranu. Mi znamo kakav je taj režim bio, kakva je njegova priroda, što je činio svojim vlastitim građanima. Ali, ova akcija koju su proveli Izrael i Amerika je protivna međunarodnom pravu, to je nešto što je apsolutno neprihvatljivo i apsolutno za osudu. I mi moramo biti kadri, moramo naći integriteta to jasno reći. Nama neće pomoći ako se sakrijemo pod stol i to govorimo u sebi. Razumijem da je ponekad većoj sili lakše, i prvi su europski lideri pozvani da, na razini ideje, nešto kažu, i u tom smislu kapa dolje Pedru Sanchezu. Vidimo da i premijerka Meloni osuđuje izraelsko-američki napad na Iran. Mislim da se poštovanje međunarodne zajednice ne stječe veličinom zemlje ili brojnošću populacije, nego se stječe kredibilnošću i integritetom, spremnošću da iste stvari nazoveš istim imenom, i da se prema istim stvarima jednako odrediš. Nama, a posebno velikom dijelu zapadnih demokracija ovo ponašanje Amerike, koja je bila svjetionik demokracije, čini se poput sumraka civilizacije…
-Je li ovo početak kraja demokracije?
Pa u velikoj mjeri jest. Evo vam primjer, JD Vance dolazi u Mađarsku, na predizborni skup Viktora Orbana i zove Trumpa na telefon da bi se on izravno javio i rekao nekoliko pohvalnih riječi o Orbanu. A vodeća misao JD Vancea je pri tome da je besramno kako se EU upliće u mađarske izbore. By the way, EU čija je Mađarska članica. Što to nije karikatura demokracije? Čovjek ima petlju izgovoriti tu logičku petlju. Na mnogo načina je demokracija ugrožena. Ali demokracija se može braniti samo s više demokracije.
