Krajem prošle dok sam obavljao kupovinu jedna draga gospođa na kasi mi je rekla da“ svoj invaliditet trebam gledati kao blagoslov“. Ne sjećam se što sam joj odgovorio, ali znam da me ta rečenica toliko zaintrigirala da joj posvetimo jednu kolumnu. Za početak ne zamjeram ništa gospodi jer znam da invaliditet ne gledamo iz istog kuta.
Razumijem zašto je invaliditet više blagoslov osobama bez invaliditeta nego osobama s invaliditetom, baš kao što razumijem i potrebu da se iz nečeg teškog izvuče neko značenje, neka vrijednost, neki smisao. To je ljudski. Ali isto tako znam da je potreba da se invaliditet proglasi blagoslovom često samo pokušaj da se lakše diše. Da se barem malo olakša teret koji nose mnogi. I nije to loše – svatko ima pravo nositi se sa svojim životom kako najbolje zna i umije.
Međutim, zeznuto je to s invaliditetom i blagoslovima. S jedne strane imate ljude koji će ti reći da je invaliditet dar, prilika za rast, izvor snage. S druge strane postoji stvarnost u kojoj jedan prosječan dan znači borbu s sustavom koji ne mari za osobe s invaliditetom nedostatak asistencije, obrazovanja, zaposlenja. Imaš situaciju gdje se samostalnost dokazuje svaki dan iznova, gdje ljude gledaju kao da su “posebni” iako su im potrebe potpuno iste kao i svima drugima.
Jedan od razloga zašto se “invaliditet kao blagoslov” priča često pojavljuje je što je lijepo zvuči. Pogotovo u društvu koje obožava inspirativne priče o ljudima koji su “usprkos svemu uspjeli”. Ali što je s onima koji nisu uspjeli? Što je s onima koji su umorni, razočarani, ljuti? Jesu li oni manje vrijedni zato što ne doživljavaju svoj invaliditet kao blagoslov?
I dok društvo u nama vidi inspiraciju i blagoslov, mi od tog blagoslova nemamo ništa. I zato mislim da bismo mi – osobe s invaliditetom – kolektivno trebali prestati biti nečija hodajuća (ili vozeća) lekcija iz duhovnosti. Zaista mislim da ne trebamo biti simbol patnje niti dokaz Božje providnosti da bi netko drugi cijenio svoje zdrave noge. Moja, a i vaša vrijednost ne proizlazi iz toga koliko „hrabro“ nosim svoj teret, nego iz toga što sam čovjek – sa svim svojim manama, snovima i pravom na loš dan.
Meni se čini da je istina negdje drugdje. Invaliditet nije ni blagoslov ni prokletstvo. Invaliditet je jednostavno – dio života. Kao što je to boja očiju, ili visina, ili bilo što drugo što nas čini onim što jesmo. Može biti izazovan, može biti frustrirajući, može biti uzrok mnogih problema koje društvo nije voljno ili sposobno riješiti. Ali ne mora biti ni definicija cijelog postojanja.
Kad razmišljam o tome što mi je invaliditet donio, neću lagati i reći da sam zahvalan na njemu. Ali bila bi čista laž tvrditi da bi moj izgledao isto da sam bez invaliditeta. Istina, naučio sam neke stvari koje možda ne bih naučio da nisam osoba s invaliditetom. Spoznao sam kakvi sve ljudi postoje – i dobri i loši. Naučio sam biti uporan, kreativniji u rješavanju problema, odvažniji kada trebam nešto zatražiti. Ali sve to sam mogao naučiti i na druge načine, u drugim okolnostima.
Ono što me još smeta u toj priči o “invaliditetu kao blagoslovu” je da ona prebacuje odgovornost. Ako je invaliditet blagoslov, onda zapravo i nema potrebe išta mijenjati u društvu. Ako je to dar, onda nema potrebe za boljom pristupačnošću, boljim sustavom podrške, boljim zakonima. Ako smo mi blagoslovljeni i zahvalni, onda zašto bi itko išta mijenjao?
I tu nastaje problem. Jer dok se mi trudimo biti inspirativni i pozitivni, dok sebi pričamo da je sve blagoslov i dar, sustav ostaje kakav jest. Stihijski, nemilosrdan, spor. A naša snaga i prilagodljivost postaju izgovor da se stvari ne trebaju mijenjati.
Sljedeći put kad sretnete osobu s invaliditetom, poštedite nas teških riječi o blagoslovima i nebeskim misijama. Radije nas tretirajte kao susjede, kolege ili sugrađane. Ako želite učiniti nešto doista „blagoslovljeno“, ne parkirajte na našim mjestima, zapošljavajte osobe s invaliditetom i pomozite nam da živimo najbolje što možemo.
Za kraj, drage moje osobe s invaliditetom i svi drugi koji ovo čitate – nemate obavezu doživljavati invaliditet kao blagoslov. Nemate obavezu biti zahvalni na izazovima koji vam padnu u krilo. Imate pravo biti ljuti, frustrirani, umorni. Imate pravo tražiti bolje uvjete, jednaka prava, dostojanstven život. I to nije nezahvalnost – to je sasvim normalno, ljudski i opravdano.
Invaliditet nije blagoslov, odnosno blagoslov je samo onoliko koliko se može kvalitetno živjeti. Ali ni život s invaliditetom nije nužno tragedija. To je samo život. Koji može biti lijep ili težak, ispunjen ili prazan, vrijedan ili bezvrijedan – baš kao i život bilo koga drugog. I to je jedino što zapravo trebamo – da se prema njemu tako i odnosi.
Ilustracija: OSI
