Godina na zalasku, 2025., Hrvatskoj nije donijela ništa dobro. Ako se ne računa onih 6 eura po godini staža vladine milostinje za umirovljenike. Inflacija je nastavila rasti, a politika ju je nastavila interpretirati kao prehladu koja prolazi, i ovako sposobnoj vlasti ništa ne može, osim eventualno pojačati dreku oponenata koji joj ne daju mira dok pregnantno radi na nacionalnom boljitku. Kao što je slučaj i s radikalizacijom društva koje tone u ponor desničarskog primitivizma i isključivosti, uz populističko statiranje vlasti sklone u tome vidjeti tek izmišljenu ljevičarsku ujdurmu čiji je cilj destabiliziranjem vlade plašiti narod. Bila je ovo godina snažnih nastojanja da se revidira povijest, godina legalizacije fašističkih trendova koncentriranih oko sveprisutnog ustaškog pozdrava Za dom spremni, kojemu je Andrej Plenković, pribojavajući se isključivo za vlastitu poziciju, priskrbio „zelenu kartu”. I sad imamo ZDS kao političku posvudušu kojom se razmeću pjevači, navijači, branitelji i ini HDZ-ovi glasnogovornici čije je obrazovanje obrnuto proporcionalno njihovoj društvenoj poziciji i stečevinama koje su postojano bubrile tijekom godina njihove odanosti režimu…
S ustašlukom pripuštenim u javni život ove male, inferiorne države, raslo je i nasilje, bujale su prijetnje i opasno se sužavao prostor slobode mišljenja i izražavanja. Demokracija se svela na izborni folklor s greškom, jer, čak i izbori nisu lišeni lopovluka koji je opće mjesto HDZ-ovog stila upravljanja javnim resursima. Ergo, imamo ustašizaciju zemlje praćenu nasiljem i transparentnim klicanjem poraženom zločinačkom režimu, imamo ZDS, nasilje, vršnjačko, obiteljsko, femicid, imamo prijetnje neovisnim hrvatskim intelektualcima, književnicima, novinarima, saborskim zastupnicama oporbe, koji su odbili pognuti glave i biti ljigavi apologeti vlasti, imamo nezaustavljivo bujanje lopovluka, kriminala i korupcije na najvišoj razini. Kod svega toga, razumljivo je da čak i Crkva, vjerna družica vlasti, u blagdanskim propovijedima zaziva nadu i povratak povjerenja u urušene institucije koje je vlast podredila svojim potrebama.
MPT
Ako je čak i premijeru Plenkoviću posebna čast i ushit susresti se s Markom Perkovićem Thompsonom, pjevačem iz Čavoglava, kojemu je pred noge doveo čak i djecu i za njih iskao autogram, kakvo društvo možemo očekivati da će taj dužnosnik graditi? Svakako ne demokratsko, tolerantno, društvo znanja i prosperiteta. Jer, riječ je o glazbeniku koji štuje Crkvu više nego vlastitu državu, iako ga je ova potonja obilato darivala, koji slavi hrvatsku neslavnu prošlost kao trijumf hrvatstva i domoljublja, a povijesne pobjede naziva krvoprolićem i zločinom, negirajući čak i žrtve pale za slobodu ovog naroda. Takvoj personi dolazi se pokloniti predsjednik vlade jedne, navodno moderne, države koja je ravnopravna članica europskog saveza utemeljenog na vrijednostima antifašizma. Glazbeniku koji pjeva „loša bila ’45.”, godina pobjede nad nacifašizmom koji je poharao Europu i svijet, koji slavi poglavnikove koljače, koji pjeva „Jasenovac i Gradiška Stara to je kuća Maksovih ( Luburić ) mesara…” Kome razumnom, makar i prosječno obrazovanom to mogu biti životna uporišta na kojima bi gradio sustav vrijednosti i prenosio ih na svoju djecu?
A takvom idolu hrvatski premijer vodi svoju djecu po autogram s kojim će se potom hvaliti vršnjacima, potpis čovjeka po svemu dijametralno suprotnog odgoja od onoga koji je dobio njihov otac, danas pragmatični, vlastohlepni politički narcis koji se lako odriče svoje ukupne obiteljske prošlosti za račun političke budućnosti tkane dijaboličnim nitima egocentrika bez premca. AP živi kao da za njega nema života izvan visoke državne politike, i za opstanak u njoj spreman je na svaku izdaju, pogotovo političku.
Zagreb
Iako Plenković nema baš nikakve sličnosti s Tuđmanom, čini se da im je nešto ipak zajedničko a to nije HDZ. Naime, što? Obojici je Zagreb izvor golemih frustracija. Baš kako Tuđman nije bio kadar prihvatiti izbornu volju građana u Zagrebu koji je glasao za lijevo-liberalnu koaliciju, pa je, mimo izbornih rezultata pokušavao oktroirati gradonačelnika, tako i Plenković, mada formalno priznaje izbor lijevog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, koristi svaku priliku da ga i kao političara i kao osobu obezvrijedi, ponizi, negira. Zagreb je glavni grad Hrvatske, glavni generator bruto društvenog proizvoda, gospodarski, administrativni, kulturni, sportski, politički centar države i zaludu HDZ-u sva sela i gradovi koje su, uglavnom izbornim inženjeringom i uhljebljivanjem osvojili, ako nemaju Zagreb to je kao da upravljaju brodom bez kormila.
Nesposobnost HDZ-a da osvoji Zagreb Plenkovića do te mjere frustrira da se prema zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću ( Možemo! ) ponaša poput provincijalnog baje kojem je i navijački huliganski ustašluk sažet u akronimu ZDS prihvatljiviji od jednog ljevičara na vlasti. I to u glavnom gradu. Plenkovićevo reagiranje na transparent Bad Blue Boysa na maksimirskim tribinama tijekom utakmice Dinamo- Lokomotiva ( Za dom spremni! Kaj ćemo sad, gradonačelniče? ) prvorazredna je sramota. Ispod razine i dostojanstva svakog lokalnog dužnosnika, kamoli šefa Vlade, najmoćnijeg političara u državi. Kazati da je poruka s navijačkog transparenta – logična, a Tomašević nekonzistentan, nadilazi i najcrnja očekivanja od političara njegova formata. Nigdje osude BBB-ovaca, klupske politike, nigdje kritičkog tona i distance od onih koji kliču ustaški pozdrav mimo svih, pa i onih izmišljenih „dvostrukih konotacija”. Samo likovanje, neskriveno zadovoljstvo zbog ponižavanja i izrugivanja zagrebačkog gradonačelnika s onim „kaj ćemo sad, gradonačelniče?” Nadmeno dociranje Tomaševiću zbog odbijanja još jednog ZDS koncerta u zagrebačkoj Areni tijekom prosinca.
Kad je u lipnju Grad Zagreb dao dozvolu Thompsonu za koncert na Hipodromu na kojem se okupilo pola milijuna ljudi, Plenković je u toj dozvoli našao alibi za skidanje svake odgovornosti s Vlade za sve eventualne posljedice.- Pitajte onoga tko mu je izdao dozvolu, Vlada s tim nema ništa- cinično se tada ograđivao od događaja kojemu je osobno stigao na generalku.
Međutim, sada kad Tomašević i Grad Zagreb Marku Perkoviću ne daju dozvolu za dva nego samo za jedan koncert u Areni, Plenković ga optužuje za nekonzistentnost, i aplaudira navijačima na „logičnoj poruci” zagrebačkom gradonačelniku. Što bi AP zapravo htio? Poniziti i kod građana diskreditirati Tomaševića kao nesigurnog, nemoćnog, nedoraslog funkciji koju obnaša, i tako uvjeriti Zagrepčane da su pogriješili kada su mu dva puta uzastopno dali povjerenje? Tomašević je Plenkoviću balvan u oku koji ga silno žulja…
Zabranitelji
Ljetos su ulicama paradirali zabranitelji, u ratnim odorama, s oznakama svojih ratnih postrojbi. I kao da smo u izvanrednom stanju pa vojska čuva red i mir na ulicama, a čudoređe i domoljubni patos u kulturi, svjedočili smo Plenkovićevom relativiziranju navijačko-braniteljskog prosvjednog cirkusa po gradovima i festivalima, s kojih se vikalo da su ugrožene vrijednosti Domovinskog rata. Kulturom? Festivalima alternative i ljevice, književnom i publicističkom produkcijom u regiji i šire, drugačijim mišljenjem koje društvo može samo obogatiti a nikako ugroziti?
Iza svake manifestacije isključivosti, primitivizma, huliganizma i ustašluka AP je stao na ovaj ili onaj način. Čuvao se svake kritike, kamoli osude sramotno incidentnog ponašanja onih koji misle da su Hrvatsku branili zato da bi u njoj danas mogli raditi što hoće, kad hoće i koliko hoće.
U proteklih devet godina AP je vodio antipolitiku, ili autopolitiku kojoj je jedini cilj bio očuvanje njegovog statusa i pozicije. Svijet može i propasti, ali AP mora opstati! Rezultat takve politike je potpuno zapušteno, neartikulirano društvo nejednakih građana pred zakonom, zaostalo, toksično i zagađeno rehabilitacijom propalih, zločinačkih ideologija s kojima se svijet odavno obračunao. Od minulih devet Plenkovićevih premijerskih godina, ova koja samo što nije istekla, po ideološkim zastranjivanjima, pokušajima nametanja zakona ulice i samovolje privilegiranih skupina uvjerenih da zavode red na svom privatnom posjedu, najstrašnija je i potencijalno najopasnija.
Poricanje
Na sve to Plenković odgovara hinjenim čuđenjem.
“Koji fašizam u Hrvatskoj? Kome oni mogu dokazati da sam ja ili Vlada ili HDZ, bilo tko u tom smjeru? Dakle, to su u potpunosti isfabricirane teme na kojima lijeva oporba histerično inzistira već pet mjeseci”, govorio je na javnoj kao svojoj privatnoj televiziji tvrdeći da su “isfabricirane, umjetne krize koje postoje u jednom malom balonu, ponajviše na lijevoj zagrebačkoj političkoj sceni”. Da, to je ono što ga žulja više i od SDP-a, i Dalije Orešković, i Anke Mrak Taritaš… Zagreb. Možemo! Taj „mali balon” koji mu je u metropoli nedostižan…
Svako javno izražavanje drugačijeg mišljenja od Hipodroma i Thompsona kažnjava se morbidnim prijetnjama, zastrašivanjima, kletvama i pogrdama. Javno. Na fasadama zgrada u kojima „prokleti izrodi” žive, pismima u poštanskim sandučićima, psovkama i najvulgarnijim pogrdama na društvenim mrežama. Na sve to Plenković i njegovih „sedam patuljaka” ako se i odluče forme radi izreći kakvu načelnu osudu, začas završe u ironiji. Nema tu zgražanja nad onim što se događa u društvu, samo i isključivo poricanje. A brod tone. Kormilo je puklo.
Plenković je svojim benevolentnim odnosom prema ustaštvu u društvu, nekritičkim priklanjanjem navijačima u izrugivanju zagrebačkog gradonačelnika, ponizio cijelu Hrvatsku. Pretvorio je u svog i taoca razularenih navijačko-braniteljskih skupina koje mu služe. Stao je uz primitivnu gomilu, usvojio njezine idole i njihovu retoriku koja je ili standardni oblik govora mržnje ili koketiranje s njim. Ušao je u to kolo populizma i ono ga nosi. I pored svega usudi se izjaviti da su tvrdnje oporbe o fašizaciji društva, izmišljotine histerične ljevice koja polarizira društvo na ideološkim temama.
A koja je ideologija AP-a? Ima li hrvatski premijer uopće konzistentnu ideologiju iza koje stoji, za čije se principe bori? Znamo da to nije antifašizam. Vjerujemo da nije ni fašizam. Što jest? Vlastohlepni, plitki populizam…
