Šibenik je 3.studenoga 1944., nakon godina bombardiranja, terora, gladi, straha i golemih stradanja lokalnog stanovništva, oslobođen od fašističkog okupatora. Grad koji je dao toliko sudionika Narodnooslobodilačke borbe, čija je mladost za slobodu svoje zemlje ginula na Sutjesci i Neretvi, i drugim stratištima, koji je pružao od prvih dana okupacije žilav otpor neprijatelju i ostao velikim slovima zapisan u bitkama Drugog svjetskog rata, danas se svojih palih predaka jedva sjeti. Točnije, formalno se polože vijenci kod spomen-kosturnice na Gradskom groblju Kvanj i time je sva počast borcima NOB-e završena. Jedino još Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije obilježava Dan oslobođenja grada od fašizma, ostali uglavnom šutke isprate taj iznimno važan datum u dugoj i ponosnoj povijesti Šibenika…
Uz polaganje vijenaca i karanfila ponosa kod spomen-kosturnice na Kvanju, gdje je ZUABA Šibensko-kninske županije, na čelu s predsjednikom Zoranom Restovićem, odala počast šibenskim junacima, članovima pokreta otpora i partizanima stradalim od nacifašističkog agresora, u povodu 81. godišnjice oslobođenja grada, udruga antifašista organizirala je i prigodno druženje u Muzeju pobjede.
Šibenik je tijekom Drugog svjetskog rata pretrpio višednevna bombardiranja talijanskih fašista, koja su bila svojevrsna prethodnica ustaškog proglašenja NDH. Međutim, samo nekoliko dana kasnije, 15.travnja 1941. grad okupiraju Talijani, preuzimaju vojnu i civilnu vlast, razoružavaju ustaše i protjeruju ih. A pod fašističkim okupatorom i njegovom represijom buja otpor, rađa se ustanak i osniva Prvi šibenski partizanski odred. Na otpor građana fašisti odgovaraju brutalnim strijeljanjem mladih ljudi, te odvode cijele razrede u internaciju na Molat.
Kad je Italija kapitulirala 8. rujna 1943. u grad dolazi jedan bataljun Šibensko-trogirskog odreda. Međutim, Talijani odugovlače s predajom, u međuvremenu dočekuju njemačke divizije koje okupiraju grad 11. rujna 1943. te je Šibenik administrativno pripojen kvislinškoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, što se stvarno nikad nije i provelo, jer niti je veliki župan ikad preselio u sjedište župe Bribir, a niti su okupatori mogli naći gradonačelnika i predstojnika redarstva a da nisu bili suradnici NOP-a ( Narodno oslobodilačkog pokreta ). Partizani svakodnevno dolaze u grad i ispisuju antifašističke parole. U Šibeniku vlada glad, siročad luta ulicama, preživljava hraneći se korijenjem, bosi, goli, očajni.
Krajem 1943. počinju saveznička bombardiranja ratne luke u Mandalini u čemu je značajno uništena stara povijesna jezgra grada a život je izgubio i velik broj preostalih stanovnika starog grada, kao kolateralna žrtva savezničkih akcija.
Nakon čuvene Titove „Tuđe nećemo, svoje ne damo”, izgovorene 12. rujna 1944. na Visu pripadnicima Prve proleterske dalmatinske brigade, kreće bitka za oslobođenje Dalmacije. Počelo je s oslobođenjem Brača, Šolte, Hvara, Korčule, Mljeta, Pelješca, Dubrovnika, Omiša, Makarske i poput plamena širilo se prema Šibeniku. U ljeto 1944. neprijatelj je bio nemjerljivo moćniji, raspolagali su s oko 62 tisuće vojnika i oficira, od kojih je čak 45 tisuća bilo Nijemaca, oko 12 tisuća ustaša, domobrana i oružnika, te oko pet tisuća četnika popa Đujića .
VIII. dalmatinski korpus je, pak, 31.kolovoza 1944. imao 25.470 boraca, među kojima je bilo 1.266 žena. Iako brojčano inferiorniji, imali su pobjedničku taktiku postepenog uništenja protivnika i sprečavanja odstupanja neprijatelja na povoljnije položaje. Istovremeno su napadali s jedinicama koje su se već nalazile u zaleđu i jedinicama koje su stizale s mora. U sastavu korpusa također je bila Mornarica NOVJ koja mu je pružila ogromnu logističku podršku. U ofenzivi za oslobođenje Dalmacije poginula su 1884 borca VIII dalmatinskog korpusa, od toga ih je bilo 176 iz općine Šibenik. Zarobljeno je 10.000 neprijateljskih vojnika, a 12.000 ih je poginulo, navodi Antifašistički vjesnik.
Nakon oslobođenja Splita, 26. listopada, te Zadra 31. listopada, sve neprijateljske snage koncentrirale su se u Šibeniku, jedinom obalnom gradu koji još nije bio oslobođen.
U selima Lozovcu, Konjevratima i Žitniću nalazile su se jedinice Dinarske četničke oblasti popa Đujića, a dalje prema Drnišu u selima Sedramić i Unešić bila je ustaška milicija. Šibenik su Nijemci utvrdili na dosta borbenih položaja, brojnim bunkerima preostalim iz talijanske okupacije i minskim poljima. Isto tako utvrdili su objekte na prometnici Šibenik-Drniš i oko Drniša i Konjevrata.
Čekao se samo dolazak Prve dalmatinske proleterske brigade da počne bitka za Šibenik.
U noći s 1. na 2. studenoga, započeo je opći napad. 11. brigada je odmah izbila kod Konjevrata na cestu i razbila tamo utvrđene četnike. 12. brigada je zauzela Debeljak i porazila četnike kod Lozovca te su tako zatvorili jedini izlaz Nijemcima iz Šibenika. Prva proleterska, ojačana artiljerijom i dijelom tenkova, krenula je iz pravca Vrpolja prema Šibeniku. Međutim, njemačke snage ukopane na dominantnoj uzvisini Sv. Juraj, uz samu cestu, pružile su žestoki otpor i zaustavile njihov prodor prema gradu. Tada je dovedena artiljerija 26. divizije, koja je dugo zasipala njemačke rovove na Sv. Jurju. Nakon toga, jedinice Prve dalmatinske prešle su u novi siloviti napad i u ogorčenoj borbi prsa o prsa uspjele izbaciti Nijemce s te uzvisine. Bataljun 3. prekomorske brigade prebacio se iz Jadrtovca na zapadnu stranu kanala i produžio napad prema Ražinama. Dijelovi 19. divizije na desnoj obali rijeke Krke otvorili su žestoku vatru na njemačke položaje na sjeverozapadnim prilazima gradu.
U tom trenutku njemački štab donosi odluku o povlačenju 264. divizije iz grada. Borbena grupa «Alerman» kreće u proboj preko Debeljaka i motorizacijom cestom od Šibenika za Konjevrate i Drniš. Povela se odlučujuća bitka. 12. je napala njemačku kolonu kod Debeljaka, a 11. dalmatinska s jednim je bataljunom tenkovima udarila na čelo njemačke kolone u povlačenju. Povlačeći se zajedno s njemačko-ustaškom kolonom, u borbi blizu Konjevrata uništen je i cijeli jedan četnički korpus, koji je brojio oko 300 četnika. Bataljuni Prve dalmatinske, 3. prekomorske i dijelovi 19. sjevernodalmatinske divizije ušli su u Šibenik u zoru 3.11.1944. dok se neprijatelj još nalazio u tvrđavi Šubićevac. Iako su meci fijukali na sve strane s tvrđave, Šibenčani su izašli na ulice pozdraviti oslobodioce. Cijeli grad slio se na šibensku Poljanu oduševljeno slaveći slobodu.
Prva proleterska izgubila je u toj operaciji 14 boraca, a 70 ih je bilo ranjeno, izgubljeno je i pet tenkova. Šibensko-trogirski partizanski odred nakon oslobođenja Šibenika ulazi u sastav Prve brigade kao njezin peti bataljun. U akciji oslobađanja Šibenika neprijatelj je izgubio tisuću vojnika, a još oko 700 ih je zarobljeno.
U općini Šibenik je prije rata živjelo oko 37 tisuća stanovnika, no tijekom rata taj broj je pao na svega 16 tisuća, a u samom gradu je ostalo oko šest tisuća stanovnika. Područje bivše općine Šibenik koja je imala 68 tisuća žitelja, s preko 20 posto , ili 18.814 ih je sudjelovalo u NOB-i. Toj brojci treba pridodati i 5.362 pripadnika NOP-a koji su zbog svoje antifašističke djelatnosti odvedeni u logore, što znači da je u raznim oblicima antifašističkog otpora i borbe sudjelovalo 24.176 ljudi s ovog područja, dakle, 35.5 posto stanovnika šibenskog kraja. Poginulo ih je 4.572, a od toga 3.023 u partizanima, kako navodi Antifašistički vjesnik.
Zašto su te žrtve danas manje vrijedne od žrtava u Domovinskom ratu?
