Promocija knjige „Primorska četa” Vitomira Gradiške, njezino dopunjeno reizdanje za koje su zaslužni Eduard i Emil Šprljan te Josip Zanze, predsjednik vodičke udruge boraca i antifašista, nedavno je bila prva vijest svih domaćih medija, nažalost, ne zbog svog značaja nego zbog naprasnog otkazivanja dolaska jednog od najavljenih promotora, profesora Hrvoja Klasića. Na društvenim mrežama uoči predstavljanja ovog publicističkog izdanja koje čuva sjećanje na ulogu Vodičana u Drugom svjetskom ratu, iz Mladeži HDZ-a krenula je inicijativa da se Klasićev dolazak na promociju sabotira, pozivani su Vodičani da na taj događaj ne idu. Stvorena je iznimno ružna atmosfera u kojoj je Klasić bio nedobrodošao, kao da se radi o državnom neprijatelju br. 1, a ne uglednom povjesničaru koji odbija biti trendovski interpret hrvatske povijesti. Ali, nekako je u sjeni ovog skandala ostala činjenica da je i predsjednik Zajednice udruga boraca i antifašista ( ZUABA ) šibensko-kninske županie, Zoran Restović također bio najavaljen kao jedan od sudionika promocije, na koju, međutim, nije došao.
Restović, inače, vodi i šibenski Muzej pobjede, u kojem se čuva opsežna dokumentarna građa o Šibenčanima i Dalmatincima u antifašističkom pokretu i Narodno-oslobodilačkoj borbi ( u Drugom svjetskom ratu ), jedan od rijetkih, ili možda čak jedini te vrste otvoren u samostalnoj Hrvatskoj. U recentnoj epizodi o splitskom tzv. štandarcu s kojeg je, po odluci Trgovačkog suda povodom tužbe autora postamenta, akademskog kipara Kuzme Kovačića, morao biti brisan datum oslobođenja Splita od fašizma, gradonačelnik Ivica Puljak nije slučajno spomenuo da će štandarac u šibenski Muzej pobjede, ako drugačije ne bude išlo. To je, uz ostalo, bio i povod za razgovor s Restovićem koji je „svoj muzej” uspješno integrirao u sredinu kojom godinama upravlja HDZ, ali, kako veli, Šibenik ipak nisu Vodice…
Klasićev dolazak u Vodice nije trebalo otkazivati
– U Vodice niste došli na promociju „Primorske čete”, iako ste i službeno bili predviđeni kao jedan od govornika. Zašto? Zbog solidarnosti s Klasićem?
Knjiga će za koji dan biti promovirana u Šibeniku…
-Hoćete li vi pozvati profesora Klasića?
Ne. Promocija će biti u Muzeju, radit će je autori, braća Šprljan, bit ćemo tu još Lovro Krnić i ja kao predsjendik ZUABA. Reizdanje knjige predstavit ćemo u Šibeniku 7. ožujka, uoči Dana žena kada ovdje imamo tradicionalno okupljanje, pa će prvi dio večeri biti promocija knjige, a drugi čitanje poezije. To će biti naš prilog obilježavanju 8. marta.
-Ali, niste mi rekli zašto niste otišli u Vodice na promociju? Je li to bio vaš bojkot zbog Klasića?
Sve skupa se tamo dogodilo vrlo nespretno. Kad je priča izašla u javnost, a rekao bih da je organizator, Udruga boraca i antifašista Vodica na čelu s Josipom Zanzom, sve to dosta nespretno prenijela profesoru Klasiću, duh se više nije mogao vratiti u bocu. To nije trebalo raditi jer se ništa ne bi dogodilo da su naprosto ignorirali one koji su preko društvenih mreža huškali. Ali, kad je Klasić rekao da će s tim izaći u javnost, imali smo skandal. Tad je sve bilo gotovo. Dva su razloga zbog kojih poslije nisam otišao na promociju: zato što sam ozbiljno mislio da nakon odbijanja Klasića tamo neće ni biti promocije knjige, nego razgovor o Klasiću i onome što se dogodilo, pa mi se činilo da je to nekorektno prema onima koji su se dvije godine mučili oko te knjige, onima koji su tu knjigu financirali ( Grad Vodice u kojem je HDZ na vlasti ! op.a. ) i u konačnici prema onima koji su štampali 500 komada knjige koja se dijeli besplatno i do danas, uz 70-ak primjeraka koje čuvamo za šibensku promociju, gotovo da je ukupna naklada podijeljena, čime je ispunjena svrha; drugi razlog je bio što mi se činilo u tom trenutku da je pametnije da se solidariziram s Klasićem, jer sam ozbiljno mislio da je nakon tog incidenta sve skupa postalo bespredmetno i da promociju treba odgoditi jer su se pojavile nekakve priče koje su samu knjigu bacile u drugi plan, a da se sve prolongiralo za desetak dana problem bi bio bezbolno riješen.
– Ovako, i organizator i autori dopunjenog izdanja knjige na neki način su postali kolateralne žrtve „hrabrih anonimaca” s društvenih mreža…
To ne mogu nikako prihvatiti, te interpretacije događaja koje su se pojavile u medijskom prostoru, a po kojima su ljudi koji su dvije godine mukotrpno radili na knjizi, nekakve kukavice, oportunisti kojima se preci okreću u grobu i slično. Rade posao kojim se rijetko tko može pohvaliti da je napravio u svojoj sredini, pogotovo u sredini koja je HDZ-ovska…
U prva tri dana podijeljeno je 340 primjeraka knjige
-Da, to je zanimljivo, Grad Vodice je u cijelosti financirao tiskanje knjige, iako je u Gradu oduvijek HDZ na vlasti, a i član HDZ-ove Mladež je pokrenuo ovu primitivnu kampanju protiv Klasića...
Već dugo mislim da ne treba čitati komentare ispod tekstova na portalima i na društvenim mrežama jer tamo u pravilu nastupaju oni koji niti imaju stava niti su spremni javno reći ono što misle, koji su u pravilu kukavice i na društvenim mrežama govore što nisu hrabri izgovoriti drugdje. Tako da mene ti komentari ne smetaju, međutim, očito je situacija u Šibeniku puno drugačija nego u Vodicama, tamo svatko svakog zna, porodice imaju svoju povijest i svaka od njih ima dodira s tuđom poviješću i čini mi se da se sve to skupa u ovom slučaju nespretno pomiješalo, a i „nespretno” se sve to dogodilo pred lokalne izbore, pa mora da je i tu bilo nekog utjecaja. U svakom slučaju, ta epizoda ne zaslužuje takvu pažnju. Oni u Vodicama su znali tko je knjigu pripremio, o kome se u knjizi govori, oni znaju sve u Vodicama, pa je to ispao igrokaz za neke druge koji niti znaju što su Vodice niti razumiju te njihove odnose. Mi smo u startu predvidjeli da će se promocija organizirati i u Šibeniku jer smo htjeli dio Zatonjana, Šibenčana i Raslinjana, koji su također bili u Primorskoj četi, pozvati, a planirali smo napraviti i promociju na Ižu, jer je prva velika aktivnost Primorske čete bilo primanje maloiških ustanika koji su se onda ovdje obučavali. U dopunjenom izdanju knjige objavljen je niz fotografija iz tog vremena, novih dokumenata i mislim da je knjiga postigla svoj cilj i ispunila svoju svrhu.
– Knjiga je svakako najzanimljivija i najvrijednije Vodičanima, i baš zato je teško razumjeti da je opstruirana iznutra…
U isto vrijeme je 340 primjeraka knjige podijeljeno u prva tri dana. I to tako da su ti ljudi dolazili sami po knjigu u vodički Kulturni centar, prema tome, niti im se slala poštom, niti ih je tko silio da je uzmu, nego su ljudi bili za nju zainteresirani. A to je valjda i trebao biti cilj.
–I sami autori kažu kako je njima manje važan ovaj politički folklor, bitno je, kažu, da se knjige tiskaju i povijest Vodičana i njihov doprinos antifašizmu – dokumentira.
To nije daleko od istine. Moj unuk u školi u četvrtom razredu osnovne, uči povijest Hrvata. Sve znaju o hrvatskim kraljevima Zvonimiru, Krešimiru, Trpimiru… a kako nazivaju razdoblje od 1945. naovamo? Do 1939. je „prva Jugoslavija” , a od 1945. je „druga Jugoslavija”, nigdje se ne spominje SFRJ. Krajevina SHS da, a sve nakon toga je „druga Jugoslavija”. I u takvim okolnosti, tako prepariranom društvu, izlazak ovakve knjige, a uspjehom smatram i kad je bar netko donese kući, to je velika stvar, jer je knjiga postala nešto nepotrebno, pa smatram ogromnim uspjehom što je ušla u 340 kuća.
–Da, jer kod nas ni beletristika ne prolazi dobro, kamoli publicistika ovog tipa.
Ovo je u Vodicama već druga knjiga koju su izdali iz tog vremena, a u pripremi je i treća, kojoj je najveći problem bio to razdoblje koje sad neki nazivaju, nažalost i u školskim udžbenicima, „druga Jugoslavija”. A mnogi drugi to nisu napravili. Nevjerojatno je da ni mi u Šibeniku, recimo, nemamo spisak šibenskih boraca iz Drugog svjetskog rata.
Splitski štandarac treba imati mjesto u Splitu…
– Gdje je nestala ta povijesna građa? Je li uništena?
Mislim da je dio uništen. Savez boraca je to čuvao i predavao ili u Arhiv ili u muzeje, a nitko to nije sredio, pa je danas ta dokumentacija de facto izgubljena. Čak ni naša generacija više ne zna tko su bili sudionici NOB-e s ovih prostora, ljudi se sjećaju svojih članova obitelji, ali ti podaci nisu nigdje sistematizirani. Knjige koje su napisane ostavljane su općinama, godine su učinila svoje, tako da imamo sređene podatke samo poginulih, a i to je uspjeh za one koji ih imaju. Neke općine nemaju ni podatke o poginulima u NOB-i, kamoli što drugo. Naš Muzej ima dosta te građe, ali primjerice u općini Biskupija gdje su išli u obnovu spomenika palim borcima, nisu mogli uklesati imena jer ih nemaju… Zanimljivo je da u cijeloj Dalmaciji imate istu situaciju da nitko nije napravio muzejski postav 20.stoljeća i da će tek kad postave 20. stoljeće vidjeti što sve imaju. A sve je to zbog „druge Jugoslavije” koja ih muči, muče ih neboderi, kuće, stanovi, tvornice koji su izgrađeni tada… I zato nijedan dalmatinski muzej nema postav 20. stoljeća. Ako tražite neki artefakt iz tog vremena u gotovo svakom dalmatinskom muzeju dobit ćete isti odgovor: Mi nismo završili postav 20. stoljeća, a tek kada to napravimo, to će biti moguće. U Nerežišću na Braču, recimo, postoji spomen-soba 12. udarne brigade. Popunjena je s puno Šibenčana, od 2300 njezinih boraca, oko 300 ih je sa šibenskog područja. Ona je za nas posebno interesantna jer je to brigada koja je bila u Širokom brijegu i tukla se s fratrima, i mi smo htjeli tu priču postaviti u našem Muzeju. Ali, spomen-soba u Nerežišću 35 godina nije otključana! Uvjeravali su me da je tamo sve kako je i nekad bilo. A kad sam došao u Nerežišće, vele to nije pod općinom Nerežišće, nego je to Regionalni muzej koji je pod županijom. Muzej ima samo jednu osobu koja čuva ključeve i njoj se treba javiti. Prođu tri mjeseca i ta se osoba ne javlja na naše pozive. U Muzeju na Korčuli imate svega, da ne kažem da je i nokat od Marka Pola izložen, a Drugi svjetski rat je zastupljen s jednom makinom za pisanje i jednim šljemom njemačke vojske. I to je Drugi svjetski rat ?! Nema ničega, ničega… U cijeloj Dalmaciji je tako. Nigdje 20. stoljeće nije postavljeno!
– Pa. evo, čini se da ga nije ni bilo. Ne pokazuje li to i incident u Splitu s tzv. štandarcem ( postoljem s jarbolom za zastave ), na kojem je naknadno upisan datum oslobođenja Splita od fašizma što je završilo tužbom autora postamenta, kipara Kuzme Kovačića, zbog povrede autorskih prava, i na kraju sudskom odlukom da se dopisani natpis mora ukloniti u roku od 15 dana. Pa onda gradonačelnik ukloni cijeli postament, izjavi da će Grad odlučivati o datumima koji će na njemu biti uklesani i poruči da će štandarac ponuditi šibenskom Muzeju pobjede, ako u Splitu ne može biti. Hoće li zbilja splitski monument s pjace biti kod vas „uskladišten”? U tamo „nekom šibenskom muzeju”, kako piše u pejorativnom smislu Miljenko Jergović?
Ne ulazim u to što su oni napisali na tom postamentu, od useljenja cara Dioklecijana u palaču do pobjede narodnjaka na izborima, ali meni se čini da teško ima važnijeg datuma iz povijesti Splita od njegova oslobođenja od fašizma, kako je to netko napisao, grad se u toj „drugoj Jugoslaviji” povećao za pet puta, i zato se slažem s Puljkovim potezom. Neki sada koriste spomenik za predizbornu kampanju, neki to žele podvesti pod kulturocid, i sve skupa mi se čini kao kakav igrokaz u režiji HDZ-a. Nije tu ništa novo. Nisam s Puljkom kontaktirao, nema za tim potrebe, to je splitska stvar i treba se tamo riješiti. Rekao bih da je Puljak spomenuo da će štandarac predati šibenskom Muzeju pobjede više kao neku vrst poruke Splićanima da ako već oni neće čuvati sjećanje na svoje antifašističke pretke, ima tko će. Zapravo ih je htio posramiti, a ne štandarac uistinu smjestiti kod nas.
Muzej pobjede godišnje posjeti oko 8000 ljudi
– S obzirom da se Dalmacija generalno od antifašističke konvertirala u samostalnoj Hrvatskoj u nacionalističku, i postala regija s najmanje poštovanja prema antifašističkoj prošlosti Hrvatske u kojoj su Dalmatinci dali najveći doprinos, kako to da je u Šibeniku bio moguć ovakav muzej? I to s potporom Grada…
Tu ulogu Grada u otvaranju Muzeja treba malo demistificirati. Ovaj prostor je ZUABA Šibensko-kninske županije dobila u zamjenu za urede koje smo imali u sadašnjem Krešimirovom domu, bivšem Domu boraca i omladine, gdje je smještena gradska uprava. Dakle, čista kompenzacija. Grad je morao zbog europskih fondova imati zgradu 1/1 da bi mogao aplicirati sa svojim projektima. Mi smo u zgradi imali prostoriju od 48 kvadrata, i u tranziciji 1991. Grad se uknjižio kao vlasnik na sve, osim naših 48 kvadrata. Da bi se oni mogli upisati na cijelu zgradu mi smo morali izaći. Tražili smo zamjenski gradski prostor i dobili ovaj u kojem je sada Muzej, a koji je prije nas bio izvan funkcije, odnosno u jednoj prostoriji današnjeg Muzeja je bio bunar u kojem su se skladištila teška ulja iz restorana. Prostor bez prozora, nikom zanimljiv. Mi smo ga uredili i napravili postav posvećen oslobađanju Dalmacije. I odlučili ga otvoriti za javnost.
-Tko je financirao preuređenje prostora?
Bar 50 posto su financirali sami članovi ZUABA, mnogi od njih su izvodili i radove. Početni troškovnik je bio 270 tisuća kuna, i to smo s Gradom kompenzirali u zamjeni prostora. Dio novca je, dakle, bio naš vlastiti, od članarina, programa koje smo prijavili i za njih dobili sredstva, donacija. Drugi dio je osiguran po ugovoru s Gradom koji je sklopljen još u mandatu gradonačelnice Nede Klarić, i po tom ugovoru, za tzv. troškove održavanja danas dobivamo 75 tisuća kuna kao obeštećenje našoj udruzi za prostor koji smo im prepustili. Tu obvezu će Grad imati dok traje ZUABA ŠKŽ. Vlasnik prostora u kojem je Muzej je Grad, a Udruga boraca ga je dobila na trajno korištenje, bez plaćanja najamnine i ostalih troškova. Mi zapravo nismo muzej, to mogu biti samo državne institucije, mi smo spomen-soba u kojoj čuvamo antifašističku dokumentaciju i artefakte. Mi smo je nazvali Muzej pobjede. I kad smo ga otvorili na Dan oslobođenja Šibenika, imali smo namjeru da to bude samo prigodno otvoreno. Ali, kako je Muzej bio jako dobro prihvaćen od antifašista Dalmacije, odlučili smo ga otvoriti za javnost cijelu godinu. Danas je teško servisirati ovakav Muzej jer njega godišnje obiđe oko 8000 ljudi.
– Kakva je potpora Grada Muzeju?
Nikakva. Dobivamo samo sredstva za udrugu ( ZUABA ), a i da smo u nekom drugom prostoru dobivali bi ih. Ovo je samo kompenzacija za prostor koji smo Gradu ustupili. I srećom da je Savez boraca bio uknjižen na prostor u Domu.
– Što je s projektom obnove Spomen-parka Radi Končaru i strijeljenima na Šubićevcu?
Projekt, procijenjen na 1,8 milijuna kuna, nažalost je zaustavljen. Odradila se prva faza u kojoj je pokrpano ono što je bilo derutno i to je stajalo 900 tisuća kuna, a isto toliko trebali smo dobiti od Grada i u drugoj fazi u kojoj smo planirali napraviti neku vrst muzeja koji bi bio otvoren svaki dan od 10 sati do zalaska sunca. Ali, od toga nema ništa, zbog, kako nam je prezentirano, otpora stanovnika Šubićevca koji se protive zatvaranju parka, smatraju da je koncepcijski izgrađen kao šetalište za građane, a svi naši argumenti da se pretvorio u šetalište za pse, i da je izložen stalnoj devastaciji, ne pomažu. Grad, kažu, komunalno održava Park, pa nema potrebe za njegovim zatvaranjem. Ali, vidjeli smo ranijih godina u kakvom je stanju bio otvoreni Park. Da se napravila i druga faza imali bismo tu i novi postav – Dalmacija od 1939. do 1964. godine, do izgradnje prva dva najveća dalmatinska nebodera. I time bi pokazali da antifašizam nije završio 1945.
