Čini se da netko gore ima dobar smisao za humor. Izgleda da bi se čovječanstvo, odnosno ljudska zajednica, vrlo brzo mogla vratiti natrag odakle je i došla – u špilje i pećine. Naime, velike vrućine kojima upravo svjedočimo natjerat će mnoge na promjene ponašanja, a neke i na promjenu prebivališta. Kada nastupi vrelina uzrokovana klimatskim promjenama, a koje je, zna se, uzrokovao čovjek svojim bezumnim odnosom prema prirodi, trošenjem enormnih količina fosilnih goriva i svekolikim uništavanjem planeta u svega stotinjak godina, neće biti puno mjesta na koje se može skloniti od vrućina.
Pouzdano prikladna mjesta koje štite od vrućina su špilje, pećine i ostali podzemni speleoobjekti u kojima je temperatura ugodna i kad je na površini nesnosno vruće. Znaju to ljudi tisućljećima, a sada spoznaju iznova. Jer nema tog klima uređaja koji može rashladiti bolje od špilje, pogotovo ako nestane električne struje za pogoniti klimatizaciju koja treba život učiniti podnošljivijim. Iako ovo zvuči kao neka pošalica, čini se kako će, ako se klimatske prilike nastave razvijati na način da je sve vrelije i da se postepeno kuhamo kao one žabe u loncu, ideja o povratku u špilje i gradnju nastambi ispod zemlje biti jedina izgledna opcija za preživljavanje. To je ujedno i ironija ljudskog postojanja na Zemlji: čini se da su (smo) napravili svojevrsni krug: iz špilje u špilju, i to zbog svoje gluposti, izopačenosti i manjka razuma.
Detalj iz Oziđane pećine – pećinar se grije pokraj simulacije ognjišta Foto TRIS/H. Pavić)
Inače, život u špiljama su ljudi i u međuvremenu prakticirali u dijelovima svijeta gdje je prevruće. Kako bi preživjeli u pustinjama i užarenim krajolicima svoje su nastambe uglavnom tražili ili dubili u stijenama, pod zemljom, u špiljskim sustavima…
Na primjer, prije deset godina je dokumentarna fotografkinja i istraživačica National Geographica Tamara Merino vozila kamper kroz vruće i naizgled pusto prostranstvo australske pustinje Simpson kada joj je pukla jedna guma, na 49 stupnjeva Celzijusa. Naišla je na neki naizgled napušteni grad, no kad je malo prošetala otkrila da se ispod otvara široko dvorište, koje tvori pročelje podzemne pravoslavne crkve.
Merino je ubrzo otkrila da se nalazi u bivšem rudniku opala Coober Pedy, a u koji su se vojnici koji su se vraćali iz Prvog svjetskog rata doselili i počeli živjeti u zemunicama iskopanim na padinama brda kako bi izbjegli ekstremne dnevne temperature.
Coober Pedy u Australiji
I danas tamo 2000 ljudi živi pod zemljom, a postalo je to i svojevrsna turistička atrakcija: ima i hotela i apartmana itd. Veliki dio života u Coober Pedyju odvija se pod zemljom, uključujući i crkvu.
Praksa ljudskog života u špiljama datira milijunima godina unatrag, do trenutka kada su naši rani afrički preci počeli tražiti sklanjanje u podzemnim špiljama. S vremenom su postale više od toga – kako su ljudi dodavali kamene crteže i održavali zajedničke ceremonije, postale su domovi. Nakon posjeta Coober Pedyju, Merino je shvatila da se na nekim mjestima ovaj drevni način života još uvijek održava.
Na primjer, u Moabu, Utahu u SAD, Mormoni žive na mjestu na kojem su rupe načinjene dinamitom prije 50 godina, te su opremljene su vodovodom i strujom.
Nadalje, kaže NatGeo, još početkom 2000-ih, nevjerojatnih čak i za kineske razmjere oko 30 do 40 milijuna ljudi živjelo je pod zemljom u yaodong domovima uklesanim u obronke pokrajine Shaanxi u središnjoj Kini. No, prema procjeni iz 2010., taj je broj pao na oko tri milijuna kako se stanovništvo urbaniziralo.
Hotel u Coober Pedyju
U 14. stoljeću, Dogoni su živjeli u špiljama uz litice Bandiagara u Maliju kako bi izbjegli vjerska osvajanja i pljačkaše robova, ali tijekom stoljeća prijetnje su se povukle i napustili su svoja kamenita prebivališta i preselili se u sela u dolini.
-Podzemni svijet je kontinuirana lekcija o održivosti i kružnom gospodarstvu. Također nas uči drugačijem simboličkom odnosu s prostorom. Danas smo zaboravili važnost skrivenog, nevidljivog, podzemlja. – kaže Pietro Laureano, arhitekt usmjeren na klimu i UNESCO-ov konzultant koji je proučavao špiljske populacije.
Špiljske kuće u četvrti Sacromonte u Granadi u Španjolskoj iznjedrile su flamenco prije više od 500 godina. Tocuato Lopez i njegova obitelj žive u špiljama Guadix već četiri generacije. U Španjolskoj to nije nikakvo čudo: u Andaluziji postoji niz naselja u kojima se nastambe nalaze uklesane u stijenama, a danas su pretvorene u turističku atrakciju, kao na primjer Setenil de las Bodegas.
- – Uđite. Osjetite kako je ugodno. Planiramo dogodine izdubiti još jednu sobu, dobili smo dozvolu od vlasti… – rekli su nam ljubazni žitelji, bračni par, prilikom posjeta Setenilu.
- A unutra doista ugodno: svježe, finog mirisa i optimalne vlažnosti.
- – Kako je zimi? – pitali smo.
- -Isto… Dobro, malo hladnije – odgovaraju.
Setenil de las Bodegas u Andaluziji : svi žive u stijenama (foto TRIS)
Tisućama godina Imazigheni – poznati i kao Berberi – u južnom Tunisu gradili su svoje domove klesajući niske pješčenjačke padine koje se protežu kroz široke ravnice Sahare. Ova špiljska skloništa nudila su hladno utočište od žarke vrućine i oštrih pustinjskih vjetrova: dnevne temperature rastu do 38°C, ali špilja ostaje ugodno hladno. Tako je bilo dok Berberima nepametne vlasti nisu naložile ‘bolji način života.’
Sve je počelo kada je Tunis stekao neovisnost od Francuske 1956. godine, a novi predsjednik, Habib Bourguiba, počeo je vršiti pritisak za modernizaciju zemlje, što je značilo preseljenje špiljskih naselja Imazighena u nadzemne stambene objekte koje je izgradila vlada.
Ljudima je obećana jeftina tekuća voda i struja, iako su mnogi koji su se preselili ubrzo otkrili da to nije slučaj.
„Lagali su nam“, kaže Slimen Ben Massoud, 72-godišnjak koji je rođen u špilji, ali se preselio u jedno od vladinih naselja 1970-ih. „Uzeli su mi sve i ništa mi nisu dali zauzvrat.“
No danas taj grad i dalje ne uspijeva riješiti jedini problem koji su pećinske kuće riješile prije tisuća godina: vrućinu. Tunis, kao i veći dio ostatka svijeta, zagrijava se alarmantnom brzinom.
Oni koji su ostali u špiljama pronašli su pametne načine da spoje prednosti svojih drevnih domova s modernim načinom života. Osam milja od Nove Matmate, obitelj Haamdi živi u pet soba ukopanih duboko u pješčenjačku padinu Beni Aïsse. Njihov dom, jedan od samo desetak koji su još uvijek naseljeni u gradu, dostupan je kroz nadzemni predvorje od opeke koje se prži na saharskom suncu, ali stambeni prostori iza njih su udobni i hladni. Složeni sustav vodenih kanala i šetnica, izgrađen stoljećima, povezuje dva tuceta domova razasutih po pustinji. Kad pada kiša, kanali poplavljuju vrtove palmi, badema i maslina.
Djed Ali Haamdi (73), najstariji član obitelji, rođen je u špilji i izgubio je broj koliko je tu generacija bilo prije njega.
„Nikada neću otići odavde“, kaže.
Leila i Salem također ne razmišljaju o odlasku: umjesto toga planiraju kopati dublje u poroznu stijenu u svojemu domu i načiniti dodatni životi prostor. .
Petra (foto TRIS/G. ŠIMAC)
Čudesni grad Petra uklesan je u pješčenjačke litice i kanjone jordanske pustinje prije više od 2000 godina kao blistava trgovačka prijestolnica Nabatejskog carstva. No, više od dva stoljeća beduini nazivaju njegov labirint katakombi, prolaza i odaja svojim domom. Bio je to idiličan i pastoralni život – padine ispod Kraljevske grobnice koristile su se za poljoprivredu, a pleme je tjeralo koze kroz dugi kanjon u grad.
Bilo je to savršeno mjesto sve do 1970-ih, kada je jordanska vlada napravila planove za pretvaranje nalazišta u arheološku turističku atrakciju. Kralj Hussein bin Talal posredovao je u postizanju sporazuma o odlasku 140 beduinskih obitelji, a dužnosnici su u blizini izgradili gradove za njihov smještaj. Do 1985. većina plemena napustila je drevni grad, a Petra je proglašena mjestom svjetske baštine.
Špiljski grad Petra u Jordanu proglašen je 1985. mjestom svjetske baštine UNESCO-a i svake ga godine posjećuju stotine tisuća turista. Beduini žive u ovom drevnom pješčenjačkom gradu stoljećima i unatoč poticajima vlade, mnogi ne žele otići.
Većina ih prodaje suvenire, jahanje na devama ili nutka čajem kolone turista koji pohode Petru (vidi Tris).
- – Nikad nećemo otići odavde. Zašto bi? – rekao nam je na engleskom starac koji je na kutiji od cipela prodavao desetak oštećenih magneta za frižidere s motivima Petre.
Uglavnom, i danas će u Europi negdje temperature porasti do 40 stupnjeva, a jedno od najboljih rješenja bi bilo otići ili kupiti neku špilju, dok i njima, s razlogom, ne poraste cijena ‘kvadrata’.
Wadi Numeiru nazivaju i Vodena Petra (foto J. Gracin)
U ličkoj špilji
