Hrvatska je država disfunkcionalnih institucija i to stanje se neće promijeniti samo od sebe. Oporbeni političari prozivaju građane želeći, posve besramno, na njih svaliti krivnju zbog toga što se, kako je to Plenković istaknuo, Hrvatska zaplavila. Plenković je pobijedio zato što mu je stalo do toga da pobijedi; da je oporbi bilo stalo do pobjede, ona bi pobijedila. Na ovim prošlim izborima su, da se ne varamo, pobijedili svi koji su htjeli pobijediti – od Plenkovića do Tomaševića. No, njihove pobjede su manje važne, puno je značajnije tko je najveći gubitnik lokalnih izbora – to je, bez sumnje, Ustavni sud.
Stranački Ustavni sud
Nema novinara koji nije pisao o sramotnoj odluci Ustavnog suda da se važeći listić iz Zadra proglasi nevažećim isključivo zbog toga što su vodili računa o onome što odgovara HDZ-u i Plenkoviću. Ustavni suci se nisu, kao što su to mediji i analitičari tvrdili, podijelili po stranačkoj liniji, nego upravo suprotno – suci su se podijeli na one koji brane Ustav, ali i na one koji, pod svaku cijenu, brane interese HDZ-a. Hrvatska je od zadarskog slučaja ostala bez Ustavnog suda, on formalno postoji, ali ga nema u realitetu jer se većina ustavnih sudaca javno i jasno deklarirala, kršeći sve norme, da su lojalniji političkom poslodavcu nego Ustavu.
Ovo je samo najočitiji (zato što je najsitniji) slučaj, nipošto nije jedini. Sjetimo se samo prošlogodišnjeg rješenja kojim je Ustavni sud odbacio prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom famoznog Sporazuma o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Ovim sporazumom se, najkraće rečeno, državna i javnopravna tijela, kada je u pitanju povrat crkvene imovine, marginaliziraju i podređuju kanonskom odnosno crkvenom zakonu. Svakom je jasno da je ovdje narušeno načelo odvojenosti religijskih zajednica od države. To je jasno i našim ustavnim sucima, ali njih nije briga za Ustav, oni vode računa o svojim, protuustavnim ili izvanustavnim karijerama. Hrvatska, dakle, ima Ustav, ali kao da ga nema.
Zoran Milanović je u više navrata kritizirao rad Ustavnog suda, ali se sada ne oglašava. Šuti a trebao bi vikati. Kada je, na prošlim parlamentarnim izborima, najavio da će, u slučaju pobjede opozicije, on biti kandidat za premijera, reagirao je Ustavni sud i gotovo svi profesori ustavnog prava tvrdeći da time krši Ustav. Ja sam tada ironijski rekao da bi Milanović prekršio Ustav da se nije kandidirao za premijera i da on svojim činom radi jetrene probe Ustavu odnosno da testira koliko ima Šeksa u Ustavu. Kako bilo, Milanović je zbog ovog zadarskog slučaja trebao reagirati, ali nije reagirao i dalje ne reagira. On se ni po čemu ne razlikuje od stranačkih ustavnih sudaca. Hrvatska, dakle, nema Ustavni sud, ali ni predsjednika države.
Milanovićeva (ne)vidljiva tišina
Kada je Milanović već iskoristio moju ideju iz 2020. god. (podsjećam da sam tada u emisiji Nedjeljom u 2, rekao da bi Milanović trebao podnijeti ostavku i kandidirati se za premijera), evo sada mu dajem drugu ideju. Predlažem mu da ispred zgrade Ustavnog suda održi minutu šutnje za Ustav i da to čini jednom tjedno. Kandidaturu za premijera nije izveo kako spada, trebao je ili dati ostavku (ovo je plemenski narod koji voli lažna, tendenciozna samožrtvovanja) ili je, ako nije htio dati ostavku, trebao nekoliko dana prije održavanja izbora najaviti (i šokirati javnost) svoju kandidaturu za premijera. Ništa od toga nije napravio, zato opozicija i nije pobijedila.
Sada je prilika da gestom, koja mu neće oduzeti previše vremena a ni energije, pokrene društvene promjene. Ono što u Srbiji mjesecima rade tisuće studenata, Milanović bi u Hrvatskoj postigao sa nekoliko minuta šutnje ispred zgrade Ustavnog suda. Učinak bi bio isti. Građani su ga izabrali da bude predsjednik države, oni su mu u tišini biračkih mjesta dali glas, ti isti građani bili bi privučeni njegovom minutom šutnje pred zgradom koja simbolizira da najbitnija institucija ne služi građanima nego jednoj stranci sa specifičnim sklonostima. Kada se udruži tišina biračkog mjesta i reformska, vidljiva, u točno određenom mjestu smještena tišina predsjednika države, tada nastupa promjena. Toj minuti šutnje pridružili bi se oporbeni zastupnici i građani.
Sadašnja, nevidljiva tišina predsjednika države je poražavajuća, njegova vidljiva tišina bila bi ohrabrujuća, to bi bila tišina s povijesnim značajem. Milanović nije izabran da bude predsjednik nevidljive tišine, njegova tišina proizlazi iz Ustava, on tišinom brani Ustav, državu i građane. Dezerteri nisu oni koji napuste bojište, dezerteri su oni koji ustuknu pred tišinom. Ustavni suci su progovorili stranačkim jezikom, na Milanoviću je da izabere tišinu. Tišine su mnoge, ali je samo jedna ispravna, a to zasigurno nije ona koju sada prakticira.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
