Prošlu subotu otišao sam u Split na premijeru predstave Građanin Matijanić. Nisam kazališni kritičar pa neću niti pokušavati stručno i sustavno analizirati ovu predstavu, njoj je, uostalom, po mome sudu, pogrešno prilaziti s teatroloških ili nekih drugih, kategorijalno usustavljenih pozicija; riječ je o predstavi koja duboko, bez izuzetka, svakoga i sve uznemiruje, ali ne na isti način. Vladina majka bit će uznemirena kao majka, njegovi prijatelji i kolege će biti uznemireni na prijateljskoj i kolegijalnoj razini, država će biti uznemirena kao država, političari kao političari, građani ove države kao građani, a novinarstvo kao novinarstvo. Jedina iskrena, identitetski potpuno savršena i, zbog toga, najbolnija uznemirenost je, dakako, uznemirenost Vladine majke. Ona je uvijek bila i jest majka sina koji je principijelno živio u neprincipijelnoj državi neprincipijelnih političara i građana, koji se principijelno bavio novinarstvom u epohi koja je zbog neprincipijelnih interesa odustala od novinarstva. Ovo je predstava o državi i društvu koji su doživjeli neuspjeh, ali i o građanima koji se s time ne mogu suočiti.
Ponos i bol Dunje Matijanić
Površni kritičari, a zapravo glasnogovornici i branitelji države koja ubija, napisali su, uznemireni predstavom, tekstove o tome kako je „premijera doživjela fijasko”, kako u predstavi „nije prisutan Matijanić” i, naravno, kako je namjera predstave „iskazivanje mržnje prema svemu što je hrvatsko”. Vladimir Matijanić bio je prisutan u svakoj riječi, šaptu i pokretu na sceni, bio je prisutan u ogorčenoj potrebi da se s njim još jednom obračuna, da ga se mrtvog kritikama koje to nisu iznova ubija i učini nevidljivim, on je bio prisutan i u kukavičluku građana koji su njegove tekstove čitali kao alibi da još uvijek pripadaju ljudskom rodu jer netko piše o negativnostima protiv kojih oni ne ustaju (čak ni na dan izbora) premda ih vide, nadalje, bio je prisutan u odsutnosti kolega, posebno urednika, koji su novinarstvo sveli na zaradu, popularnost i klikove, bio je također prisutan u odsutnosti onih koji se nikada neće usuditi pogledati ovu predstavu jer ne mogu podnijeti pogled na istinu te, končano, bio je najprisutnije prisutan u jecajima majke Dunje kojoj je svaki prizor rastvarao grudi i rovao po duši koja je sazdana od dva elementa – ponosa što je svijetu podarila takav život i boli što joj je taj svijet ubio sina.
Vlado je umro kada je ova država obilježavala Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. On je pisao o temama s kojima se ovo društvo, ako želi biti pobjedničko, mora suočiti, a ne suočava se, i zato nije pobjedničko, da jest, Vlado bi i danas bio živ. Da smo, kojim slučajem, država koja je u stanju spoznati samu sebe, program ovogodišnjeg Dana pobjede i domovinske zahvalnosti bi imao samo jednu točku – obavezno gledanja Građanina Matijanića. Svi bi – od političara i urednika do klerika i građana – uistinu trebali pogledati ovu predstavu kako bi se suočili s onim što oni jesu. Ovo je magična predstava, u svakom od nas oslobađa ono što mi jesmo – mrzitelji će osjetiti mržnju, ogorčeni ljudi ogorčenost, izdajice izdaju, licemjeri potrebu da zataje, kukavice će osjetiti sram, ubojice želju da nasrnu na mrtvog Matijanića, političari nebrigu, dok će Dunja Matijanić osjetiti ponos i bol. Političari neće osjetiti ništa. Ovo je predstava koju bi svi građani ove zemlje trebali pogledati zato što nije ugodna jer ne može biti ugodna, ona govori o nama i našoj bijedi.
(Samo)poniženje i korupcija
Navest ću dvije rečenice koje razotkrivaju tu bijedu, a tih rečenica ima daleko više. Prva glasi: „Interes građana je da svoj interes prepoznaju u interesu gradonačelnika”. Možete li zamisliti porazniji i istinitiji iskaz od ovoga? Ovo je poziv na korupciju i samoponižavanje građana, a to se upravo na izborima događa. Građani na izborima glasaju zato što u interesu političara prepoznaju svoj interes, premda ti političari u interesu građana ne vide vlastiti interes. Ovo, dakle, nije samo poraz, ovo je puno gore od toga – riječ je o poniženju. Građani su euforični zbog toga što ih se ponižava, a oni na to poniženje odgovaraju podržavanjem političke korupcije. Zato je država neuspješna, a društvo jadno.
Druga rečenica je rečenica koruptivnog zdravstvenog sustava koji nas ne liječi, nego ubija, a izrekao ju je jedan besramni liječnik. Ta rečenica glasi: „Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom, sigurno bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem, a on očito nije bio dobar ni s ovim jugo doktorima, pa nije imao niti koga zvati osim hitne”. Ovu rečenicu je, u sažetoj formi, izrekla i liječnica koja je Matijaniću, kada joj je rekao da ne može doći do toaleta, savjetovala da „piša u noćnu posudu”. Ovaj liječnik i ova liječnica nastupaju kao proroci smrti morala. Naime, oni koji ne ubiju vlastiti moral i tako ne pristanu na korupciju, osuđeni su na institucionalnu skrb bez protekcije, a ona završava ili „pišanjem u noćnu posudu” ili smrću. Naprotiv, oni koji odbace moral, imaju šansu da će korupcijom osigurati golo preživljavanje. Ovoj državi, da bi opstala, treba korupcija, zato ima takve liječnike.
Zašto bi predsjednik vlade i predsjednik države trebali pogledati ovu predstavu? Pa zato da shvate kako su ađutanti smrti koji u umiranju države i građana vide priliku da u odabranom društvu otvore bocu šampanjca. Zašto bi biskupi trebali čuti (ne gledati) ovu predstavu? Zato da shvate kako su učinili sve da božja riječ nestane u tišini pred naletom zlokobnog nacionalizma. Sve ovo, ali i mnogo više, a i puno gore, vidjet ćete u predstavi i pronaći u sebi.
Predstava Građanin Matijanić prilika je da na daskama vidimo ono što se ne usudimo vidjeti u ogledalu. A ako se ipak odvažite i odete na predstavu, pokušajte napisati što ste vidjeli. To neće biti tekst o predstavi, to će biti vaša životna ispovijed. Možete li je podnijeti? Možete li i do kada ćete ovakve sebe podnositi?
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
