Što hrvatskim umirovljenicima donosi Piletićeva ( Plenkovićeva ) “mirovinska reforma”? Prema zadanom vladinom cilju, a to je 800 eura do kraja mandata, dakle, do 2028. godine, rekli bismo- kontinuitet siromaštva i izostanak elementarnog poštovanja prema umirovljeničkoj populaciji. Jer, ako Vlada pompozno najavljenim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju smatra da je 800 eura prosječne mirovine njezino veliko postignuće, jer danas prosječna mirovina iznosi 645 eura, a za tri godine doseći će „nevjerojatnih 800”, e, to vrijeđa zdravu pamet. A kamoli ne umirovljenike koji su poštenim radom, mnogi i s preko 40 godina radnog staža, zaslužili da im se država oduži makar čuvajući njihovo dostojanstvo. Mnogi više od toga i nemaju…
A kako vidimo iz netom Saboru predstavljene „mirovinske reforme”, hrvatski umirovljenici ne mogu se ni tome nadati. Cinizam je da je ta ista Vlada nešto prije ovog „reformskog poduhvata”, brutalno povećala dotad solidne, bolje rečeno hrvatskoj ekonomiji primjerenije, plaće dužnosnika, od lokalnih šerifa, preko zastupnika do premijera i predsjednika Republike, pa sada kojekakav politički polusvijet uživa mjesečnu apanažu, često za goli nerad, od 3,5- 6 tisuća eura! Ne računajući ono što si sami, zlorabeći svoje ovlasti i pozicije- pribave…
A umirovljenicima bi trebalo biti dosta 800, i to ne danas, nego 2028.!? Uz ovakvu dinamiku rasta cijena, trku za novcem i profitom, neosjetljivost poduzetnika i vlasnika trgovačkih lanaca.Takav je prijedlog blasfemičan, nepravedan, diskriminatoran pogled elite na potrebe najranjivijeg dijela društva. Ukratko, bešćutan! Pokušajte gospodo, vi koji ste kreirali ovaj zakonski akt, živjeti s 800 eura, pa onda, ako vas nije sram, recite može li se s tim preživjeti? A kamoli, ako niste te sreće da ste dosegli prosjek, nego ste ispod njega i živite s 400-500 eura svakog mjeseca. Zapravo, vegetirate.
Ako niste među onima koji primaju mirovinu po posebnim propisima ( a ta je lista poduža, od bivših dužnosnika, preko djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba pravosuđa, hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, redovnih članova HAZU-a, pripadnika HVO-a, do bivših političkih zatvorenika itd, itd.), ili među bezobrazno preplaćenim tzv. menadžerima koji u pravilu, pogotovo ako su u javnim, državnim tvrtkama, više vode računa o svojim bonusima negoli o poduzećima za koja rade, ako niste bogati nasljednici i vlasnici nekretnina koje možete rentati, tada ste bijednik koji jedva preživljava sa sramotno malom mirovinom, siromah svega gladan, ili ste za nijansu u boljem položaju jer ste na rubu siromaštva. A takvih je u Hrvatskoj 20 posto! Svaki peti stanovnik ove male, brutalno opljačkane i privatizirane zemlje…
Ministar Marin Piletić, profesor hrvatskog jezika i književnosti koji je iz obrazovanja pobjegao u politiku, skrojio je mirovinski sustav čija je održivost, kako tvrdi, neupitna do 2070. godine Jasno, sračunat je na siromaštvo onih o kojima ovisi, i koji su desetljećima državi plaćali mirovinski doprinos da bi im ona danas uzvraćala „lemozinom”, a ne pristojnom mirovinom.
U prijedlogu novog Zakona predviđena je i nova formula za usklađivanje mirovina, povećanje najniže i invalidske mirovine, uvođenje 13. mirovine, priznavanje 1 godine staža majkama za svako rođeno ili posvojeno dijete, ukidanje penalizacije za prijevremeno umirovljenje s navršenih 70 godina života od 2026. godine, kao i omogućavanje rada umirovljenicima u punom radnom vremenu uz isplatu 50 posto mirovine, a obrtnicima stjecanje mirovine u visini od 50 posto nakon 65 godine bez prekida rada.
Pitanje je zašto se umirovljenicima koji se odluče raditi isplaćuje pola mirovine, to je njihovo stečeno pravo, utemeljeno na zakonu, na godinama rada? I nema nikakve veze s novim poslom kojega se vitalniji umirovljenici prihvaćaju da bi lakše živjeli. Ne iz dosade, ponajmanje iz obijesti, nego iz potrebe.
Ukidanje penalizacije za prijevremeno umirovljenje nakon navršenih 70 godina života je ispravljanje nepravde prema svima onima koje su poslodavci, da bi smanjili „trošak”, riješili se „nepoćudnih” i sl., otjerali u mirovinu mimo njihove volje. U pravilu se radilo o zaposlenicima u pedesetim ili šezdesetim godinama života, bez ikakve šanse da ponovo zasnuju puni radni odnos.
Država je, dakle, bila besramno škrta prema onima u najvećoj potrebi, a bezobrazno izdašna prema onima koji su već za kratkog političkog staža- sve stekli!
Objektivno, ima nešto i dobro, napose tzv. demografske mjere, iako, one toliko kasne da će proteći još puno vode ispod Savskog mosta dok se neki eventualno pozitivni pomaci u demografskoj slici Hrvatske ne primijete. Hrvatska naprosto više nije poželjna država za nove generacije, pogotovo one koji se ne kunu u domoljublje i domovinu nego u znanje i rad. Nije poželjna jer je devastirana moralno i materijalno, jer je premrežena koruptivnim, nepotističkim i klijentelističkim vezama, jer je izgradila jedan sociopatski, lopovski mentalitet koji je danas prevladavajući. U politiku se ulazi ciljano, radi bogaćenja bez rada, radi lopovluka koji prolazi bez kazne, radi onih već spomenutih bezobrazno visokih plaća koje političari dijele međusobno, baš kao i druge sinekure, jer novca toj kasti grabežljivaca nikad dosta! Toliko su pohlepni da se svako malo netko posklizne i padne u ruke represivnog aparata, ali to ih previše ne brine, jer uvijek se mogu nagoditi, djelomično štetu nadoknaditi i slobodni su građani, a materijalno osigurani.
A to nije ambijent za mlade, obrazovane ljude koji su željni dokazivanja i napredovanja u struci, ali svojim radom i angažmanom, svojom sposobnošću koju su drugi prepoznali, a ne stranačkim i rodijačkim vezama, mitom i korupcijom. Oni nisu kontaminirani „balkanskom krčmom”, o njoj su eventualno čitali, ali u njoj nisu pristali i živjeti. I zato odlaze i odlazit će još dugo, dok ovo ne postane pristojna, uređena, funkcionalna država u kojoj građani imaju povjerenja u institucije, u kojoj se ne izmišljaju općine i gradovi bez stanovnika i ekonomije na koju bi se naslonili, nego ih financira stranačka država novcem poreznih obveznika, svih nas, a oni joj poslije dug vraćaju na izborima. I tako cementiraju postojeće stanje i kontinuirano potiču regresiju društva. Iz kojeg umirovljenici, za razliku od mladih ljudi, više ne mogu otići, na njega su osuđeni, baš kao i na siromaštvo koje im je dosudila takva država.
