Tko se do ponoći, 29. travnja, kandidira, kandidirao se i ulazi u utakmicu za vrlo skore lokalne izbore, raspisane za 18. svibnja. Bit će to, nema sumnje, impresivna vojska kandidata koji pretendiraju na mjesta u izvršnoj vlasti i predstavničkim tijelima široko razgranate, nabujale hrvatske lokalne ( područne / regionalne ) samouprave. Goleme apetite političkih aspiranata na vlast, moć, utjecaj ne može nahraniti ni hipertrofirana lokalna administracija isparcelizirana na čak 576 jedinica, među kojima je 428 općina, 127 gradova i 21 županija. U zemlji s tek 3,8 milijuna stanovnika kasta političkih trudbenika apsolutno je bez konkurencije po brojnosti. U Hrvatskoj je politika najprestižnije zanimanje, percipirano kao najbrži i najlakši način za stjecanje materijalnih dobara, ili jednostavno rečeno- za brzo bogaćenje. Nažalost, uglavnom bez pokrića, ili posve nerazmjerno konkretnom doprinosu razvoju njihovih gradova, općina, županija, per fin – države.
Kandidature nisu ograničene ni kazneno-pravnim ni intelektualnim, a kamoli moralnim limitima. Pa su među kandidatima i USKOK-ovi optuženici. Ovo je otvorena arena u koju se gura sve i svatko, ne zazirući ni od blata u koje bi s razlogom ili bez njega mogli biti uvaljani. Jer dobit je veća od rizika. U ovoj igri mi smo samo lakovjerni glasači koji se ufaju, uglavnom u nemoguće, dok politički profiteri svaki taj glas obilato naplate a da nikad nikome račun ne polože.
A ispostavlja se, da kad jednom uđete u politiku, iz nje vrlo rijetko izlazite dobrovoljno, češće „ s interventnim snagama” ili zbog više sile ( bolest, smrt, nesreće ). Oni koji osvoje lokalnu vlast žele i nacionalnu, a oni s nacionalne razine upravo jurišaju i na lokalne pozicije, pa tako sve ostaje manje-više u već definiranoj „političkoj obitelji” u kojoj se koncentriraju sve funkcije.
Tu tezu najbolje potvrđuje podatak da se od 151 zastupnika Hrvatskog sabora u lokalne izbore uključilo gotovo pola aktualnih zastupnika ( njih 70-ak ) iz svih parlamentarnih stranaka.
Prema navodima Nacionala, od HDZ-ovih 55 sabornika 28 ih se odlučilo kandidirati i na lokalnim izborima, od SDP-ovih 37 učinit će to njih 20. iz Možemo! 2 od ukupno 10, jedan iz DP-a, 4 iz Mosta, 3 iz Domina, i oba zastupnika IDS-a. Njima se priključuje i HSLS.-ov Dario Hrabak koji pretendira na gradonačelničko mjesto u Bjelovaru, Fokusov Dario Zurovec u Svetoj Nedjelji te Dubravko Bilić iz Nezavisne platforme Sjever u Ludbregu. Tu je i nezavisna zastupnica Marija Selak Raspudić koja ima ambicije biti gradonačelnica Zagreba, a navodno bi se i HSS-ovac Krešo Beljak ponovo okušao u utrci za gradonačelnika Samobora. Dakle, uvijek ista imena na svim izborima!
Često se to kumuliranje funkcija opravdava slabašnim stranačkim kadrovskim bazama, što spada u rang onih notornih dvojbi „što je prije : kokoš ili jaje”. Kako će stranke imati veće i respektabilnije kadrovske kapacitete ako se kod formiranja izbornih lista za bilo koju razinu uvijek sve vrti oko istih ljudi?! Oni ostaju, za njih su mjesta uvijek sigurna, a ostali pomalo otpadaju. Pa su stranački ljudski resursi postajali sve tananiji, sve profaniji, i biračima sve nezanimljiviji. Dio razloga za loš odaziv na izborima treba tražiti svakako i u takvoj ponudi koja kod birača izaziva zazor, nezadovoljstvo pa i otpor koji vodi u izbornu apstinenciju.
Posebna priča hrvatskih izbora su kuriozitetne kandidature poput one Josipe Pleslić ( ex Rimac ) koja se ulaskom u izbornu utakmicu za gradonačelnicu Knina vraća na svoj politički početak, i pritom ne misli da će joj ikakav teret biti optužnice ( doduše još sudski nepotvrđene ) koje su protiv nje podignute za više različitih krimena, uz ostalo i za aferu Vjetroelektrane. Josipa nije imala problema u prikupljanju potpisa za svoju kandidaturu, što itekako puno govori o mentalitetu i političkoj kulturi hrvatskih građana, a prilično samouvjereno poručuje da želi „preuzeti odgovornost i ponuditi najbolja rješenja, jer ZNAM, MOGU i HOĆU”. Njezina je odluka da sudjeluje u izborima itekako promišljena, veli, a njezina želja da Knin opet bude vidljiv, da opet bude, kako reče pjesnik, „vrata Dalmacije, ključ Hrvatske”.
Ako Josipa, kao što tvrdi, zna što radi, i to na izborima i potvrdi osvojenim glasovima svojih Kninjana, nema sumnje da će taj grad biti itekako vidljiv, ali teško da će građani Knina od toga imati neke koristi. No, Josipa bi svakako mogla imati…
Ili, Željko Kerum, povratnik u političku arenu koju je svojevremeno poput neartikuliranog klauna posve ridikulizirao, koji ponovo želi upravljati Splitom nakon što mu je onomad, nakon skupog eksperimenta ciničnih Splićana zadao gotovo smrtni financijski udarac zlorabeći položaj gradonačelnika za svoje privatne poslove. Sad pak HDZ-ovom Andri Krstuloviću Opari zamjera što je “govorio da će umrijeti, a nije umro”, pa je, dakle, veli morbidni Žele, običan simulant. Trebao je umrijeti, kad je već rekao da umire…Jao nama!
Ili, Damir Kajin, bivši IDS-ovac i bivši saborski zastupnik, inače SDP-ov gradonačelnik Buzeta, koji se razišao s matičnim IDS-om, sada trči trku za također bivšeg IDS-ovca Borisa Miletića koji bi opet htio biti istarski župan, a u tome ga snažno podupire Kajin, koji je nekoć Miletića javno prozivao da se testira na droge!? Danas pomirljivo govori nešto sasvim drugo:
-Svi smo se ogriješili jedni prema drugima i zato je potrebno preispitati se, a možda i promijeniti mišljenje, što nije uvijek lako, ali je lakše u mojim godinama – priznaje- nego mlađima.
Eto, drčni Kajin bez dlake na jeziku spremno se posipa pepelom kako bi, uz kandidaturu za novi mandat na čelu Buzeta, bio dio izborne igre i za županiju, iz koje bi eventualno nešto mogao i dobiti. Nema tu dosljednosti, moralnih skrupula, principa, ničega osim jagme za pozicijama, vlasti i moći!
U Zagrebu se natiskalo sedam kandidata koji bi htjeli vladati hrvatskom metropolom, a među njima i ambiciozna Marija Selak Raspudić koja je još vruća od predsjedničke utakmice u kojoj, doduše, nije zabila gol, ali je svakako postala još vidljivija. No, ima u tome i mana, previše je Selak Raspudićeve, što u Saboru, što u predsjedničkim izborima, a sad i na lokalnim, u nadmetanju za prvu zagrebačku fotelju, a to postaje kontraproduktivno, vodi potpunom zasićenju.
Doduše, Marija Selak Raspudić možda najbolje demonstrira model hrvatskog kastinskog političara širokog profila, što bi se reklo – opće prakse. Ova rječita političarka u najboljim godinama svojom izbornom sveprisutnošću kao da biračima želi poručiti- za što god me izaberete, lokalno, nacionalno, globalno, nećete pogriješiti. Ja sve znam, sve mogu.
A ne može nitko.
Velika je to laž koju nam domaći političari godinama prodaju kad se iz saborskih klupa kandidiraju za gradonačelnike, načelnike ili župane, ili s tih lokalnih pozicija za zastupnike ( osim župana zbog nespojivosti funkcija ), da je ta dvojnost za njihove lokalne sredine profitabilna, isplativa, jer dobro je kad možete djelovati i „odozdo” i „odozgo”, kako je ovih dana netko pokušao objasniti. To tako može biti samo u rodijačkim zajednicama, a ne ozbiljnim državama, gdje rođo uvijek spremno pomaže „svome”, ne mareći ni za kriterije ni za redosljed, ni za pravila, ni za zakone. Pravo je pitanje kako se može istodobno kvalitetno, predano i časno raditi kao gradonačelnik i kao saborski zastupnik. Nešto od to dvoje sigurno pati. Ali, ne treba cjepidlačiti, učinkovitost saborskih zastupnika ne mjeri baš nitko niti ih za to nagrađuje ili kažnjava. Sve se rješava unutar stranačkih elita o kojima ovisi hoćete li biti na listi ili nećete. Najmanje se preispituje što ste u svom radu postigli. A ako se tkogod na to i poziva, više se oslanja na PR u koji pojedini lokalni šerifi investiraju previše novca kako bi što vještije kamuflirali svoja „staklena postignuća”.
Politička kasta ima tendenciju sve ozbiljnijeg sužavanja prostora za nove članove, radije plijen dijeli na manji broj „gladnih usta”. Jer, naši izabranici mogu sve, i lokalno i nacionalno, jer smo ih mi svojim olako datim glasovima u to uvjerili i sad nam s pravom orahe na glavi razbijaju. Vrlo dobro se, pritom, zabavljajući. I bogateći.
A tako ne mora biti…
‘Di su pare?’ u Vrgorcu ( foto HINA/ Jure DIVIĆ
