Upad poznatog odvjetnika Ante Nobila u hrvatski politički prostor osnivanjem nove stranke i to baš uoči lokalnih izbora, u kojima doduše neće sudjelovati, više je nalik blefu s vrlo pragmatičnim ciljem, nego ozbiljnom političkom poslu kojim se navodno namjerio baviti spašavajući izgubljenu „dušu socijaldemokracije”.Daleko je ovaj Nobilov potez od brige za socijaldemokraciju. Ako Nobilo najavom svog izravnog političkog angažmana, uz postojeći odvjetnički, nešto želi spasiti to sigurno nije socijaldemokracija ni SDP od kojega čak drsko, ali vrlo smišljeno, preuzima i akronim za svoju stranku ( Pravi socijaldemokratski pokret – Pravi SDP ), nego su to sasvim određeni interesi, i to ne politički. Za politiku je Nobilo uveliko zakasnio, ali još uvijek je može iskoristiti kao sredstvo pritiska, kao oružje u obračunu s onima koji mu stoje na putu, prije svih s platformom Možemo! i zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem.
Nezadovoljeni politički eros
Ergo, predstava s novom strankom, tzv. novim ( „pravim” ) SDP-om, prije je Nobilova jednočinka sezonskog karaktera negoli potencijalno dugoročno obogaćivanje domaće političke ponude konkretnim idejama i sadržajem. Uostalom, što je to Nobilo ponudio kao program za revitalizaciju socijaldemokratske ideje s kojim stoji nasuprot ( „krivom” ) SDP-u razotkrivajući njegovu dekadenciju i deideologizaciju?
Davno je to bilo, prije punih 11 godina, kada smo na ovom portalu, a u povodu „slučaja Perković”, objavili „portret” Ante Nobila u to vrijeme medijski hipereksponiranog odvjetnika koji se tada puno bolje nosio sa svojim političkim kritčarima nego danas kada je njegova politika nalik praznoj orahovoj ljusci.
Tada smo, uz ostalo, za Nobila napisali: „Poput trendovske estradne zvijezde koja vam agresivno i nepozvano ulazi u domove svojim mudroslovljem, ekscentričnim navikama i incidentima, a sve radi fokusiranja pažnje javnosti na njihove osebujne ličnosti koje bez medija gube bar pedeset posto specifične težine, ovih nas dana sveprisutnom pojavom ugnjetava i odvjetnik Anto Nobilo. Solo ili u dublu sa svojim „klijentom svih klijenata“, notornim ex-šefom hrvatske Udbe, Josipom Perkovićem. A suficit Nobila opasan je po zdravlje. Individualno i kolektivno. Zvuči prijeteće, djeluje ucjenjivački. Kontaminira ionako nezdrav hrvatski okoliš…
Sve do zadnje riječi napisali bi i danas. Kad se Nobilo previše medijski producira tu nešto ne valja. Pogotovo ako to ne čini u svojoj struci, nego traži pažnju kao novi politički akter hraneći svoj nikad zadovoljeni politički eros. Imao je Nobilo svoje političke prilike i davno prije, u HNS-u, gdje je visoko kotirao, ali mu je njegova, katkad prijeka narav, bila glavna smetnja za neke ozbiljnije pozicije ( a govorilo se da bi mogao biti ministar pravosuđa ali i glavni državni odvjetnik ).Dalo bi se zaključiti, iz svega što je s Nobilom u političkom prostoru bilo ili upravo jest, da s politikom nije na „ti” i bit će bolje da se drži odvjetničkog posla.
Osnivanje stranke u njegovoj 75-toj godini života, nakon brojnih propuštenih prilika i čestog ekvilibriranja između struke i politike, potpuno je deplasirano. Da je znao i mogao djelovati u praktičnoj politici, odavno bi u njoj napravio neku karijeru. Ali, nije to za njega. On stranku vidi samo kao kratkoročno sredstvo kojim će lakše ostvariti neki trenutni cilj. Osnivanje stranke, koja navodno ima nacionalne ambicije ( na izbore će tek za tri godine ) ali je motivirana „lokalnim zagrebačkim interesima”, djeluje više kao poruka nego kao politička platforma. Kao svojevrsno upozorenje. Najviše adresirano na Možemo! Cijela predstava s tobože “pravim” SDP-om Ante Nobila fokusirana je na one koji trenutno upravljaju Zagrebom, Tomislava Tomaševića i Možemo! Koje, zanimljivo, baš Nobilo diskreditira i kazneno prijavljuje, u ime skupine anonimnih zaposlenika gradske Ustanove za upravljanje sportskim objektima, pod kojom je i zagrebački Hipodrom. U prijavi gradonačelnika sumnjiči za navodno izvlačenja dva milijuna eura, zajedno s ravnateljem Ustanove Kostom Kostanjevićem, kroz fiktivne (preuveličane ili čak nepostojeće ) zaštitarske usluge plaćene suspektnoj Eurolex zaštiti.
Nobilov kazneni, stranačko-politički galimatijas
Afera Hipodrom sada visi nad Tomaševićevom glavom kao Damoklov mač, baš uoči početka prikupljanja potpisa za novu kandidaturu za zagrebačkog gradonačelnika. No, istina je uvijek najbolja obrana, naravno ako ste nedužni…
Je li Tomašević s Kostanjevićem doista sudionik pronevjere ( dva milijuna eura ) javnog novca ili nije, to će reći nadležni sud, ali čak i ako se utvrdi da gradonačelnik nije uzeo ni centa, da je cijela prijava fokusirana na njega iz političkih razloga a ne zbog materijalno-pravne odgovornosti, cilj je već postignut. Trebalo je udariti na poštenje i moral „možemovaca” diskreditirati ih na onome čime su se hvalili kao svojim glavnim adutom. I mnogi su građani znali reći- „ako se i ne snalaze u upravljanju Zagrebom, ako i nisu sposobni koliko se očekivalo, bar ne kradu”. E, sad s ovim potezom Nobila & com. i ta je teza dovedena u pitanje, a kod građana se pojavio crv sumnje. Dovoljno. Bar za onaj kolebljiviji dio biračkog tijela koje je Tomaševiću vjerovalo na riječ.
I kaznena prijava i nova stranka Ante Nobila, uz demontiranje Tomaševića , imaju za cilj i stvaranja razdora između Možemo! i SDP-a, podrivanje njihove koalicije, više nego pridobivanje nezadovoljnih SDP-ovaca jer to nisu ljudi skloni riziku i izlasku iz zone komfora. Posijano sjeme razdora moglo bi rezultirati smanjenim koalicijskim kapacitetom a time i manjim izbornim šansama za drugi Tomaševićev mandat na čelu Zagreba. Tome ovaj Nobilov kazneni, i stranačko-politički galimatijas i služi.
Kad je uhićen Mile Kekin, u čijem diskreditiranju Nobilo također ima svoje mjesto kao zastupnik Nikice Jelavića, već tada se vidjelo da je cilj Zagreb, a ne Kekin. On je smo kolateral. Cilj je srušiti Tomaševića i zagrebačku lijevu koaliciju s vlasti te zauzeti njihovo mjesto, zagospodariti Zagrebom, jer to znači gospodariti najvećim lokalnim proračunom u državi i disponirati najskupljim prostorom u Hrvatskoj. Unosnijeg posla nema…
Socijaldemokracija ” u duši”
Nobilo se godinama bavi nekretninskim biznisom koji je cvjetao u Bandićevo vrijeme. No, Tomašević nije Bandić. Taj, za razliku od svog prethodnika, više štiti zdrav okoliš i prirodu od interesa građevinskih lobija. Nesuđenim izmjenama GUP-a Grada Zagreba, za koje Bačićevo Ministarstvo ni nakon šest mjeseci minucioznog lektoriranja nije dalo suglasnost, Nobilo je, tvrdi Tomašević, izravno pogođen. Naime, u urbanističkom planu Savski park-istok, koji je izmjenama stavljen izvan snage, Anto Nobilo ima značajne materijalne interese, s obzirom da su neke tvrtke kojima je on osnivač, vlasnice zemljišta na tom području uz Savu gdje se planiralo izgraditi 11 nebodera s19 katova. Stavljanjem toga plana izvan snage, prije godinu dana, Nobilo je, prema Tomaševićevoj procjeni, izgubio oko 50 milijuna eura. I to bi, kako vjeruje, bio motiv Nobilovog juriša na zagrebačku vlast.
Odvjetnik je to demantirao. Nije pretrpio nikakvu štetu, kaže, jer je na vrijeme poduzeo pravne radnje da se to poništenje plana na njega ne bi odnosilo. Pa mu sada ne treba ni gradonačelnik ni Skupština Grada, nego odluka Ministarstva gradnje i prostornog uređenja, u konačnici odluka Upravnog suda.
To zemljište kupio je prije 15 godina zajedno s Dankom Končarom i obitelji pok. Miće Carića ( nekadašnjeg partnera Zlatka Bagarića ), uz kojeg se vezivao pridjev „kontroverzni” ali i ljudi iz zagrebačkog podzemlja.
Ako Nobilove investicije uz Savu ne ovise o Gradu nego o Ministarstvu, sasvim logično se nameće pitanje je li Nobilo krenuo u obračun s Tomaševićem očekujući protuuslugu od HDZ-a za eventualno rušenje vlasti u Zagrebu koji je HDZ-ov i Plenkovićev nedosajani san (?)
Nobilo je aferu Hipodrom povezao s pobudom da osnuje stranku, koja bi, valjda, štitila Zagreb od „krimogene Možemo!-SDP koalicije. Štoviše, ovaj deklarirani ljevičar i antifašist, kojeg mnogi zbog često opskurne klijentele ( od Artukovića, Jelavića i Dodika, preko Kutle, Petrača i Polančeca do Perkovića i Mustaća ) nazivaju advocatus diaboli ( đavolji odvjetnik ), smatra se spasiteljem socijaldemokracije koju ni na koji način ne živi, ali je navodno nosi u duši. Poziva se na nezadovoljne SDP-ovce koji su ga potaknuli da osnuje „Pravi SDP”, ali nikog od njih, ali baš nikog, ne imenuje. Stranku je upisao u sudski registar, ali nije poznato da je osnivačka skupštine održana niti su stranačka tijela izabrana. Pa je u osnovi cijela ova priča zapravo predizborni ćorak.
Hoće li otpadnici “krivog” preći u “Pravi SDP”?
Zaključno, Nobilo igra neku svoju igru s nepoznatim akterima, ali manje-više jasnim ciljevima. Prvi i osnovni je srušiti zagrebačku vlast, pritom je diskreditirati kako bi joj i oni najvjerniji okrenuli leđa i njezin politički utjecaj u glavnom gradu minimizirati. Time bi se otvorio prostor za HDZ posredno ( preko udruženih desnih opcija koje upravo ovih dana slažu široku koaliciju ) ili neposredno, što će biti malo teže ostvarivo jer je HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba Mislav Herman, po svojim političkim perspektivama novi Dragan Primorac..
“Pravi SDP” osmišljen je i za udar na „krivi” SDP koji je trenutno u uzlaznoj putanji i po prvi put nakon pet godina ima bolji rejting od HDZ-a. Po onome što je izjavljivao Nobilo, čini se da je to kazna SDP-u jer je pristao biti junior partner Možemo! Čime je, veli, SDP ponižen a socijaldemokracija u opasnosti. Ako mu je do socijaldemokracije, što je čekao tolike godine da je spašava?! I to, kako izgleda, sa SDP-ovim otpadnicima, inspiriranim likom i djelom Milana Bandića koji je Zagreb doveo gotovo do bankrota. Poput Davora Bernardića ili Pavla Kalinića. Koje pozva na izvanrednu pressicu povodom podnošenja kaznene prijave u slučaju Hipodrom. Na osnivačku skupštinu svoje sttranke mogao bi pozvati i Milorada Dodika, s kojim se vrlo dobro razumije i poslovno i privatno, na čije je skupove potpore išao (u Banja Luku ) , čak i održao govor, što svakako ne spada u odvjetnički posao.
Dakle, ovo nije igra ni za kakvu socijaldemokraciju, ali ni za političke ambicije Ante Nobila. Ovdje je ulog puno veći, nimalo ideološki, dominantno materijalni. Nobilo možda jest antifašist ( do 1992. je bio u Tužiteljstvu i kao tužitelj pokrenuo je istragu o ubojstvu obitelji Zec i o zločinima u Pakračkoj Poljani ), ali ljevičarenje je kod njega zapravo poza, ukras na reveru jednog ekscentričnog, bogatog fiškala.
