Ženski aktivistički krug i ove godine organizira ženski noćni marš u Šibeniku, u subotu, 8. ožujka, u povodu Međunarodnog dana žena. Marš kreće u 18 i 30 sa šibenske Poljane, ide preko Kalelarge do Trga Republike Hrvatske, odnosno do katedrale svetog Jakova. No, prije toga u 17 sati u studiju „Mo’a ti” organiziraju žensku ćakulu na koju su pozvali radnice Revije koje još vode svoju, gotovo uzaludnu, borbu za isplatu zaostalih plaća. Marš završava u 20 sati izložbom „Arijadnina nit” u klubu Azimut.
– Udružimo se, pridružite se, budimo glasne i jasne za prava svih žena, marginaliziranih, potlačenih skupina u društvu. Budimo glasnice boljeg svijeta!- poručuju uvijek za akciju raspoložene organizatorice.
Na „ženskoj ćakuli” koja prethodi Maršu razgovarat će se o feminističkim pitanjima, s naglaskom na pitanje radničkih prava, ženski rad i nevidljivi, neprepoznati kućanski rad– kažu. A u tu priču, po prirodi stvari, sudbina radnica šibenske Revije savršeno se uklapa. Nekoć je to bila prosperitetna firma s vrsnim krojačicama koje su šile za cijelu Jugoslaviju, pa i šire. Revija je, nažalost, završila u stečaju koji po dužini trajanja drži sve rekorde u Hrvatskoj i Europi. A kroz sve te godine stečaja radnice Revije nisu se prestale boriti za svoja prava, za svoje zarađene plaće koje nisu do danas dobile, ali nisu ni od borbe odustale.
O tome će na “ženskoj ćakuli” ove subote u Šibeniku govoriti Jadranka Košarić, bivša radnica propale šibenske modne konfekcije koja je nepravdu itekako osjetila na svojoj koži kao i radnice Kamenskog i brojne druge koje su radile u tekstilnoj industriji.
Red ćakule, pa red Marša koji počinje u 18,30 sati i zaustavlja se pred Dalmatinčevom katedralom gdje slijede završni govori.
Evo što su poručile organizatorice ususret Ženskog marša:
Stojimo solidarne
Što znači da feminizam nema granica? Feminizam je krenuo kao ženska borba koja se s vremenom
transformirala u borbu za sve! Za sve deprivilegirane i marginalizirane! Za sve čiji je glas utišan! Za
radnice i radnike! Za sve rodove i spolove! Za migrantske radnice i radnike! Protiv ratova i genocida!
Feministička borba se ne zaustavlja na granicama kućnog praga, grada, države ili kontinenta, ona je
transnacionalna, jer, kako uvijek ponavljamo, dok nisu sve slobodne ni jedna nije slobodna! Ni jedna nije slobodna dok Izrael vrši genocid nad palestinskim narodom, dok studentice i studenti u Srbiji blokiraju fakultete i svojom hrabrošću nam dokazuju da je moguće ujediniti se oko zajedničkog cilja i hrabro i neustrašivo tražiti promjenu.
Feminističkoj borbi nije važna boja kože – stojimo solidarne uz migrantske radnice i radnike koji u
Hrvatskoj doživljavaju rasizam i nasilje posoljeno premalenim plaćama, prenatrpanim stanovima i
pogledima ispod oka.
Feministička borba prepoznaje rad. Svaki skuhani ručak, opran veš, ispeglanu košulju, svaku brigu o djetetu, brigu o majci, ocu, partneru, partnerici. Sav nevidljivi emotivni rad. A sve to nakon odrađene osmosatne smjene.
Iz godine u godinu žene se bore za besplatan i dostupan pobačaj, a javno zdravstvo u suradnji s
prizivom savjesti nam uporno govore “ne” i tjeraju nas da svoje pravo na zdravlje potražimo negdje
drugdje, najčešće u susjednoj nam Sloveniji. Borimo se za besplatan i svima dostupan pobačaj, za
javno zdravstvo koje će biti dostupno svima.
Borimo se svi zajedno!
Feminizam u svojoj borbi grli sve, neovisno o tome kojoj rodnoj kućici pripadaju. Nekoć usko vezana za konzervativne, tradicionalne i krajnje desne struje, transfobija je danas dobacila do centra i fino se ugnijezdila i u feminističkim krugovima. U mainstreamu sve češće čujemo o woke kulturi i rodnoj ideologiji koje će nam razoriti obitelji i uništiti “dobre” vrijednosti koje smo do sada njegovali. Rodna ideologija je prazni pojam kojem je jedina svrha zastrašivanje javnosti. Zapravo se trebamo bojati antirodnih pokreta koji nam žele oduzeti pravo na samoodređenje. Trans, nebinarnim i kvir drugaricama i drugarima držimo leđa i poručujemo da se borimo svi zajedno!
Strah nas treba biti četiri zida doma u kojima se najčešće događaju femicid i zlostavljanje. Strah nas
treba biti fakulteta, radnih mjesta na kojima žene šute o proživljenom nasilju i uznemiravanju jer ih je strah osude, otkaza i nekažnjavanja zločina. Strah nas treba biti institucija koje su nasilje uhvatile za ruku, ne rade ništa po pitanju prevencije i kažnjavanja te ženama iz dana u dan lupaju vratima o
glavu.
Pozivamo vas da nam se pridružite na maršu i na taj način udarite kritiku sistemu koji nas sve lagano, ali sigurno, melje.
Živila solidarnost! Živio Osmi mart! Živio feminizam!
