Vedrana Rudan gostovala je kod Aleksandra Stankovića u dvostrukoj ulozi – kao spisateljica koja piše bez cenzure o mnogim temama koje uzrujavaju ovu našu nezrelu društvenu zajednicu, ali i kao čitateljica vlastite smrti. Ona je gledateljima omogućila da, formalno odgovarajući na Stankovićeva pitanja, imaju povlašteni uvid u njezin intimni dijalog s vlastitom smrću. I tu je nastupila kao istinska autorica života. Pisati knjige nije neko umijeće, ali čitati sebe u smrti, to mogu samo rijetki. Mnogi ljudi postoje misleći da žive, mnogi ljudi pišu misleći da su autori nečega bitnoga, mnogi imaju nebrojena gostovanja u medijskom prostoru, ali samo rijetki imaju posebnu vrstu odvažnosti da osvijeste i zagospodare s onom posljednjom stvarnošću koja ne traži naš pristanak da bi nas uzela – ta stvarnost je stvarnost smrti. Smrt je uvijek pojedinačna. Ne umire narod, ne umire nacije, ne umiru države, ne umire ljudski rod, umiru isključivo pojedinci, i to samo ako su svjesni smrti.
Rizik gledanja vlastitoj smrti u oči
Smrt je u nama, ona je sastavni dio naše strukture. Ne trebamo je misliti, ali ako je ne mislimo, ne živimo probuđenim životom, nego se predajemo u ruke privida, autoriteta ili kolektiva – od stranaka, nacija do religijskih zajednica. Sve navedeno nas pretvara u ono što se može brojati i statistički izraziti. Neprobuđeni odnosno smrti nevrijedni ljudi postoje zbog države, nacije i religije. Oni su uvijek ispod, a ponajviše ispod ljudskosti. Ne znam, niti mogu znati, koliko u Hrvatskoj ima ljudi koji u punini žive ljudskim životom, ali znam da su to isključivo oni koji su svjesni vlastite smrti – ne dijagnoze da su neizlječivo bolesni, nego upravo toga da se živeći izjednačuju sa smrću. Takvi ljudi ne podilaze sredini, ne ponose se zbog toga što pripadaju nekom banalnom ‘mi’. ‘Mi’ Hrvati, ‘mi’ katolici, ‘mi’ pobjednici, ‘mi’ pravednici su zapravo odbačeni, nebitni ostaci propuštene mogućnosti da se živi posebnim, značajnim, vrijednim, pojedinačnim i neponovljivim ljudskim životom, a to je život duboko obilježen sviješću konačnog nestanka u smrti i postupnim dosmrtnim umiranjem. Taj nestanak obvezuje da se iskoristi svaka prilika koja nas izgrađuje i formira u ljude – gole ljude ili ljude bez kolektivnih, ponižavajućih dodataka.
Kukavice oblače sramotne uniforme epohe, skandiraju na tribinama, na ulice izlaze u masi, traže neprijatelje s kojima će se obračunati, a zapravo izbjegavaju susret s jedinom sigurnošću, izbjegavaju susret sa zagarantiranim, nepovratnim nestankom u smrti. Rođenjem svakog čovjeka rođena je jedna smrt. Ta smrt poziva na odgovornost i na odvažnost da se čovjek zauzme za sebe. A zauzeti se za sebe, znači sebe stvoriti kao, u najpozitivnijem mogućem smislu, radikalno pojedinačno biće koje bira, ostvaruje se, sebe izriče, pred drugim se ne povlači. Živjeti ljudskim životom nije činjenica, to nije ono što se brojem iskazuje ili ono što se okom vidi. Ne, to je rizik koji nastaje iz jednog drugog pogleda, to je rizik gledanja vlastitoj smrti u oči.
Činjenični čovjek je dosadan, bezličan, ogorčen, neiskren i, u konačnici, glup. On postaje sve ono što trenutak od njega traži, spreman je u komunizmu biti lažni komunist, baš kao što je u vremenima bujanja nacionalizma spreman biti lažni nacionalist. Činjenični čovjek je čovjek trenutka, on je lažni čovjek. Konflikti činjeničnih ljudi proizlaze iz oportunizma dogmi trenutka. Činjenični ili statistički ljudi traže da vladajući trenutak progovori jezikom režima, da se obračuna s neistomišljenicima. Ovo je razlog zbog kojega su ljudi bivšeg režima postali zagovaratelji da se sadašnjost pretvori u režim nacionalizma.
Socijalne prostitutke
Gostovanje Vedrane Rudan i njezine smrti bio je poseban događaj. Aleksandar Stanković je razgovarao s jednim posebnim ljudskim bićem koje prkosno gleda vlastitoj smrti u oči. Bijednici drugima donose smrt, veliki ljudi žive blizinu vlastite smrti. Vedrana Rudan je izrekla mnoge istine – o sebi, smrti, društvu, ljubavi, istini, prividu, realnosti, roditeljstvu, životu, strahu, emocijama, vrijednosti, mržnji, zdravlju, državi, uzaludnosti, riziku i, što je posebno značajno, besplatnosti. Ona zarađuje kao spisateljica, ali ne prodaje vlastiti život, ona prodaje knjige. Činjenični ljudi, a to su ljudi mržnje, smatraju da je Vedrana ono što su oni kupili. Ne, ona je onakva kakva se razotkriva u besplatnosti ljubavi majke, supruge i bake.
Onima koje voli, čita sebe, dok drugima prodaje knjige znajući da kupnjom knjige ne mogu kupiti njezinu ljubav. Ljubav je besplatna, ali to ne znaju ljudi mržnje. Oni su nasrtali i nasrtat će na autoricu tekstova koja se, znajući da ih mržnja pokreće, s njima sustavno poigrava razotkrivajući ih kao ljude bez iskustva besplatnosti ljubavi. Ljudi mržnje zarađuju na laži ljubavi prema domovini, narodu i bogu, oni su ubojice ljubavi, samo ubojice ljubavi mogu zarađivati na ljubavi. ‘Mi’ Hrvati, ‘mi’ katolici su se zgražali nad Vedranom Rudan, a ona se nije zgrozila zbog svijesti o smrti. Njoj je žao što joj smrt uzima iskustvo besplatnosti ljubavi.
Ljudi mržnje zarađuju na prodaji laži o vlastitom životu, riječ je o egzistencijalnoj prostituciji.
Kada Vedrana Rudan kaže da odlazi u područje bez signala, to nije istina, ona u to područje unosi signal promišljenog, autentičnog života, posve očuvanog od stigme socijalne prostitucije. Socijalne prostitutke će se boriti sa spisateljicom, nju će mrziti i na toj mržnji će zarađivati, ta mržnja će ih okupljati. Vedrana Rudan će umrijeti kao voljena supruga, majka i baka, a socijalne prostitutke će, kao Hrvati i katolici, nastaviti sijati mržnju jer na toj žetvi zarađuju.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
