Heroj rata u Nedjeljom u 2, Đuro Kovačević – Ajant, zaslužuje svu pažnju ovog svijeta svojom porukom koju je uputio svima o važnosti čuvanja mira: – Čuvajte mir, čuvajte zdravlje, i najvažnije od svega – vrijeme. Ne postoji ni jedna valuta na ovom svijetu koja može vratiti naše vrijeme. Znači,kada prolazi, ne možete vi kupiti vrijeme. Ono je prošlo. Možete kupiti možda zdravlje, ali vrijeme nikad. Za to treba iskoristiti svaki dan – ‘carpe diem’, poručio je Đuro, ratnik koji slavi i cijeni mir iznad svega.
Đuro Kovačević- Ajant heroj je Domovinskog rata, kako se to kaže, a taj mu je status pribavio i “ulaznicu” u HRT-ovu emisiju Nedjeljom u 2 gdje je govorio o odnosu prema ratu, ali i posljedicama koje je rat ostavio na društvo, duboko ga obilježavajući, te što nam je činiti da nam se rat više nikada ne dogodi. Danas smo okruženi ratištima, od onog u Ukrajini do onog u Izraelu i na Bliskom istoku, a nije ni tako jako davno da smo i sami bili krvavo ratno stratište. U tom našem, Domovinskom ratu,
Đuro, inače rodom iz Metkovića, triput je ranjen i nakon sva tri ranjavanja i oporavka vraćao se ponovo na ratište. Kako na početku emisije reče gost Aleksandra Stankovića u Nu2, mogao sam biti vrhunski sportaš ili dobar književnik, a evo, sad sam samo dobar invalid koji i dan danas u tijelu nosi metak. Ima 200-tinjak šavova, i teško da mu je ijedan dio tijela ostao netaknut.
Dočim se vratio sa služenja roka u JNA, Đuro je odlučio uključiti se u obranu Dubrovnika, umjesto da ode na sigurno, u Švicarsku gdje mu je sve već bilo sređeno za siguran boravak i posao. Ali, to za njega nije dolazilo u obzir, unatoč protivljenju oca koji ga je upozoravao da može i poginuti. Najteže mu je bilo u Bosni i Hercegovini, kazao je, i to na Dinari, na minus 36 stupnjeva noću i minus 30 danju.
Svoja ratna i životna iskustva sažeo je u knjigu “Tako je pisao Ajant”, a Ajant je njegov nadimak kojeg je dobio po starogračkom heroju.
-Ljudi ga znaju možda kao Ajaksa ili Ajas. On je čovjek koji je pod Troju doveo sve što ima – i sina i kćer. Nije on došao tu do pljačka. Dva puta je pobijedio Hektora i taman je htio da ubije Hektora, i onda ga nije ubio- objašnjavao je Đuro.
Đurina postrojba je u Bosni bila angažirana na “čišćenju” bunkera.
– Za prvih deset minuta, zbrisano je pola naše satnije. Tamo je bio ranjen moj prijatelj. Nisam mogao ostaviti čovjeka. Ja sam bio udaljen četiri metra od bunkera, i jedini je način bio da ja izađem pred cijevi, da ispalim hrpu metaka i onda pokušavam njega gurnuti dolje da ga uhvate, a sa mnom je gotovo, kraj priče… Međutim, on je poginuo, ja to nisam znao. Spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo. To su bile strašne rane- kazivao je Đuro Kovačević o svojim ratnim sjećanjima i traumama, prenosi HRT.
Nakon svega toga, čekalo ga je još šest sati hoda do transportera gdje mu je trebala biti pružena medicinska pomoć, i da stvar bude gora, transporter se pokvario, a on je izgubilo toliko krvi da bi se očekivalo da umre. Ali, preživio je…
-Mnoge stvari u ratu i oko rata uglavnom su napravljene da privuku publiku. I samo bih rekao: Rat je krvavi kurvin pir koji nema milosti. Toga nema u enciklopedijama, nema u udžbenicima, nema u knjigama kožnog uveza u kojima je naša pobjeda čista i savršena. Bez obzira na svu slavu, sve ordenje i svako priznanje koje ću dobiti, ne možeš poništiti svojih ruku nedjelo. Postoje stvari koje je teško oprostiti samom sebi. Kakva je to viša pravda koja od mene, koji volim ljude, stvori idealnim ubojicom kojeg niti jedna rana nije mogla zaustaviti. I dan danas s mojih ruku kapa krv. Kažu da je to bilo za slobodu. Platio sam cijenu. Za mnogobrojne. Ostala mi je samo žal za onim kristalno čistim nebom- napisao je u svojoj knjizi Đuro Kovačević, podcrtavajući da je za njega rat zločin sam po sebi. Bez obzira na uniformu…Rat od ljudi kao što je on, a on voli ljude, stvara ubojicu i ta mu spoznaja i danas teško pada.
– Ja ne znam postoji li bog. Ako postoji, onda ima dobar smisao za humor. Ja sam potpuno antiratno raspoložen. Odmah sam znao da je to nešto što nije istinito- rekao je Đuro, ne krijući da sam sebi ne može oprostiti, iako smatra da čovjek u ratu može ostati – čovjek.
– Ja imam tu jednu dosta simpatičnu scenu. Otprilike mjesec dana smo čuvali taj položaj i neki neprijateljski vojnik je dolje šetkao. Ja u jednom trenutku shvaćam da će biti smjena. I ustajem i kažem “sklanjaj se, hoćeš da ti se majka u crno obuče”. Kad god sam mogao, poštedio bih čovjeka, nisam pucao u njega, nego kraj njega… Rekli su mi da će se vratiti, a ja sam odgovorio: “Kad se vrati, onda ću ga roknuti”.
Oduvijek je, ispričao je u Nu2, bio na strani slabijih, onih koje život nije štedio. Smatrao je da je vojnik tu da brani civile, žene, djecu, bez obzira čiju.
Deklarira se zgodnom sintagmom “klimavi ateist”, ali priznaje da su ga kao čovjeka odgojile četiri knjige: Ilijada, Odiseja, Biblija i Kuran, a za to je zaslužna njegova baka kojoj duguje taj moralni kodeks, životne vrijednosti koje mu je zarana usadila: poštenje, iskrenost, neustrašivost…
Redovito objavljuje na Facebooku, a u jednoj od objava osvrnuo se i na svoju životnu situaciju. Supruga i on žive s 900 eura mirovine, unatoč svim ratištima koja je prošao i svim ranama koje je zadobio.
– Ja sam ratni heroj kojega je punica na selu, i nešto dobrih ljudi, spasilo od gladi. A je li mi žao zbog svega? Ne. Žao mi je što nekad ne mogu kupiti neku knjigu. To je sve. Vozim se u Škodi Fabiji staroj sedamnaest godina, koja nema klime, pa se ljeti moram vratiti kući do deset, najkasnije jedanaest sati. Morao sam izaći iz svoga stana i pretvoriti ga u apartman, da mogu vraćati dugove. Pa otići u kuću moga punca u Hercegovinu, gdje sam našao svoj novi dom i utočište. Da se razumijemo, ratni sam veteran, službeno ratni heroj i ništa ne tražim. Samo konstatiram- napisao je, uz ostalo, Đuro Kovačević na Facebooku.
Osvrnuo se i na godišnjicu pada Vukovara, za koji kaže da mu nikad nije bio jasan.
-Ne znam zašto su tako sravnili grad, uništili sve živo. Naravno, ostale su posljedice, ali da su posljedice takve da se 30 godina nije pomaklo ništa. Pazite, ništa! Ja, da sam na srpskoj strani bio, i da znam da su nekoga odveli u logor ili da su ga negdje zakopali, ja bih rekao, pa jednom se umire. A s druge strane, i Hrvati trebaju ponuditi malo zrno oprosta. Napravite vi korak mali, pa ću i ja… Sve pomalo. Meni je to katastrofa. Isto tako situacija u Mostaru. Mostar je podijeljen popola. Ima ljudi koji nikad nisu prešli na drugu stranu, a džamije i crkve se natječu koja će biti viša- kazao je.
Mnogi mu se javljaju, iz Hrvatske, BiH, Srbije, i govore da im je dao nadu, a od toga ga prođu srsi, tremor po čitavom tijelu…
-Znate li što znači čovjeku dati nadu i to u današnjem dobu, gdje caruje otuđenost? To je teže nego cijeli rat koji sam prošao. Ako sam ljudima samo malo pomogao, jedina bi mi želja bila da oni tako pomognu drugima. Zovu me drugačijim veteranom. Čovjekom koji trpi strašne boli, ali koji nikoga ne mrzi, koji čita pa objasni što je pisac hio reći. Ima tu istine. Ali vrag je u detaljima. Znate, preživio sam nešto što se ne preživljava samo zato da bih mogao voljeti i biti voljen. Da bih mogao imati ono što je vama dano besplatno- još je jedan ulomak iz Kovačevićeve knjige koji je pročitan u emisiji Nedjeljom u 2.
Đuro vjeruje da ima smisla da ljudi čuju njegove poruke, da ih ima smisla ponavljati, jer ljudi će ih kad tad čuti.
