Stari format, novo ruho, drugi profil gostiju, napokon nove priče i napokon se život, umjesto političke demagogije, laži i obmana, vratio u Nu2! Ove nedjelje voditelj Aleksandar Stanković dao je prostora svojim kolegama koji su novinarstvu najprije dopustili da ih u svom surovom žrvnju samelje, a onda ga se odrekli. Dugo su tražili neki izlaz, pokušavali pobjeći, svaki na svoj način, kako bi ozdravili i dušu i tijelo. Jedan je izlaz našao u hodanju, drugi u jednostavnom poslu i ljudima. Gosti su bili bivši novinari Boris Trupčević i Vojislav Mazzocco koji su uspjeli naći mir i zadovoljstvo i izvan ovisnosti zvane novinarstvo.
Trupčević
Boris Trupčević je u novinarstvu izgradio zavidnu karijeru, od novinara, preko urednika do direktora i predsjednika uprava vodećih hrvatskih medijskih kuća Jutarnjeg lista, 24sata, Večernjeg, i kad je napokon postigao sve što se u medijima postići može, bacio je pogled iza sebe i odlučio se svega toga odreći. početi ispočetka. Hodati, hodati…
Odlučio je hodočastiti Caminom de Santiago u Santiago de Compostela, na zapadu Španjolske.
U 33 dana prešao je tisuću kilometara, do Santiaga je prohodao čak 800 kilometara, i onda nastavio do obale Atlantika, do Finisterre, poznatije kao “kraj svijeta”.
– Ja sam bio fizički pripremljen, jer sam se i 2-3 godine prije Camina zaljubio u hodanje. Zavolio sam specifično nordijsko hodanje, dakle žustro hodanje sa štapovima, jer sam shvatio da je to najjednostavniji, najjeftiniji i najkorisniji sport ikad. I aktivnost koja čovjeku donosi ono što nazivam “čudo hodanja i nerazmišljanja”– ispričao je Trupčević u Nu2.
Samo sat vremena provedenog hodajući rastereti čovjeka od dnevnih stresova kojima je izložen, rekao je, a drugi dio hodanja koristi da nađe rješenja za probleme koji ga muče, i na kraju ga to dovede u posebno mentalno stanje iznimne kreativnosti. To je, kaže, ozbiljan napor, ali napor koji nagrađuje čovjeka, iskustvo koje daje izvanredne rezultate.
Boris Trupčević je dosad izdao dvije knjige, druga je “Menadžer hodočasnik” koja je izašla prije nekoliko dana, a njome preporučuje menadžerima da sami odu na Camino ili da tamo pošalju svoje ljude. To je iznimno transformacijsko iskustvo koje mu je, kazao je, puno pomoglo da ovlada sobom i da može postati bolji lider i bolji menadžer, jer samo onaj tko dobro vlada sobom može dobro upravljati i drugima, onaj koji dobro razumije sebe, razumjet će i druge. Knjigu smatra humanističkim manifestom, jer ona zagovara humanistički pristup u poslovanju, ne zato što je lijepo biti dobar prema drugima, nego i zato što to može dati bolje rezultate, smatra Trupčević.
Na komentare nekih kolega da je na Camino otišao okajati grijehe i oprati savjest zbog svega što je radio u Večernjaku, Trupčević kaže da to nije točno jer i ne misli da ima neke grijehe na koje kolege aludiraju.
Mnogi su ga doživljavali kao namrgođenog, osionog čovjeka jer valjda se podrazumijeva da efikasan menadžer mora biti loš prema ljudima. No, s tom se tezom Trupčević ne slaže, smatra da je to loš menadžment koji je možda uvriježen kod dijela menadžera, koji ne razumiju da je jedna stvar biti loš prema ljudima, a nešto sasvim drugo biti strog ali pravedan poslodavac. Dobar lider je, tvrdi, onaj koji iz ljudi izvuče maksimum, ne pod prisilom, nego tako da ih inspirira, potiče u radu i rastu, prenosi HRT.
Komentirajući štrajk u Večernjem 2011., zbog kojeg ga se dio kolega sjeća uglavnom kao negativca, optužuju ga da je ugušio taj štrajk, da je radio za Austrijance a kontra svojih ljudi, Trupčević veli da je to bio izrazito hektičan period u kojem je dobio PTSP.
– Danas su svugdje u svijetu tiskani mediji izgubili preko 90% prihoda. Kada bilo koji biznis izgubi 90% prihoda, taj biznis je mrtav. Tiskani mediji su najjednostavnije rečeno propali. Samo što je to proces koji je trajao 25 godina, nisu ga svi htjeli vidjeti- rekao je objašnjavajući da je morao donijeti neke nepopularne odluke kako tvrtka ne bi završila u bankrotu, a to nije nemilosrdnost.
Mazzocco
Iako druga po uredničkoj volji i zamisli, priča Vojislava Mazzocca, istaknutog novinara koji se prije dvije godine oprostio s Indexom i novinarstvom, dojmljivija je i realno je bez treptaja mogla držati pažnju gledatelja i da je bila jedina. Nakon više od 20 godina u novinarstvu okrenuo je svoj život naglavce. Doslovce da bi preživio. Jer, da je ostao u medijima, rekao je, dosad bi umro, sigurno. Danas je radnik u skladištu jednog velikog trgovačkog centra i to nije ni poza , ni trik, ni tajno pripremanje insajderske ekskluzivne reportaže. Samo drugi način da se preživi. Jer, ono kako je dotad živio i radio postalo je neodrživo.
– Depresija, stres, alkohol, osjećaj besmisla onim što se radi, slušati stalno iste ljude koji ti lažu u lice. Više jednostavno nisam mogao. Ja sam dvije godine ležao u krevetu i jedini izlasci su mi bili u dnevnu bolnicu. Kad sam prelomio da se ne vraćam, sve je krenulo na bolje– ispričao je.
Nakon odlaska iz novinarstva nije znao ni kud će ni što će, a ljudi koje je u svom poslu upoznao, sad kad su mu trebali, kad ih je pitao imaju li bilo kakav posao za njega, prestali su mu se javljati. Tako da bivši novinari, rekao je Mazzocco, i nisu baš “tražena roba”. Pa i kad ne biraju posao, kao što je bilo u njegovom slučaju.
-Meni je doslovno bilo- daj mi najniže što mogu da ne moram misliti. Javljao sam se na natječaj za poštara, nisu me primili. Onda sam imao sreću što mi sestrična radi u Konzumu i preporučila me. Umjesto nekog stranca uzeli su mene, riskirali, i nadam se da nisu pogriješili.
Počeo je kao pomoćni radnik u skladištu, raznosio robu, a poslije je dobio posao na “smrdljivom mjestu” za otkup ambalaže i tu mu je bilo jako dobro, ispričao je.
Njegovih 20 godina provedenih u novinarstvu bit će zapamćeno kao 20 beskompromisnih godina u kojima nije imao milosti prema moćnicima za koje je imao kompromitirajuće podatke, ali to mu se sve obilo o glavu
Možda je preosjetljiv, priznao je, ali cijelo to vrijeme sebe je vidio kao uljeza u novinarstvu, mučio ga je imposter sindrom, stalno je mislio kako će netko jednom shvatiti da taj nema pojma što radi i izbaciti ga naglavce iz redakcije. U međuvremenu se razbolio, ima dijagnosticiran bipolarni poremećaj i depresiju. Plaća visoku cijenu svojoj privrženosti poslu koji čovjeka doslovce melje. A što je najgore, kroz sve to vrijeme stalno je bio na putu, ili u redakciji, zatrpan poslom. Prvi Božić, prva Nova godina njegove kćeri, a on u Gazi, i tako godinama, ili ga nema kod kuće, ili, ako i jest fizički tu, radi od jutra do mraka.
-Nismo se poznavali- rekao je za svoj porazni odnos s kćeri koja nije imala prilike upoznati ga jer ga nikad nije bilo.
O novom poslu govori sve najbolje. Ima super ekipu ljudi, kaže, od kojih može puno naučiti, ne samo o poslu kojim se bave. Ne smetaju im svjetonazorske razlike. Da ne bi bilo zabune, imao je, naglašava, i ranije odličnih ekipa s kojima je radio, ali “ovo je tako jedna mirna, staložena i vrlo vrijedna ekipa”
Kako je emisija formalno naslovljena kao “Bijeg”, upitan je može li se doista pobjeći od medija, loših vijesti i utjecaja. Mazzocco kaže da može i ne može.
– Ne čitam domaće medije, ne gledam televiziju. Informiram se na Prvom programu Hrvatskog radija dok se vozim. Kad se informiraš na Prvom programu Hrvatskog radija, čini ti se da živiš u najboljem od svih mogućih svjetova– rekao je i dodao:
– S druge strane se i ne može pobjeći. Koliko god se ti sklonio, informacije kao da cure po nekakvoj vinovoj lozi dok ne dođu do tebe. Na kraju sve znaš, ali nisi otrovan. Ne sudjeluješ direktno u tome, ne upijaš svu tu negativu, nego se ona profiltrira. Dođe ti iz treće, četvrte ruke i onda je puno bolje.
Kao jedan od onih koji je na poslu doživio burnout osvrnuo se na rad na portalima, jer njegov zadnji posao u novinarstvu je bio u redakciji Indexa.
–Portali su zvijer koju treba stalno hraniti-rekao je- a ja sam radio puno, ali manje od drugih. Ljudi koji tamo izdrže, to je posebna vrsta, to su ljudi od čelika. Burnout je došao od toga– rekao je, a dogodio se na dan potresa u Petrinji, kada je s kolegicom otišao u Glinu i Petrinju, i nakon samo sat vremena shvati da ne osjeća baš ništa. Kaže kolegici- “idemo doma, ovdje nema ništa. Sjeli smo u auto i otišli, a šefica zove, luda. Ja rekoh, gle, ja ti to više ne mogu raditi.”
Dva tjedna nakon toga odlazi na bolovanje i više se nije vratio…
Otkrio je da boluje od bipolarnog poremećaja s naglašenom depresijom, nema maničnih epizoda, malo ode visoko, a onda se sruši jako nisko, i to je za cijeli život, nešto s čim se živi, ali se uz dobre lijekove i izvrsne liječnike drži pod kontrolom.
I prije konačnog razlaza s novinarstvom, znao je nazvati na posao i reći da ne može više, i ne bi dolazio po 15 dana, dok se ne bi stabilizirao. Bilo je i mračnih epizoda, osjećaj potpunog besmisla, beskorisnosti, želja da završi sa životom. Iz tog stanja trgnula ga je njegova kći Ema, koja je tada još išla u vrtić, kad je na jednom postu-it napisala što je za nju događaj dana.
–Tata je ustao– napisala je i vratila ga u život, ispričao je Mazzocco u HRT-ovoj emisiji Nu2.
