U Jadranu je sve više ‘kaveza’ s uzgojenom ribom. To je unosan biznis jer je ‘divlje’ ribe u moru sve manje, a turista i potražnje za ribom je sve više. Dakako, uzgajališta riba nisu baš bezazlena: osim što se često nalaze na mjestima tradicionalnih ‘pošta’ lokalnog stanovništva na otocima i priobalju, usput zagađuju i more i podmorje i obalu. Nerijetka je pojava neugodnih mirisa, masnog i prljavog mora naširoko uokolo kaveza s uzgojenom ribom, te na obližnjim plažama. Zbog toga često negoduje otočno stanovništvo u blizini takvih uzgajališta, no stanje se u praksi ne popravlja, jer se čini kao da taj biznis i oni koji su dobili koncesije za taj posao na neki način uživaju zaštitu mjerodavnih vlasti. A vlasti ni uzgajivače ne briga za negativne utjecaje marikulture na ekološki sustav i lokalno gospodarstvo koje se zasniva isključivo na turizmu, a jedina ‘sirovina’ mu je čisto more i lijepi pejzaž.
Ipak na Rabu se lokalno stanovništvo po drugi put okupilo 21. rujna kako bi prosvjedovalo protiv tamošnjih uzgajališta i planova o otvaranju novih. .
Naime, Prostornim planom Primorsko-goranske županije na području općine Lopar, na sjevernom dijelu otoka Raba, su u pripremi tri lokacije ribogojilišta u akvatoriju Golog otoka, Grgura te ispod Rapskog rta Sorinj na početku uvale Supetarske Drage. Dražani strahuju kako bi morske struje s rta Sorinj nečistoću donijele unutar uvale Supetarske Drage, a Loparani se boje za svoje prekrasne plaže..
Mještani, ribari i ostali poduzetnici uvjereni su kako bi to predstavljalo opasnost i za more i za turizam, time i za cijelo gospodarstvo otoka koje se naslanja na turistički sektor.
Petar Kružić, profesor na Zoologijskom zavodu u Laboratoriju za Biologiju mora na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, bavi se ekologijom mora i utjecajem klimatskih promjena na bentoske organizme, pa u upozorava da se radi o osobito prljavoj industriji koja ostavlja veliki trag na okolišu te kako bi vlasnici uzgajališta trebali daleko više pažnje posvetiti ekologiji.
Petar Kružić (foto youtube)
-Ova industrija je potrebna, ali mnogo je elemenata na koje treba obratiti pozornost. ”Marikultura je nužna, ali je isto tako i problem. I kavezi onečišćuju more – ne guma ili plastika za plutanje kaveza kako piše u jednoj studiji utjecaja na okoliš, već ono što je unutar kaveza – ali se o tome malo priča. Nisam protiv marikulture, ali budimo pametni i ne pretjerujmo. Utjecaj uzgoja marikulture na morski okoliš uvelike ovisi o vrsti, metodi uzgoja, gustoći naseljenosti vrsta koje se uzgajaju, vrsti hrane kojim se one hrane, hidrografiji lokacije i uzgojnoj praksi. Općenito, oko 85 posto fosfora, do 90 posto ugljika i do 95 posto dušika koji se unose u sustav uzgoja morske ribe kao hrana može se izgubiti u okolišu rasipanjem te hrane, izlučivanjem riba proizvodnjom fecesa i samim disanjem.Čišćenje obraslih kaveza za uzgoj također može dodati organsko opterećenje moru. Problemi uzrokovani velikim opterećenjem organskim tvarima i hranjivim tvarima sukobljavaju se s drugim načinima korištenja obalnog područja. Korištenje kemikalija (terapeutika, vitamina i protuobraštajnih boja) te moguće uvođenje patogena i novih genetskih sojeva također je izazva zabrinutost za morski okoliš – upozorava profesor Kružić s PMF-a, izvještava Hina.
Unatoč velikom opterećenju onečišćenjem, rezultati istraživanja raznih studija pokazuju da se oko 25 posto ugljika, 20 posto dušika i 50 posto fosfora od unosa hrane u sustav uzgoja akumulira u sedimentima na morskom dnu, a značajan utjecaj vidljiv je najmanje jedan km od samog uzgajališta. Najveći utjecaj je na morsko dno, gdje dolazi do cvjetanja bentoskih nitrofilnih alga, anoksije (nestanka kisika) i posljedično smanjenja raznolikosti bentoskih organizama.
-Uzgoj morske ribe može biti održiv pod uvjetom da se zagađenja koja stvaraju ribogojilišta značajno smanje pažljivim odabirom mjesta, kontrolom gustoće uzgajanih organizama, poboljšanom formulacijom hrane i integriranom polikulturom”, pojašnjava profesor. Potrebno je također provesti pravednu procjenu utjecaja na okoliš i stalno godišnje praćenje (monitoring) kako bi se osiguralo da je marikultura ekološki održiva. Jadran je već sada dovoljno opterećen uzgajalištima, koja ne idu pod ruku s turizmom, osim u potrebi proizvodnje hrane – koje se opet proizvodi više za izvoz, a manje za domaće potrebe. Smatra kako je ideja da Hrvatska poveća proizvodnju uzgojene ribe i bude prva u tom području u Sredozemnom moru suluda i nespojiva s granom koje najviše pridonosi BDP-u Hrvatske, a to je turizam. Iskreno, već i sa samim turizmom pretjerujemo, jer sve više postaje masovan, a kanalizacijski ispusti, nažalost, završavaju opet u moru”, ističe Kružić.
Primjera i radova o onečišćenju mora marikulturom ima jako puno, kao i radova koji opisuju negativan utjecaj ove industrije na morske cvjetnice. Posidonija je jako ugrožena marikulturom, naglašava, dodajući kako često u studijama pišu da na lokacijama budućih uzgajališta nema posidonije, iako većinom to nije točno.
-Treba triput razmisliti o ciljevima. Želimo li imati čisto more – a već sada to, nažalost, više nije – i turiste na Jadranu, tada marikultura tu ne pripada. Već i sad je imamo dovoljno. I previše. U moru treba odgovorno gospodariti ribljim fondom, ali i tu smo jako zakazali. Ribarimo bez kontrole i to nije dobro. Ako sada ne preokrenemo razmišljanja koja mnogi imaju o Jadranu kao neiscrpnom izvoru za bogaćenje pojedinaca, loše nam se piše – zaključuje Kružić.
Tko će čuti njegove riječi?
