S početkom školske godine ( 9.rujna ) Hrvatska se suočila s jednom paradoksalnom pričom koja izvanredno ilustrira stanje u ovoj državi servisiranoj od previše nesposobnih, nekompetentnih i neodgovornih ljudi. Priča se doima karikiranom, pretjeranom, ali i to je u Hrvatskoj, kako vidimo, moguće: u zagrebačkoj osnovnoj školi „Miroslav Krleža” početak školske godine dočekao je u jednom razredu samo jedan jedini učenik! Iz tog su se razreda ispisala sva djeca zbog nasilja, verbalnog, fizičkog pa čak i seksualnog, kojem su učenici bili izloženi od svog vršnjaka, devetogodišnjeg dječaka devijantnog ponašanja prema kome su svi u lancu odgovornosti bili previše benevolentni i popustljivi. Školska godina je trebala početi i mediji priču javno eksponirati, da bi se donijela odluka o preseljenju spornog dječaka u drugu školu. Možda prekasno, jer i njegove žrtve su već upisane u nove škole. Zbog toga što iživljavanje malog nasilnika na njima ni razrednica, ni ravnatelj škole, ni Ministarstvo… nisu spriječili!
Nitko nije ništa konkretno poduzimao, unatoč kontinuiranom upozoravanju roditelja koji su godinu dana slali dopise, molili za intervenciju Ministarstvo, struku, ravnatelja… Uzalud. I naposljetku su ispisali djecu ( njih 15-ak ) iz tog razreda, radi jednog problematičnog djeteta! Tek s prvim danom nove školske godine, i medijskim pritiskom, sustav je odlučio reagirati. Iz OŠ Miroslav Krleža ipak će biti premješten sporni učenik u drugu školu, no to je samo palijativna mjera, ali rješenje sigurno nije.
Dogovoreno je da će roditelji 9-godišnjeg nasilnika zatražiti premještaj njihovog djeteta u drugu školu, s čijim je ravnateljem već obavljen razgovor. Stručna služba škole zajedno sa savjetnicima Agencije za odgoj i obrazovanje pripremit će i pratiti socijalizaciju dječaka u novu sredinu, a gradski ured će se pobrinuti da mu se izdaju rješenja za nastavak školovanja, priopćilo je Ministarstvo koje je sada, odjednom, znalo što treba činiti te je održan i sastanak s predstavnicima Grada, Agencije, ravnateljicom škole „Miroslav Krleža” i roditeljima učenika koji su svoju djecu ispisali iz te škole. Zašto takav sastanak nije organiziran kada su roditelji prvi, drugi ili bar treći put ukazali na problem, što se čekalo?
Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, zanimljivo, također misli da je to trebalo rješavati puno agilnije i žustrije na razini škole (!? ) Naravno, ne prepoznaje ni u natruhama vlastitu, i odgovornost Ministarstva kojem je na čelu, a čija je obveza, u konzultaciji sa školom, probleme rješavati…
“Rješenje ispisa djece nije nešto što treba pozdravljati, bilo bi bolje da se to rješavalo tijekom vremena i nadam se da bi se našao odgovor”, izjavio je ministar koji misli „da je u prvoj stepenici trebalo to puno agilnije i žustrije rješavati na razini škole, nije se smjelo dogoditi da cijela stvar ode ovoliko daleko koliko je otišla”, rekao je. No, tko je kriv što je ovaj bizarni slučaj otišao tako daleko, što se nije trenutno rješavao?!
Pa i sam ministar sada, s naknadnom pameću, mudro kaže da „svaki oblik nasilja u školama treba rješavati odmah i da se treba fokusirati na uzroke tog ponašanja”. Ali zašto nije bilo tako?
Roditelji ispisane djece upozoravali su institucije, odgovorne osobe u školi i državi, pisali dopise, molbe, vapili da im se pomogne i da se problem žurno riješi. Ali, nije. Čekao se početak školske godine, i tek kad je priča dobila lice javnosti, dolazi do preokreta. Agresivni malodobni učenik ( 9 ) seli u drugu školu, ali nitko ne zna što će biti s ispisanim učenicima koji bi se, poslije svega, mogli ponovo naći sa svojim zlostavljačem u istoj školi, možda i u istom razredu.. Nevjerojatno je kako u ovoj zemlji baš ništa ne funkcionira kako bi trebalo, i u pravilu sustav reagira tek kad se njegova nesposobnost i nerad medijski prokažu.
Devetogodišnjak koji je uspio isprazniti cijeli razred svojom agresivnošću kojoj nitko nije ni pokušao stati na kraj, samo je simptom bolesti koja je odavno metastazirala u hrvatskom društvu. Bolest neodgovornosti, nekompetentnosti, stranačkog uhljebljivanja na štetu stručnosti. Ovo je tipična hrvatska priča. Klasičan obrazac ponašanja pristojne većine prema agresivnoj manjini. Većina uzmiče, problematična manjina osvaja prostor i juriša naprijed promovirajući devijantna, često krimogena ponašanja kao model za ostvarivanje svojih ciljeva.
Zbog brutalnosti jednog malodobnog, zloćudnog dječaka roditelji su svoju djecu, društveno prihvatljivog, nespornog ponašanja, ispisali iz razreda i premjestili u drugu školu, u drugu, novu sredinu. A agresivni, odgojno zapušteni, ili naprosto dječak s poremećajem ponašanja, ostao je u razredu. Što je, zaboga, radio sustav? Što je poduzela škola, što Agencija, što Ministarstvo? Ništa. Ignorirali su problem. Tolerirali ga.
Ministar nakon godinu dana uzaludnih napora roditelja da pokrenu sustav kako bi se problem riješio, kaže da je problem trebalo agilnije i žustrije rješavati na razini škole!? Pa Ministarstvo je bilo upoznato s problemom, je li ikad pozvalo ravnateljicu na razgovor, sugeriralo da se problem ne gura pod tepih nego odmah rješava? Je li samo poduzelo neke mjere , okupilo tim stručnjaka, socijalnih radnika, psihologa, pedagoga, psihijatara i poslalo ga u školu, zadužilo za razgovor s djetetovim roditeljima, ispitalo njegovu obiteljsku situaciju, otkrilo uzroke dječakove agresije, pomoglo na bilo koji način i žrtvama i nasilniku? Nije.
Važnije je bilo hoće li nastava u školama započinjati intoniranjem državne himne pri čemu se zagovornici te ideje pozivaju na “kolijevke demokracije” poput Francuske ili SAD-a, ali šute o tome da i Kina, pa i naši susjedi u Srbiji, njeguje isti običaj ritualnog utvrđivanja nacionalnog identiteta. Nasilni dječak, koji je „istjerao cijeli razred iz škole jer je redom svu djecu zlostavljao, nije im bio u fokusu…
Tako je i u hrvatskoj politici. Pred naletom stranačkih jurišnika, često primitivnog, jedva pismenog polusvijeta, lopuža i pohlepnih grabežljivaca, pošteni svijet bježi iz politike jer ne želi da ga itko poistovjećuje s korumpiranim lopovima. Njihovo osvajanje prostora politike, koja je već gotovo neizlječivo kontaminirana nepotističkim vezama, rodijacima i kumovima, stranačkim podobnicima s diplomama s „benzinskih postaja”, potjerala je iz Hrvatske one koji su uredno, marljivo studirali i redovnim putem stekli znanje, zvanja i akademske titule. Ovdje za njih nema posla.. Ovdje caruje nekompetentnost i neznanje, glad za pozicijama i moći bez pokrića, stručnjaci ovdje nisu „in”. Ovdje se uhljebljuje, ne zapošljava se po kriterijima iz javnih natječaja nego iz stranačkih kuhinja. I zato je ovo zemlja bez budućnosti. Najpotentniji odlaze, a politički i ljudski trash bira državnu ili lokalnu sinekuru koju će zauzeti. Na svakoj još od poraća stoji: Hrvat, zauzeto! I prazno…
Uz nesposobne, karijeriste i konvertite ostaju i notorni oportunisti koje je teže natjerati na promjenu u životu nego hodati po žeravici…
