Najjača oporbena stranka, SDP idućeg će vikenda ponovo na izbore. Čeka ih drugi krug u kojem bi trebali izabrani novog predsjednika stranke između dva kandidata koja su osvojila najviše glasova članova SDP-a u prvom krugu, Siniše Hajdaša Dončića i Zorana Paunovića. Paunović je na ovim izborima pobijedio i samog sebe. i on je jedini junak ovih izbora. Od potpunog autsajdera kojemu je početno čak bilo i osporavano sudjelovanje u utrci za novog šefa partije, do glavnog rivala favoriziranom Hajdašu Dončiću. Kako je sam Paunović rekao, nakon prvog kruga osjeća se kao Goran Ivanišević kada je s pozivnicom došao u Wimbledon i osvojio ga. Može li tako i Paunović? Tko zna, no SDP je stari okoštali partijski sustav, vrlo predvidljiv i očito nedovoljno sklon promjenama. Zapravo, s obzirom na kandidate koji su ušli u utrku za novog lidera SDP-a, veliki je uspjeh da je makarski gradonačelnik, relativno nepoznat široj javnosti, pa i dobrom dijelu stranačkog članstva, osvojio potporu preko 20 posto članova! Hajdašu Dončiću nedostaalo je svega 1,5 posto da pobijedi u prvom krugu ( dobio je preko 48 posto glasova ), no s obzirom na suparnike bila je to utrka bezmalo s unaprijed poznatim rezultatom. Čini se da SDP nikad nije bio slabiji i da svome članstvu nikada nije dao skromniju ponudu za novog šefa stranke…
Siniša Hajdaš Dončić će vjerojatno dobiti ove izbore, samo s odgodom od tjedan dana, ali SDP s njim ne može do li – izgubiti. Ne radi se tu o liderskom profilu ozbiljnog, artikuliranog političara s autoritetom i ugledom. Naprotiv, prije bi se moglo reći da je Hajdaš Dončić političar specifilnog smisla za humor, kojega uglavnom malo tko razumije, vjerojatno tek njegovi Zagorci, čija je glavna odrednica bezuvjetna potpora Zoranu Milanoviću. S druge strane, dobar broj članova SDP-a odmak od Milanovića smatra ključnom pretpostavkom za afirmaciju autonomne stranačke politike po mjeri SDP-ova članstva ali i vremena u kojem živimo. Hajdaš Dončić ne nudi nikakve radikalne promjene, nikakve dramatične zaokrete ulijevo, njegova je politika sažeta u nimalo originalan slogan- „prvi, a ne drugi” – kojemu nedostaje prepoznatljiv, obećavajući sadržaj s kojim bi SDP trebao napokon stići prvi na cilj. Na vlast.
Od Hajdaša Dončića se i ne očekuju čuda, on se ne doima kao političar formata vođe, kao netko tko će preporoditi stranku, udahnuti joj novi život, pokrenuti proces promjena, redefiniranja socijaldemokratskih politika kao nužnog odgovora na izazove vremena. Više je to profil lokalnog političara koji dobro razumije ljude u svojoj sredini, a i oni njega, no nema širinu koja je potrebna za predsjednika stranke koja pretendira biti- prva. Svi za njega kažu da je čovjek kontinuiteta, no, to svakako nije kompliment a ni nešto što bi ga nominiralo za lidera s kojim će SDP napokon do vlasti. Jer, ako je kontinuitet ono što Hajdaš Dončić nudi, to je zapravo kontinuitet poraza. Zar SDP tomu teži, za to glasa?
Zoran Paunović je jedva pripušten u ovu unutarstranačku utakmicu. Tek nakon žalbe dozvoljeno mu je sudjelovati, da bi naposljetku uspio ući u drugi krug kao glavni rival kolegi saborskom zastupniku s dugim stažem i čvrsto postavljenim sidrom u stranci. Njegovi su izgledi za pobjedu mali, ali samo zato što su i iskrene ambicije SDP-ovaca da revitaliziraju stranku i vrate je na lijevi kolosijek, realno male. SDP je u međuvremenu, od Zorana Milanovića, preko Davora Bernardića i Peđe Grbina pretvoren u stranku konformista i salonskih političara. Oni koji su stekli ime i ugled u ovoj stranci, koji su na neki način postali identifikacijska karta SDP-a bježe od obaveza predsjednika kao vrag od tamjana. A dok je tako SDP je osuđen na – „drugotnost”.
Zašto se u izbornu utakmicu za čelnu poziciju u stranci nije upustila Biljana Borzan, koja je, nota bene osvojila najveći broj glasova kao kandidatkinja za potpredsjednicu SDP-a? Zašto to nije učinila Mirela Ahmetović na koju bi se kao predsjednicu SDP-a mnogi kladili, uvjereni da više od drugih prominentnih imena SDP-a ima force i kuraže doista mijenjati SDP? Gdje je nestao Tonino Picula, koji ima i iskustvo i znanje i autoritet izvornog socijaldemokrata? Jesu li i Picula i Borzan oportunistički zaključili da im je komotnije sjediti u Bruxellesu ili Strasbourgu s visokom plaćom europskih birokrata negoli ući u bitku za izgradnju novog, moćnijeg, perspektivnijeg i građanskim potrebama kompatibilnijeg SDP-a? Je li to sebičnost, nezainteresiranost za budućnost stranke, nespremnost na žrtvu u ime nekih viših, prije svega SDP-ovih, ali i hrvatskih političkih interesa?
Što je spriječilo Mirelu Ahmetović da se upusti u bitku za vrh SDP-a, a mnogi smatraju da je svojim dosadašnjim angažmanom apsolutno sazrela za tu dužnost, što pokazuju i rezultati glasanja stranačkih kolega koji su joj, uz Borzan, dali najviše glasova kao potpredsjednici SDP-a? Strah od neuspjeha, manjak ambicije, nedostatak vizije? Šteta! Jer, Ahmetović nije kalkulantica, ne zagovara lijeve politike s figom u džepu, ne boji se otrovnog jezika AP-a koji bičem ide na svakog kritičara, ne koketira s vladajućima ni formalno ni neformalno. Ali, ne želi preuzeti odgvoornost za budućnost SDP-a…
Pored Borzan i Ahmetović, članovi SDP-a najveću potporu su dali Sabini Glasovac ( koja zbog zip-modela nije mogla biti izabrana za potpredsjednicu, pa će biti tek članica Predsjedništva ), zatsim Mišelu Jakšiću i Ranku Ostojiću. Zašto se Jakšić nije kandidirao za šefa SDP-a? Je li ga netko uvjerio da je prerano, da treba još trave pasti da bi zaslužio takvu priliku, ili se sam uplašio vlastite ambicije?
Ranko Ostojić se čak i kandidirao, pa predomislio. Navodno zbog Paunovića čiju je kandidaturu snažno podržao pa i gestom povlačenja iz utrke za predsjednika SDP-a onog trenutka kada je to omogućeno Makaraninu. Vjerojatno se ipak radi ponajviše o tome da Ostojiću, nakon više izgubljenih izbornih bitaka, manjka samopouzdanja, a i snage koja bi mu pomogla da prevlada eventualni novi poraz.
Ukratko, oni koji su trebali biti glavni akteri na ovim unutarstranačkim izborima za poziciju šefa SDP-a, nisu se u tu bitku ni upustili. Oportunistički su odlučili promatrati utakmicu iz svojih sigurnih, udobnih i dobro plaćenih fotelja, bilo zastupnika u Europskom parlamentu ili Hrvatskom saboru. To nije pošteno prema stranci koja im je donijela ugled, ime, političku poziciju, komoditet. A što oni njoj daju, a da nije primarno njihova osobna korist? Kakva je to ljevica u kojoj se vodeći ljudi brinu samo o vlastitom probitku?
Ministar Hajdaš Dončić (izvor vlada.gov.hr)
