Kolovoz je za Šibenik i Šibensko-kninsku županiju tradicionalno najteži u protupožarnom smislu. Gotovo svake godine vatrogasci se na tom području bore s brojnim, često velikim, nažalost čak i tragičnim, požarima u kojima vatra proguta na hektare i hektare površine pod borovom šumom, poljoprivrednim kulturama i niskim raslinjem. Ovog kolovoza, netom nakon dramatičnog požara u skradinskom zaleđu u kojem je opožareno oko 1300 hektara zemljišta pod maslinama, vinogradima i drugim poljoprivrednim kulturama, ali srećom nitko nije ozlijeđen a kuće su obranjene, planulo je i u samom Šibeniku. U predjelu Rokići planula je borova šuma. Ugrožene su bile i kuće, čak i bolnica. U gradu koji je cijeli pod video-nadzorom. A šume, što je s njima?
Vatra je mijenjala smjer nošena vjetrom, i samo zahvaljujući nadljudskim naporima vatrogasaca i intervenciji čak 4 kanadera i jednog Air Tractora, njezino je širenje obuzdano. Tko su počinitelji još nije poznato, a i hoće li se ikad otkriti, veliko je pitanje.
Mnoge je ovaj požar podsjetio na jedan davni, 1988. kada su se usred Šibenika doslovce branile kuća po kuća. Kada su bili mobilizirani i građani, dobrovoljci koji su organizirano odlazili, kao pomoć vatrogascima, na najkritičnija područja grada. Od tada do danas puno se toga promijenilo. Uz ostalo, među prvim gradovima u Hrvatskoj, cijeli je Šibenik stavljen pod video-nadzor. A šume?
Najnoviji požar u Šibeniku, u kojem je izgorjelo 3,5 hektara borove šume, vatrogasci su osiguravali cijelu noć, kako se tinjajući žar ne bi ponovo razbuktao. Angažman četiri kanadera i jednog Air Tractora iznimno je skup, no život građana i svakako vatrogasaca vrijedi najviše. Upravo zbog toga kazne za počinitelje, bilo da je riječ o slučajnom ili namjernom izazivanju požara, moraju biti drastične. Jer, oni koji podmeću požare, nemaju nimalo svijesti ni osjećaja prema mogućim žrtvama, njih to čak i ne zanima, kamoli uništavanje tuđe imovine. A za to ne smije biti olakotnih okolnosti. Takvi ljudi moraju biti ili u zatvoru ili na Psihijatriji.
Oni drugi koji se neoprezno i neodgovorno „igraju s vatrom” pa nad njom izgube kontrolu, koji ne slušaju upozorenja vatrogasaca i policije o nedozvoljenom paljenju korova, ili nekog drugog otpadnog materijala, na otvorenom, također moraju biti najstrože sankcionirani.
Ali, kako otkriti počinitelje? O tome brine policija, no zar i Grad nije mogao pomoći u tome? Recimo, da je od onih 240 kamera postavljenih na 70-ak lokacija u gradu, bar dio, u dogovoru sa Hrvatskim šumama, bio postavljen na požarno posebno osjetljivim, prije svega, šumskim područjima u gradu ili nadomak grada?
Što čine Hrvatske šume da bi spriječile piromane u njihovim bezumnim pohodima? Koliko je kamera instalirano u šumskim predjelima, koliko ih je uz rubove grada? Koliko su piromana dosad otkrile? Javnost o tome ništa ne zna, a zapravo bi bilo mudro da se te aktivnosti Hrvatskih šuma, ili Grada, javno prezentiraju, pa čak i reklamiraju.
Za nadzor pogrešnog parkiranja i neodgovornog odlaganja otpada na mjesta koja za to nisu namijenjena, Grad Šibenik je izdvojio 2 milijuna eura iz proračuna. Zar sigurnost od požara nije prioritetnija, nadzor šuma i poljoprivrednih površina važniji? Ili je jedini kriterij ona kazna koja se naplaćuje za pogrešno parkirano vozilo ili nepropisno odbačen otpad, a čiji prihod ide u gradsku blagajnu?
Kada bi šume, i sva područja koja mogu biti potencijalno požarno opasna za grad, nadzirali bar s upola angažmana kako se nadzire i kažnjava nepropisno parkirana vozila, požara bi sigurno bilo manje, sigurnost građana bi bila veća, a posao vatrogasaca lakši. Jer, šume koje bi se, poput gradskih ulica danas, kontrolirale 24 sata dnevno video-kamerama, ne bi bile mamac bolesnim umovima kako su sada. Ni oni ne žele biti otkriveni i zatvoreni. A kad ih „veliki brat” ne gleda, krila im rastu, adrenalin pogotovo.
Na ulicama krivo parkirana vozila ne prijete ugrožavanjem tuđih života i imovine, ali stvaraju nered u prometu. Smeće koje se neodgovorno odlaže kojekuda na sramotu je grada i primitivaca koji to čine i zbog čega trebaju biti kažnjeni. Ali oni ne prijete životu građana i njihovoj imovini.
Požar je izvor moguće katastrofe, velike nesreće i velike pogibelji. I zato, ako nešto moramo nadzirati, živim snagama i tehnologijom, video-kamerama, to su naše šume.
Oni koji su zaduženi da ih čuvaju od požara, kako izgleda, ne brinu u dovoljnoj mjeri ni o probijanju protupožarnih puteva, ni o nadzoru šumskih područja. Što rade?
