Ivan i Boris žive u Križevcima sa sinom Leonidom, a kakva je njihova priča saznajte u nastavku…
Ukratko se predstavite…
Ivana i Boris Šimunović. Ivana iz Zagreba, Boris iz Like, Spletom “nesretnih” okolnosti u doba korone završili u Križevcima, odlučili ovdje ostati i krenuti graditi zajednički život, budući da nam se grad učinio malen simpatičan i ima sve što čovjeku treba, a relativna blizina i dobra cestovna povezanost sa Zagrebom nam je bila prevaga u našoj odluci.
Koji je Leonidov zdravstveni problem?
Dijagnoza: malformacija slijepe pjege na lijevom oku. Ne vidi na lijevo oko. Objašnjenje: nije mu se razvio očni živac na lijevom oku, te mu se to oko nije u potpunosti razvilo zbog čega je slijep.
Kako vam izgleda svakodnevnica s njim?
Kao sa svakim zdravim trogodišnjakom. Imamo neke svoje dnevne rutine. Ustajanje, pranje zubiju, sjedenje na tuti ( pokušavamo se odviknuti od pelene) doručak, odlazak do dućana po namirnice, uvijek pokušavamo skupa skuhati nešto ( ili barem pomaže), igranje, popodnevno spavanje, nakon spavanja šetnja, vožnja biciklom, odlazak u park, tuširanje, čitanje priča za spavanje i spavanje. Leonid nosi očnu protezu i zapravo je umetanje i vađenje iste te briga o higijeni iste zapravo jedino što njegovu svakodnevnicu čini drugačijom od ostalih Uglavnom je uključen u sve naše aktivnosti pa nam također “pomaže” u radovima oko kuće, na vrtu… Čak si je sam sobu krečio…
Leonid
Tko vam najviše pomaže oko Leonida?
Baka i djed najviše, ali se trudimo da uža rodbina bude što više aktivno uključena u njegov život.
Trenutno ste u središtu medijske pozornosti zbog situacije oko upisa Vašeg djeteta u gradski vrtić u Križevcima, o čemu se zapravo radi?
Leonid već drugu godinu zaredom nije primljen niti u jedan vrtić u gradu Križevci jer je dijete koje spada u kategoriju djece s poteškoćama u razvoju. Leonid ima tjelesni invaliditet, odnosno rođen je bez vida na lijevom oku te nosi očnu protezu. Kao takav, Leonid ne zahtjeva nikakvu dodatnu skrb ni njegu u vrtiću, kao ni osobnog asistenta. Ovdje dolazimo do same srži problema jer vrtići koriste Zakon koji je namijenjen da štiti djecu s poteškoćama u razvoju protiv Leonida i kao ispriku da ga se ne primi u vrtić. Razlozi neupisivanja su da vrtići nemaju uvjete da zadovolje potrebe koje proizlaze iz njegovog invaliditeta, iako on nema niti jednu dodatnu potrebu koja bi se razlikovala od ostale djece koja pohađaju redovni vrtićki kolektiv. Privatni vrtići već u startu prilikom traženja informacija o upisu odmah vas upućuju na gradski vrtić – kao glavnu odgojno-obrazovno ustanovu koja bi trebala imati uvjete i stručno osoblje za prihvat djece s poteškoćama u razvoju. Naravno, svi uredno zaprime prijavu i dokumentaciju jer su po zakonu dužni, ali svega je jedan privatni vrtić i pozvao dijete na inicijalni razgovor. Dobili smo od njih obavijest o nemogućnosti upisa djeteta zbog gore već navedenog razloga. Gradski vrtić je prošle i ove godine primio dijete na inicijalni razgovor i oba puta smo dobili obavijest o nemogućnosti upisa, i to bez razumljivog objašnjenja ili navedenog razloga zašto je tome slučaj. Djeca s poteškoćama u razvoju se ne boduju, već o njihovom upisu odlučuje stručno povjerenstvo ( koje u većini slučajeva čine ravnateljica, pedagog ili logoped te zdravstveni djelatnik) pa se stoga mi pitamo hoće li svake godine sudbina našeg djeteta ovisiti o proizvoljnoj odluci istih ljudi koji svoje razloge i kriterije pri donošenju odluka nisu dužni nikome objasniti, pa čak ni roditeljima. Mi sa naše strane ne možemo ništa promijeniti prilikom ponovnih podnošenja zahtjeva, našem djetetu neće čudesno narasti očni živac, nit će progledati na to oko, pa se opet pitamo što se mora promijeniti s druge strane (one vrtića), kako bi stručna komisija donijela odluku o upisu djeteta u vrtić. Naime, mi imamo nalaze specijalista, točnije neuropedijatra, dječjeg psihologa i edukacijskog rehabilitatora koji su naveli da se dijete mora primiti u redovni vrtićki kolektiv i omogućiti mu se ostvarivanje njegovih socijalna prava ( priložili smo prilikom upisa). Očito mišljenje specijalista komisijama nije bilo od ikakve važnosti…
Jeste li pomoć potražili i pravnim putem?
Obratili smo se svim institucijama, među njima pravobranitelju za OSI , pravobraniteljici za djecu i pučkoj pravobraniteljici…
Što očekujete od čitave situacije, s kojim bi ste ishodom bili zadovoljni uz, naravno, dobivanje prava upisa u navedeni vrtić?
U međuvremenu smo obavješteni da će Leonid biti primljen u vrtić, o čemu ćemo biti pismeno obavješteni. S obzirom da se radi o očitoj diskriminaciji našeg djeteta, navedena odluka i dalje ostavlja gorak okus te se pitamo možemo li mirno sjediti doma dok je naše dijete u vrtiću kojem je na čelu ravnateljica koja mu je pokušala zagorčati život izjavama i tvrdnjama da smo dijete prijavili svugdje za vrtić samo ne tamo gdje mu je mjesto a to je COOR Križevci koji je namijenjen odgoju, obrazovanju i rehabilitaciji djece i učenika s većim razvojnim teškoćama. Kada se Leonid rodio i kada su nam saopćili da ima problem sa okom i da vjerovatno nikada neće vidjeti na isto, kao svaki roditelj smo se teško mirili sa tom činjenicom, bili u strahu što će to značiti za njegovu budućnost te kakvog će to imati utjecaja na kvalitetu njegovog života. Išli smo od specijalista do specijalista i svi su nam govorili isto : Leonid nije invalid! Ima invaliditet ,ali ga to neće sputavati u njegovom životu i da će najnormalnije rasti kao i svi njegovi vršnjaci, jedino da se neće moći možda baviti svim sportovima ( što je i razumno). I onda si jedna ravnateljica vrtića uzme za pravo da bude veći specijalist od svih specijalista i da njegove nalaze i dijagnoze iščitava kako njoj odgovara, iako na svim nalazima piše da se dijete mora uključiti u redovni vrtićki program. Što se tiče ishoda s kojim bismo bili zadovoljni -Samo želimo da sve institucije odrade svoj posao do kraja i pravično i da odgovorne osobe za nastalu situaciju odgovaraju pred zakonima RH. Smatramo da ova naknadna odluka da će Leonida ipak upisati u vrtić nije rješenje problema, već guranje problema pod tepih, te pokušaj ušutkavanja roditelja da na isti dalje ne ukazuju. Ravnateljica da ima i malo savjesti i morala ponudila bi svoj mandat na razmatranje ali eto… Očekujemo da će barem institucije odraditi svoje i pokrenuti odgovarajuće pravne postupke. Također ćemo sami angažirati pravne stručnjake da se ne bi cijeli slučaj na kraju zataškao.
Što bi po Vama država trebala prvenstveno učiniti da se svede na “minimum” diskriminaciju bilo kakve vrste, djece i osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
Trebali bi ozbiljnije shvaćati takve probleme. Takvi slučajevi bi trebali imati prednost pri rješavanju i dati im prioritet, a ne da se svi slučajevi maksimalno odugovlače. Strože i ozbiljnije kažnjavati. slučaju diskriminacije da odgovaraju fizičke osobe koje zastupaju pravnu osobu i to svojom privatnom imovinom. U suprotnom se stječe dojam da ih baš previše ne dira ako ih netko tuži ili se traži nekakva odgovornost, jer tehnički neće biti oni kažnjeni već pravna osoba koju zastupaju ( svjestan sam da je to teško uvesti u praksu ali bi bilo učinkovito i pojedinci bi više razmišljali o mogućim posljedicama za svoje postupke). Dati više medijskog prostora takvoj tematici da se ljudi osvijeste, jer na žalost ljudi često odustanu i pognu glavu mireći se činjenicom da pomoći nema.
Koliko smo blizu ili daleko od države u kojoj OSI mogu imati “normalan život”?
Mislim da smo tek negdje na pola puta. U teoriji i zakonima smo dosta dobri samo na žalost u praksi ih teško ili nikako ne sprovodimo.
Što biste rekli svima koji su u sličnoj situaciji ili onima koji će se možda u sličnoj u budućnosti naći?
Neka se bore za sebe, neka ne odustaju, treba javno govoriti o svemu, tražiti pomoć medija iznositi svoje priče javno i ohrabrivati druge na isto. Ne dozvoljavati institucijama da odugovlače ili izbjegavaju postupke već konstantno vršiti pritisak da se isti rješavaju.
