Hrvatski turizam godinama se suočava s krizom identiteta i nedostatkom razvojne vizije. Bespredmetno je više govoriti o primitivnoj turističkoj ponudi koja se desetljećima svodila na prirodne resurse, više od svih- sunce i more- jer, čak i ovako neinventivni s vremenom smo postali svjesni da to nije dosta za današnje turiste koji su daleko zahtjevniji od toga. Brojke su i dalje dobre, ali osjećaj je loš. Osjećaj da hrvatski turizam gubi korak. Krajnji je trenutak da se ona stara krilatica “manje je više” shvati ozbiljno kad je o turizmu riječ. Dakle, manje ležaja, prije svega, jer smo kao zemlja s jedva nešto iznad tri milijuna stanovnika, prekapacitirani apartmanima čija je uporabna vrijednost minimalna i gotovo isključivo sezonalna. Samo ove godine otvoreno ih je novih 43 tisuće! Manje turista uz kvalitetniju, kreativniju i originalniju ponudu, mogla bi biti dobra formula za novi hrvatski turistički smjer.
Ilustracija: Osejava, lanjsko nasipanje plaže
Apartmanizacija bez infrastrukture
Nije sve u brojkama, u statistici. Trenutnih milijun gostiju koji borave na hrvatskoj obali ne znače nužno dobitak za hrvatski turizam i državu. S manje apartmana, a više malih atraktivnih boutique hotela, više kulturnih, glazbenih, gastronomskih i drugih sadržaja u turističkim destinacijama koje su uređene, kultivirane, čiste, s “više cvijeća a manje smeća”, kako je svojedobno glasio i hrvatski turistički slogan, nažalost, samo kao zgodna reklama, ali daleko od istine, imali bismo i dobre brojke i dobar turistički imidž. Ne bi to bili rekordi kojima se danas rado hvalimo, kao da nam je jedino važno svake godine imati bar 1 posto gostiju i noćenja više, ali bismo sačuvali bar dio prostora za buduće generacije i dobar glas. Kao turistička destinacija s bogatim kulturno-povijesnim naslijeđem i jednako bogatom i sadržajnom ponudom suvremenih događanja radi kojih današnji turisti putuju svijetom imali bismo perspektivu. Primjer Šibenika koji se orijentirao na prominentne svjetske glazbene zvijezde i neku vrst koncertnog turizma, govori u prilog ove nove percepcije turizma, čiji je sinonim postao upravo Krešimirov grad. To nužno ne donosi velike zarade, ali donosi reputaciju koja implicira višu kvalitetu života u tom gradu i privlačnost za druge.
Ali, boljke od kojih hrvatski turizam pati desetljećima, a koje su s vremenom postale akutne, treba po prioritetu rješavati. Ozbiljna vlast zabranila bi svaku daljnju turističku gradnju ( kao što to neke zemlje već čine ) dok se ne riješi pitanje komunalne infrastrukture, napose sustava odvodnje.
Ne može se pretendirati na ozbiljan turistički razvoj s lošom, ili nikakvom, komunalnom i kulturnom infrastrukturom. Neke od glavnih turističkih meka u Hrvatskoj, poput primjerice Vodica, u u dobroj mjeri su potrošile svoj stari, privlačni imidž, a desetljeća turizma i visokih prihoda nisu iskoristile za izgradnju moderne komunalne infrastrukture bez koje nema razvoja. I danas ovaj grad počiva na crnim i septičkim jamama koje su apsolutno neadekvatne za tisuće u međuvremenu izgrađenih apartmanskih zgrada. Svoje “zlatne godine” Vodice su doživjele prije više od dvadeset godina kada su postale perjanica hrvatskog turizma, ali ne zbog toga što je svaka stara konoba pretvorena u apartman, nego zato što su njegovali kolektivnu svijest o potrebi uređenja svoga mjesta koje je tako dobilo jednu novu, atraktivnu mediteransku vizuru, a ugostitelji su se doslovce, i originalnim interijerom i gastro-ponudom, natjecali tko će ponuditi bolje i više za svoje goste. Toga duha u Vodicama više nema. Nestao je entuzijazam, a nije ga zamijenio profesionalni odnos prema turizmu, bar onih koji od njega žive. Svake sezone otvarano je na stotine i stotine apartmana, a okoliš je postajao sve zapušteniji, grad sve neuređeniji, restorani sa sve lošijom i sve skupljom hranom.
Naselja duhova
Zahvaljujući takvoj grabežnoj, kratkovidnoj filozofiji, danas u Vodicama prevladavaju turisti koji mjesto svoga kratkotrajnog odmora doživljavaju kao privremeno boravište čijem zagađivanju mogu slobodno pridonositi bez ikakvih posljedica. I onda, nakon povratku kući, ispisivati negativne recenzije za svoje domaćine i destinaciju na kojoj su boravili, kao da i sami tim slikama neurednih plaža i prekrcanih koševa s kojekakvim otpacimna, nisu dali svoj pečat. Ali, to nije njihova briga, nego briga vodičke gradske vlasti, koja ne može ljeti, kao što valjda čini zimi, jednom dnevno prazniti kante za smeće.
S manje gostiju, više zaposlenih i educiranih turističkih radnika, kvalitetnijom ponudom i ambicioznijim pristupom turizmu, može se postići i bolji rezultat od onog koji nam donose rekordne brojke i rekordni nered u prostoru.
Pitanje je samo hoće li Vlada, koja je u visokom postotku ( oko 20 posto ) oslonjena na turističke prihode, biti spremna odreći se novih apartmana iz kojih se alimentiraju porezni prihodi, turističke pristojbe i naknade, na štetu očuvanja prostora što nestaje pred betonskim zdanjima koja gutaju pomorsko dobro i zelene površine gdje god se neki sjete. Hrvatska je danas, u dobroj mjeri zahvaljujući političkom, interesnom i nezakonitom pogodovanju privilegiranim investitorima, izvan sezone pretvorena u zemlju bezbrojnih praznih apartmanskih naselja, naselja duhova. Dugoročno, to je nenadoknadiv gubitak. Pred očima građana nestaju hektari i hektari zelenih, ali i poljoprivrednih površina koje se preko noći, za račun pojedinaca i interesnih skupina, pretvaraju u građevinska područja. betoniraju se plaže, postavljaju pontonska ili betonska mula, more i prirodne plaže se otimaju građanima kako bi ih privatni iznajmljivači bespravno, kao neku vrst ekskluziviteta, nudili gostima u paketu sa smještajem. Devastirana obala u budućnosti ima sve šanse postati ruglo jednog bezumnog vremena, bezidejne, neodgovorne vlasti, simbol primitivnog, grabežnog, masovnog turizma koji će se sam po sebi ugasiti kad se iscrpe svi resursi, a more pretvori u zagađenu baru od koje će svaki iole informiraniji i zahtjevniji turist bježati.
Doduše, Hrvatska je jedna od sedam europskih zemalja ( uz Nizozemsku, Italiju, Grčku, Španjolsku, Francusku i Austriju ) koje su spremne ( zasad makar deklarativno ) posebnim mjerama stati na kraj prekomjernom turizmu zbog njegovih negativnih učinaka. Trenutno se od viška posjetitelja posebnim mjerama kod nas brani tek Dubrovnik.
Prema podacima koje je za N1 komentirao Boris Žgomba, predsjednik Udruženja putničkih agencija pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, turista je zasad u Hrvatskoj manje, ali je zarada veća. Jasno je i zašto. Nažalost, ne zbog atraktivne, kvalitetne ponude. Nego radi cijena koje su drastično skočile. Inflacija čini svoje, na što se mnogi gosti žale, ali najteže posljedice trpe domaći. Fiktivno je zbog učinka rasta cijena zarada veća i na tom faktoru počiva financijski rezultat ove sezone, otkriva Žgomba.
Posvuda smeće…
Nakon covida, tvrdi, najveći problemi su u sektoru smještaja u kućama za odmor i brodovima u charteru, ali najveći skok cijena dogodio se u ugostiteljskoj ponudi koja je poskupjela iznad svake logike, kaže Žgomba. U svakom slučaju, dogodilo se nešto što nije bilo nimalo neočekivanu, potražnja je pala za nekim smještajnim kapacitetima u koje se ulagalo na temelju ranijih sezona, pa je ponuda narasla znatno iznad evidentnog turističkog interesa. No, dodaje, svakom vlasniku kapaciteta na dušu, svatko je odgovoran za svoj posao, i ako su posegli za većim cijenama to ide na njihovu odgovornost i vidjet će se na njihovom računu.
Naš je najveći problem, ističe, što za razliku od drugih mediteranskih zemalja koje su držale cijene pod kontrolom, kod nas ne stoji vrijednost za taj novac, a to kod gosta stvara vrlo neugodan osjećaj da je prevaren. Takvih je puno, previše, a oni se više neće vratiti…
Mnogi će kod nas na to odgovoriti salvom optužbi na račun gostiju koji su loši, “niža klasa”, ali to je apsolutno neprimjereno i netočno, jer, napominje Žgomba, nema loših gostiju, postoji samo loša ponuda. A dok to naši turistički radnici shvate, turizam će kod nas postati trećerazredna gospodarska aktivnost.
Na ovogodišnju sezonu utjecala je i kriza u nekim zemljama iz kojih standardno dolazi najveći broj hrvatskih turista, poput Njemačke koja je u dugotrajnoj recesiji, ili Italije gdje je standard značajno pao i oni, ili ostaju ljeti kod kuće, ili odlaze na druge, jeftinije destinacije koje, pak, nemaju ništa lošiju ponudu od naše.
Za neke bitne promjene u turizmu ne treba ni novac, ni političke odluke, ni posebna kreativnost turističkih djelatnika. Dovoljna je promjena svijesti o higijenskim navikama, o zaštiti okoliša, od gradskih ulica i kantuna, preko plaža do zelenih površina. Nedopustivo je za zemlju kojoj je najjača industrija ona turistička, da uz spomenik kulture, kao što je šibenska katedrala sv. Jakova, spomenik pod zaštitom UNESCO-a, leže gomile smeća. Ili da se na vodičkoj Srmi, doslovce pred plažom, iz kante prelijevaju otpaci posvuda uokolo i postaju lak plijen za životinje…
Sramota je to za sve nas, za hrvatski turizam pogotovo. Sramota koja najviše košta…
