Donosimo vam još jednu, ovog puta najnoviju, priču višestruko nagrađivanog makedonskog pisca Tomislava Osmanlija ( čitatelja i suradnika TRIS-a ), pod naslovom “Udvajanja”, napisanu za antologiju “Knjiga o Petru”, koja je ovih dana objavljena i promovirana u Makedonskoj akademiji znanosti i umjetnosti (MANU) povodom 90. godišnjice rođenja ( odavno preminulog ) pisca, pjesnika i dramatičara, akademika Petra M. Andrejevskog, jednog od najistaknutijih makedonskih književnika. “Udvajanje” je priča o otuđenosti običnog, malog čovjeka, koja nadilazi i vrijeme i prostor, stoga univerzalna i bezvremenska. A ipak suvremeni isječak iz jednog “običnog, malog života”…
Piše: Tomislav Osmanli
UDVAJANJA
Petar Petrov je doduše uvijek odugovlačio, ali nikada kao sada. A znao je do posljednjeg trenutka odgađati dovršenje nečega, bez obzira radilo se o neposrednom kućnom ili kasnije službenom poslu, njegovim neplaćenim računima, privatnim dugovima ili obvezama prema bližnjima. “Ima vremena” – obično bi rekao – “ima vremena do sutra”, ponosno je pomislio i ta rečenica živjela mu je u glavi desetljećima, još od kasnog djetinjstva.
I sada, kada ima šezdeset i tri godine i vrijeme počinje dobivati neuravnotežene tokove, uglavnom čudna ubrzanja. Počelo se intenzivirati u posljednje vrijeme, pogotovo sada kada je Petar Petrov pred mirovinom iz poštanske službe u kojoj je inače proveo cijeli radni vijek, nekada kao niži, danas kao viši referent za hitnu dostavu preporučene pošte. Elem, i sada, kad mu vrijeme još jače zavija i zavija, mirno gleda u dokumente, u dvije hrpe preporučenih pisama i dostava koje danima, ako ne i tjednima čekaju da ih uvede u veliki registar s ispisanim rubrikama, a taj ih svojim pedantnim rukopisom ispunjava prema pošiljatelju, datumu prispijeća i datumu otpreme prema primatelju. Svaki dan uzme pošiljku ili dvije i uvijek samo jednu službenu isporuku i polako ih, gledajući ih kroz naočale navučene do sredine nosa i obrva značajno podignutih prema visokom čelu, rješava i mirno odlaže u stranu, konačno spreman za sutrašnju podjelu, koja je još jako kasna.
Istini za volju, isto se već dugo događalo s masnim, prljavim i skorenim posuđem u njegovom kućnom duplom sudoperu, na koje je bacio pogled ujutro, pa nakon povratka iz pošte, ni prvi put ni drugi put ne obraćajući pozornost na žohare koji su se po njemu motali, penjali i spuštali po pločama kao ljudi u novim višekatnicama u koje su krenuli – kao što ti, dragi čitatelju, već znaš – da se useljavaju neki novi stanari i živeći tamo, užurbano, odlučno puzeći i smješteni u gotove stanove, ali čak i na ožbukane ili potpuno neobojene podove nedovršenih novogradnji; one sve brojnije zgrade, koje su nicale i niču posvuda po gradu, tvoreći sve veće i više hrpe katova s neočekivano stršećim stranicama, baš kao suđe nagomilano u njegovom osušenom sudoperu; dok su iz nekog sličnog, ali velikog gradskog odvoda, počela izlaziti ona brza bića, sve brojnija, koja su vješto i nasilno, gotovo panično, puzala po podovima i useljavala se u bezbrojne višekatnice kojima je grad već bio zagušen. okovan klincima.
Prethodno je protiv njihove gradnje glasno protestirao građanin Petar Petrov. Potpisivao je peticije, učlanjivao se u organizacije za zaštitu ugroženog zelenila i čišćenje prostora u gradu, hrabrio dvojicu svojih kolega s posla koji su dijelili slična urbana nezadovoljstva i zajedno s njim išao na prosvjede, hodao u kolonama nezadovoljnih građana i marširao ispred zgrada Vlade ili Narodne skupštine, zajedno s drugim nezadovoljnicima, svaki sa svojom listom pritužbi, galamili su ispred institucija i državnih zgrada protiv bespravne gradnje ružnih, masivnih višekatnica i blokova koji guše stare, pitome gradske kuće i nadvisuju ih za nekoliko katova i s novim potkrovljima bespravno dodanim gradskim četvrtima, a potom i ogromnim neboderima… nadvisivale su normalne gradske kuće i robusnije, skladno integrirane zgrade, poput njegove. , prekrivajući ih vječnom sjenom i u najsunčanijim danima u godini…
No Petar Petrov, dragi čitatelju, više ne izlazi na prosvjede, možda i zato što mu je jedan kolega u međuvremenu preminuo od srčanog udara nakon povratka sa subotnjeg prosvjeda, popevši se pješice na četvrti kat svoje zgrade s odavno pokvarenim liftom , dok je drugi otišao u mirovinu i tako potpuno nestao iz svog i općenito iz vidokruga odjela za prijem i distribuciju službenih i drugih administrativnih i privatnih pošiljaka. Osim toga, takvih prosvjeda gotovo više i nije bilo. Ne da mu kroz glavu nije prošla misao – pogotovo dok je mrzovoljno gledao televizijske vijesti na čijim su se marginama emitirale vijesti o prosvjedima u drugim zemljama, kako u regiji, tako i diljem kontinenta, te da Petra Petrova nije inspirirao predlagati građansku inicijativu, poticati i promovirati novi građanski prosvjed, poput onih tamo, nego ovdje, u svom domu, u ovom dobro izdanom gradu… Unatoč svim pokušajima njegovih nevidljivih protivnika da ugasi taj opći osjećaj, građanin Petar Petrov ipak se osjećao kao društveno biće, te se ne bi moglo reći da ga sav nered i kaos koji je vladao u javnom životu nije mučio i uznemirivao.
Naprotiv, dragi čitatelju; naprotiv – i baš suprotno! Smetalo ga je toliko divljih stvari u toj, bio je siguran, divlje opljačkanoj, divljoj današnjici: bespomoćno je promatrao divlji rast divljih zgrada, automobile tako divlje, a tako udobno parkirane na punim nogostupima, gledao je majke i bake s dječjim kolicima u nervoznim šetnjama, brzo su hodali cestama kojima nekontrolirano jure stari auti upitnog uvoza, novi džipovi, ljutiti motocikli, tricikli i tetracikli, živcirala ga je divlja buka gaženja pješaka i vozača koji nisu odgovorni za ukradeni životi, sudovi koji ne sude po pravu i pravdi, već po divljim cijenama troškova presude ili druge, ponižavajuće i općenito prljave cijene, koji ne osuđuju krivce, niti ne pokreću sudske sporove; šizio je zbog ministara koji za svoje postupke divljački ne odgovaraju vladi, nego samo čelnicima svojih stranaka; zbog premijera koji godinama zaredom odgovaraju samo stranim predstavnicima, a zauzvrat dobivaju prolazne ocjene u izjavama domaćih medija, te šokantno negativne ocjene u službenim diplomatskim dokumentima i multilateralnim izvješćima o tijeku državnih poslova; uopće, taj veliki povijesni tobogan u ovom nekontroliranom, silno ubrzanom vremenu, što je s državnim revizijama i izvješćima, što s antikorupcijskim povjerenstvima koja nitko niti ne ferma, zastupnicima koji pod europskim parlamentarnim zastavama pokušavaju voditi besmislene, ali hitne saborske rasprave, što je s europskim parlamentarnim zastavama, kad su im to vladajuće koalicije mahnito nametnule, a na kraju razvlačiti rasprave od dislajka do dislajka kako bi za dobre plaće spavali u luksuznim smještajima u glavnom gradu…
Na sve to, dragi čitatelju (možda i ti), ali ni on, građanin Petar Petrov, nije ostao ravnodušan. Ne, tako mi Boga; upravo suprotno! Jer, ako pogledamo malo ispod epitela njegova ponašanja, Petar Petrov se zapravo nije ponašao nemarno, čak ni prema masi preporučenih pisama i dostava koje su čekale da ih stavi u tu veliku upisnicu pod datumom njihovog dolaska i po tome konačno slijedi prosljeđivanje adresatima .. Po ionako tijesnoj kockastoj košulji, dovoljno uskoj da se ne primjećuje da je nije ni izglačao, počešao bi pogledom drugu stranu, onda bi opet otvorio jučerašnje novine i počeo čitati stare vijesti koje su, usput rečeno, bile iste kao i one nove koje škljocaju, zuje i cvile dok mu skrolaju po aplikacijama na mobitelu. A kako se situacija vani pogoršavala, građanin Petar Petrov želio je sve više čitati stare novine, one požutjele i prašnjave. Umirivale su ga stare vijesti, nije bilo crne kronike sa sve žešćim događajima i većim skandalima, već su stare vijesti i novine najavljivale uspjehe, otvaranje novih tvornica, radna mjesta, proizvodne rekorde, najavljivali su se razgovori s istaknutim književnicima i drugim umjetnicima, izvještavalo se o teškim sudskim kaznama, o rijetkim krađama općenarodne imovine, drugim riječima, iz sve starijih novina zračile su jedna u drugu, ugodno živo vrijeme, živo i pokretljivo – za razliku od velikog “tobogana” novog, paradoksalnog, naizgled nasilno ubrzanog – u biti zaustavljeno vrijeme.
Zato je Petar Petrov sve češće odlazio u velebno betonsko poštansko skladište gdje, uredno uvezani, stoje povezani paketi sa starim neisporučenim tiskom, davno naslovljenim na znane ili neznane primatelje i, dižući oko sebe oblake stare prašine, otvarao i prelistavao neisporučene dnevne novine, stručne časopise, stare časopise, kojekakve nekoć popularne tiskovine, tiskovine iz kojih bi uznemireni moljci izletjeli i zabrinuti pauci brzo ispuzali i pronalazili nova skrovišta u osušenim i uvelim, požutjelim, naizgled beskrvne i mrtve dnevne novine u kojima se, nekim čudom, čim ih je otvorio, počeo buditi sasvim drugačiji, temperamentan, šaren i pozitivno razigran život…
Drugim riječima, dragi čitatelju, građanin Petar Petrov sve više tone u taj život. Ne, ne gubi razum ni svijest, nego se, brate, prepušta jednom drugom, sasvim drugom vremenu, čijeg se dijela i sam sjećao, ali ne u potpunosti. Ne čini to ni očajnički, ni patološki, nego racionalno, odmjereno, samo u jednom, doduše, sve većem dijelu svog radnog vremena, kako bi usporedio prošlost i sadašnjost, uvidio razlike među njima i -takoreći, ali još uvijek sićušan i izoliran u sredini tih golemih dvorana – da provjeri je li ono što osjeća u prošlosti kao u stvarnom vremenu njegova mašta ili je to zapravo prava stvarnost.
Tamo bi vadio prašnjave, davno zaboravljene časopise u depou, na čijem se previsokom stropu, među glomaznim nosećim stupovima velikih zgrada, čuju lukavi cvrkuti i prekrasna krila šišmiša, a na visokom propuhu gusta paučina potpuno se njiše od ulovljenih muha i osa, ali kad se vratio na radno mjesto da unese još nekoliko paketa u debeli registar poštanske distribucije, jasno je shvatio da je poštanski depo samo utjeha i da je pravi život, koliko god je ostao živjeti u njemu, bio tu, vani, na svom radnom mjestu, na putu kući, po zakrčenim ulicama, pod sjenama novih nebodera, kakve god one bile, ali baš u toj izopačenoj stvarnosti.. .
Tako je bilo do prije dvije godine, kada se svaki dan pojavljivao na poslu, unatoč neočekivanom izbijanju epidemije koja je najteže pogodila njegovu generaciju, i noseći masku na licu, vidio da vrijeme doista može usporiti. I negdje u tim danima, kada su pošta, ali i grad i cijeli svijet tonuli u strah od velike, svjetske zaraze koja je harala i pretvarala u pustoš i individualno i društveno vrijeme, Petar Petrov je shvatio da postoje dva društvena vremena, jedan, vanjski , koji dere nad svojom i nad glavama njemu sličnih; i drugo, unutarnje, koje je cijelom društvu zaustavljeno, poput izlizane niti starog sata. Ni jedno ni drugo vrijeme, shvatio je, nije stvarno, ali ono što je živciralo i uznemiravalo Petra Petrova bila je iznenadnost vanjskog vremena, njegovo ubrzano zavijanje nad glavama običnog svijeta i ta intenzivna promaja – za koju je bio uvjeren da ne donosi ništa novo i vrijedno.
Stoga je u njemu počela sazrijevati ideja, a potom i odluka da pridonese usporavanju beskorisnog života, kao samac, neženja, vječni poštar pred mirovinom, koji će polako, dan-danas, ostvarivati svoj cilj. Po danu… usporavanjem, počela je u njemu sazrijevati distribucija, narušavajući poštanski promet, koji je ionako neučinkovit, a sam Petrov, uvijek spor, ali ionako besciljan, započeo je svoju individualnu, građansku misiju da izvrši zakašnjelo rješavanje i slanje dokumenata, sudskih presuda, poslovne i administrativne korespondencije, rješenja, rješenja, točnije svega nekoliko službenih pošiljki dnevno, s velikim kašnjenjem. Nije ga bilo briga ni hoće li netko od nadređenih ili iz pošte, nekada odgovorne i stroge službe kod kontrole rada primijetiti njegovu samovolju, jer je znao da i oni jedva da su na poslu, a kad bi se i pojavili, nikoga više nije zanimao, pogotovo ne njihov odgovoran rad.
Tako je građanin Petar Perov nastavio sa svojim djelovanjem, svojim tihim individualnim građanskim prosvjedom, pronalazeći novi smisao u staroj navici odgađanja stvari, u samovoljnoj intervenciji koja je sada postala novi, tihi, tihi građanski angažman, njegova aktivistička subverzija i individualni pothvat. usporavanje vanjskog toka vremena koje je – ti se, dragi čitatelju, možda s tim ne slažeš – u biti, netko zaustavio u tuđoj, na brzinu izopačenoj, praznoj, jalovoj novoj stvarnosti.
