Nije nikakva novost da značenje ovisi o kontekstu. Znaju to dobro hrvatski sudovi, državni odvjetnici, policajci, političari, ali i njihova rodbina. Uzmimo, na primjer, ustaški poklič ‘Za dom spremni’ koji, ovisno o kontekstu, može biti ili „stari hrvatski pozdrav” ili „pozdrav u kontekstu Domovinskog rata”, a da nikada, ali baš nikada, nema značenje ustaškog pokliča. Naravno da ustaški poklič nema značenje ustaškog pokliča isključivo onima koji ne razlikuju ustaštvo od hrvatstva, zbog toga ovom pokliču uvijek daju značenje u kontekstu hrvatstva, baš kao što cjelini hrvatstva daju značenje ustaštva. Kada zatreba, odnosno kada shvate da im neskriveni ustaški identitet može učiniti političku štetu, onda se lakonski odreknu tog identiteta na isti način na koji ga se odrekao Ante Pavelić kada je, u paničnom bijegu pred onima koji su u Drugom svjetskom ratu uistinu bili Hrvati i znali su da se hrvatstvo tada iskazuje pripadanjem antifašističkom pokretu, odjenuo haljinu i u liku žene plastično demonstrirao kako izgleda završna faza ustaštva.
Mimikrija
Ustaštvo je od tada do dana današnjeg osuđeno na mimikriju, ono se neizostavno odijeva u haljinu povijesne neistine. Ta mimikrija nositeljima ustaštva, u svim vremenima, daje specifičan lik – lik bijednika spremnih da jednokratno žive u svim rodnom identitetima, kako bi sakrili tamu temeljnog identiteta, identiteta zločinca.
Mato Franković, povremeni gradonačelnik Dubrovnika i povremeni agitator ustaškog pokliča u hrvatskom kontekstu, odigrao je ulogu bijednika slijedeći zadani scenarij Ante Pavelića. Došao je u Cistu Veliku kao gradonačelnik, a onda je, piskutavim glasom, hrvatstvo vezao uz ustaški poklič, da bi, potom, u bijegu odjenuo Pavelićevu haljinu prikazujući se slobodnom svijetu u liku čednosti koja oštro, s prijezirom i gnušanjem, odbacuje ustaštvo. Ustaštvo i jest nešto što se odbacuje, svatko, čak i ustaše, odbacuje ustaštvo. No ono se može odbaciti ili dostojanstveno ili modalitetom bijednika. Dostojanstveno odbacivanje ustaštva očituje se u hrvatstvu koje ne koketira s tom ideologijom, hrvatstvu koje se u svim vremenima opire ustaštvu, jer shvaća da je to ideologija zločinaca i bijednika – i to od nastanka.
Ne postoji mogućnost da ono što nastane kao negacija ljudskosti poprimi, u bilo kojem kontekstu, pozitivno značenje. Ustaštvo je ta negacija. Zna to i Franković, zbog toga se danas, posve lažno, u Pavelićevoj haljini bijega, odriče ustaštva. Baštinici ove ideologije odriču se te ideologije tvrdeći da su Hrvati, a nisu. Ne može biti riječ o Hrvatima jer se radi o bijednicima koji nisu u stanju svome životu dati nacionalno određenje. Ustaše su sluge, bijednici i zločinci. Zbog toga je uzaludno pozivanje na nekakav nepostojeći kontekst. ‘Za dom spremni’ ustaški je poklič, ustaštvo je negacija hrvatstva, to znaju svi pa i oni koji danas, u izdajničkoj Pavelićevoj haljini, bježe od onoga što oni jesu, a jesu negatori hrvatstva, lažno se pritom predstavljajući da su Hrvati, tvrdeći da hrvatstvu daju pozitivno značenje.
Naš svijet je povijesni svijet i, na svu sreću, povijest ne pišemo mi. Da, kojim slučajem, sadašnja Hrvatska ozbiljena u sadašnjim politikama piše našu povijest, Mato Franković, nakon govora laži, ne bi, bježeći od ustaštva, odjenuo Pavelićevu haljinu kako bi iskazao lažno gnušanje zbog onoga što je Pavelić radio. To je, razumije se, isto ono gnušanje koje je Pavelić u haljini iskazao prema Paveliću u vojnoj uniformi. Franković i njegova garderoba mi, zbog toga što je razvidno da se prvenstveno radi o beskarakternom, neodgovornom uljezu, ne predstavlja nešto inspirativno. Riječ je o jednom od mnogih marginalaca koji će, po uputama stranačkog šefa, zbog nadolazećih predsjedničkih i lokalnih izbora, koketirati s povijesnim crnilom, jer je to besprizornom predsjedniku stranke oportuno. Bez toga crnila nije moguće doći na vlast. Povijest je, kako sam naveo, poznata, ona se ne može prevrednovati. Franković i njegovi govori, baš kao i njegovi pokornički bijegovi, ne mogu promijeniti povijest.
Kontekst “spremnosti za dom”
Ono što nas treba brinuti, ono protiv čega se trebamo boriti je kada ‘za dom spremni’, ne kao poklič nego kao pravna norma, uđe u državno odvjetništvo, policiju i tumačenje zakona. Slučaj novinarke Melite Vrsaljko, žene koja je zbog obavljanja novinarskog posla najprije napadnuta na javnoj površini, a potom i u obiteljskom domu, hrvatske su institucije kategorizirale kao obični prekršaj protiv javnog reda i mira. Te institucije ovime šalju poruku da je nekome kada nešto radi u korist javnosti moguće upasti u dom, tamo ga napasti i to se neće tretirati kao kazneno djelo, nego kao prekršaj koji je počinjen na javnom mjestu. Ovo je, dakle, ta prokleta poražavajuća logika po kojoj djeluje ‘za dom spremni’, ne kao povijesni uljez u formi pokliča, nego kao pravna norma kojom se nečiji posao, konkretno novinarstvo Melite Vrsaljko, tretira kao neprofesionalni čin ili provokativni govor na ulici, a njezin dom kao javno mjesto ili kolodvor.
Za Melitin dom je spremnost iskazala sestra lokalnog HDZ-ovca (velika je vjerojatnost da je ova rodbinska povezanost odredila i kontekst u kojem će dom za naše institucije dobiti značenje javnog mjesta), ona je spremno ušla u taj dom kako bi napala ovu novinarku. Za njezin dom je, nadalje, spremnost iskazalo državno odvjetništvo i policija koji su, kako to priliči onima koji su za ovu inačicu spremnosti za tuđu dom, primijenili metodu da značenje o spremnosti za dom ovisi o kontekstu te su zaključili kako u ovom kontekstu Melita Vrsaljko nije bila novinarka i kako njezina obiteljska kuća ima značenje javnog mjesta, pa se ne može primijeniti kategorija nepovredivosti doma. Ovo već nije povijest, ovo je naša sadašnjost, a ona ovisi o kontekstu našeg značenja ‘spremnosti za dom’.
Zamislimo hipotetsku situaciju da novinari prihvate tumačenje policije i državnog odvjetništva da je obiteljski dom osoba koje obavljaju neki javni posao javno mjesto i da, posve nepozvani, jer za dolazak na javno mjesto ne treba poziv, dođu u njihove obiteljske kuće ili stanove kako bi iskazali neslaganje s onim što su oni na poslu radili. Bi li se i to tretiralo kao prekršaj protiv javnog reda i mira ili kao kazneno djelo? Sada zamislimo da to isto naprave novinari koji su u rodbinskoj vezi s nekim moćnim HDZ-ovcem. Jedino značenje i jedini kontekst toga ‘za dom spremni’, ne kao pokliča nego kao pravne norme, kronična je nespremnost da se zaštiti i obrani dom. Kome odgovara domovina koja ne štiti domove? Pa onima koji su ‘Za (tuđi) dom spremni’!
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)
