Neovisni novinarski portal
12.7.2024.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Pobjednici, nažalost, pa tako i pobjednici u Domovinskom ratu, nisu imuni na zločine, ali postoji bitna razlika između politika i pokreta nastalih iz moralno dobrih razloga od onih koji su nastali da bi se širilo moralno i povijesno zlo

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

lado Košić redovito iskorištava ulogu biskupa kako bi revidirao povijest. Tako je, predvodeći misu u Jazovki, poručio da se hrvatsko društvo nalazi u shizofrenoj situaciji jer istovremeno slavi osnivanje sisačkog partizanskog odreda te oplakuje žrtve partizanskog zločina. U propovijedi se pozvao na nekog, nije naveo ime i prezime, ‘nadripovjesničara’ koji je, po njegovoj interpretaciji, a njoj, prema dosadašnjem iskustvu, valja prići s velikom dozom skepse, estetizirao, divinizirao i opravdavao partizanske zločine, dok je zločine tzv. NDH prikazao kao klanje. Nadalje, ovaj biskup je partizansko oslobađanje Krašića tretirao kao zauzimanje odnosno osvajanje teritorija koje je, očito, do partizanskog pohoda bilo slobodno.

Antifašizam i NDH

No potpuno je nebitno što Košić misli o povijesti i kako je interpretira, njega povijest, uostalom, previše i ne zanima. Ona mu služi kao instrument ostvarivanja ciljeva u njegovoj i našoj sadašnjosti, a da bi te ciljeve ostvario, potrebni su mu ljudi usnule spoznaje i nestalog logičkog aparata. Nepotrebno je trošiti energiju kako bi se Košića i njemu slične poučilo da postoji bitna razlika između partizanskog, antifašističkog pokreta i vojnih trupa tzv. NDH. Ova kvislinška država nastala je s ciljem provođenja zločina, ona je po naravi zločinačka – njezine politike su zločinačke. To je bila pseudodržava logora, rasnih zakona i svih mogućih zločina.

Partizanski pokret nastao je kao pokret otpora fašističkim politikama. Ovu činjenicu ne mogu promijeniti svi biskupi svijeta, a nekmoli jedan ozlojeđeni sisački biskup, jer je naš svijet, a to je svijet nakon Drugog svjetskog rata, nastao na pobjedi nad fašizmom. Partizani su sudjelovali u toj globalnoj pobjedi. Hrvatski antifašisti, dakle hrvatski partizani, pobijedili su fašiste, uključujući i hrvatske fašiste odnosno pristaše tzv. NDH, ma što o tome nadribiskup Košić mislio.

Partizani su počinili i zločine, to je nesporno, o tome treba govoriti, te zločine treba istraživati, javnost o tim zločinima treba znati, baš kao što treba istraživati i govoriti o zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske za vrijeme Domovinskog rata. Bitno je shvatiti da bez antifašističkog pokreta, budući da je on po naravi ili u svojoj biti etički dobar, ne bismo mogli govoriti o zločinima jer bi, po postulatima tzv. NDH, zločin bio nešto uobičajeno, prihvatljivo i poželjno. Da antifašisti nisu ustali protiv zločinaca i zločina, da antifašisti nisu pobijedili, ovaj svijet bi bio svijet zločina, zločin nas ne bi skandalizirao, ne bi izazivao ljutnju, zločin bi trijumfirao, a mi bismo, baš poput Košića, bili familijarizirani s tzv. našim zločinom. Znači li ovo da pobjednici nisu činili zločine? Ne, počinili su ih – od bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki do žrtava Križnog puta.

Zločini u ime kršćanstva i Katoličke crkve

Pobjednici, nažalost, pa tako i pobjednici u Domovinskom ratu, nisu imuni na zločine. Međutim, zrela, demokratska društva suočavaju se s tim zločinima, od njih ne bježe i ne žele ih opravdati jer se bijegom i opravdavanjem zločina duh društva inficira virusom spremnosti da se, kada se stvore okolnosti, zločin ponovno izvrši. Košić i njemu slični ne žele prihvatiti da postoji bitna razlika između politika i pokreta koji su nastali iz moralno dobrih razloga od onih politika, pokreta i stvarnosti koji su nastali da bi se širilo moralno i povijesno zlo. Antifašistički pokret pripada dobru dok tzv. NDH pripada području zla. Ovo nipošto ne znači da su zločini koje su počinili antifašisti dobri. Nisu, riječ je o zločinima. Antifašisti su počinili zločine ali to ne znači da su oni protiv kojih su se oni borili dobri i da su bili u pravu. Ne, nisu bili u pravu i nisu zagovarali dobro.

Čudi me što Košiću toliki problem predstavlja shvaćanje da postoji razlika između onoga što je nastalo kao dobro, iako je poslije činilo i zlo, od onoga što je nastalo kao zlo i stalno čini zlo. Čovjek bi, onako na prvu, pomislio da mu je, kao biskupu Katoličke crkve to kristalno jasno. Naime, kršćanstvo (pa i Katolička crkva koju Košić navodno zagovara) nastalo je kao nešto dobro, iako povijest pamti mnoštvo zločina počinjenih u ime kršćanstva i same Katoličke crkve – dovoljno je sjetiti se progona i stradavanja žena zbog optužbe da su vještice, Križarskih ratova, zataškavanja pedofilije itd. Riječ je o gnjusnim zločinima, sve te zločine su počinili kršćani, ali to ne mijenja bit kršćanstva – ono po naravi nije zločinačko.

Košić je, dakle, zadnji koji bi trebao antagonizirati antifašizam, a prvi koji bi trebao shvatiti da i ono što je po naravi dobro može počiniti zlo. Antifašizam je po naravi dobar, baš kao što je i kršćanstvo po naravi dobro, iako su i antifašisti i kršćani činili zlo. To zlo nije promijenilo narav ni antifašizma ni kršćanstva. Ako su zločini antifašista sveli antifašizam na nešto loše i zlo, onda su i zločini počinjeni u ime kršćanstva samo kršćanstvo sveli na nešto loše i zlo. Zbog obrane logičnosti i etičnosti, ako ničega drugoga, mjerom kojom Košić mjeri antifašizam, treba primijeniti na kršćanstvo i Katoličku crkvu.

Koliko je dobar antifašizam, toliko je dobra i Katolička crkva; koliko su zločini antifašista promijenili narav antifašizma, toliko su i zločini kršćana promijenili narav kršćanstva. Hrvatsko društvo bi se, da se referiram na Košića, nalazilo u shizofrenoj situaciji da istovremeno ne slavi osnivanje sisačkog partizanskog odreda i da ne oplakuje žrtve partizanskog zločina.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI