Piše: Ante Kuštre
HDZ i Hajduk žive vječno!! Toliko sam to puta čuo, proteklih 30-ak godina da bih – da sam, kojim nesretnim slučajem, politeist – i sam povjerovao u tu kolektivnu mantru i bajalicu. No, kako sam individualist, koji ima jaki zazor od kolektivnih i grupnih božanstava, ni jedne nano-sekunde nisam pomislio da bi to bilo moguće, da neki kolektivi i grupe žive vječno ( uključujući i „vječnu nam Hrvatsku“ ). Pa sam to „sveto trojstvo“ – HDZ, Hajduk, Hrvatska – uvijek gledao trezvenim očima kao vremenite, povijesne pojave koje su u jednom trenutku Povijesti nastale, a u nekomu će nestati tj. umrijeti. Tako da sam se odnosio spram ta tri “vječna H“ duhovito: „Ha-Ha-Ha“!!!
Hrvatska se pokazala, padanjem nataliteta tj. izumiranjem Hrvata, kao najslabija karika tog trojednoga lanca. Hajduk je pak ostajao – i ostaje – u limbu između vječnosti i tečnosti vremenitosti, unatoč „vječnoj ljubavi“ Torcide prema njegovu bilom dresu. Tako da mi je HDZ izgledao najbliže vječnom trajanju na vlasti, u vanjskom ograničenom prostoru Hrvatske i unutarnjem ograničenom prostoru Hrvata. Vječan kao materija i neiskorjenjiv kao materijalizam!! Pa sam se znao šaliti u užem krugu prijatelja. „ Sve se mijenja sem Rolling Stonesa, HDZ-a i kamenja“!
No, kako ipak „Sve teče“ tj. sve se mijenja tako bih se, tu i tamo, prisjetio Heraklita mračnog pa bih malo razmislio kad će i kako HDZ oteći s vlasti. I onda mi je sinulo ( Ministarstvu nebeskih poslova zato fala!) da postoji samo jedan način da se to zaista dogodi i da trajno tako ostane. Dakle, da se dogodi potpuni obrat u svijesti hrvatskoga političkoga naroda, kojemu prethodi – kao i svemu – obrat u jeziku! Salto mor/t/ale totale!! Snajperski precizan udar u samu jezgru te stranke tj. u njegovu skraćenicu, u taj njegov mikro-čip: dakle, u HDZ.
Te tri pobjedničke riječi
I nakon što je sinula munja, začuo se grom: Ze-De-Ha!!!! Z-D-H: Zajednica Demokratskih Hrvata!!! Kao nova stranka ili kao zajedničko ime opozicijskih stranaka, okupljenih u jednom cilju: da maknu HDZ kao vladajući faktor s hrvatske političke scene. Dakle, Z-D-H kao nešto potpuno drugačije od HDZ-a i suprotno mu, kao anti-materija materiji! U tom smislu, ono što je zadnje HDZ-u, a to je „Zajednica“, biva prvo za Z-D-H. Ono pak što je prvo HDZ-u ( da je to „Hrvatska“ zajednica ), za Z-D-H je zadnje ( što je i normalno ). Demokratski pridjevi ostaju tamo gdje im je i mjesto: u zlatnoj sredini. S tom razlikom što je HDZ-u naglasak na jednini u ženskom rodu ( „demokratska“), a Z-D-H koristi množinu u muškom rodu ( što, naravno, ne isključuje žene nego naprotiv ).
Zajednica je riječ koja je većini hrvatskih birača bliska, srcu draga i topla: označava gotovu obiteljsku povezanost, ujedinjenost oko jednog višeg cilja/vrijednosti/ideala i zato djeluje kao magnet na njihove emocije osjećaje. Ta riječ zrači dublje i šire nego riječi „stranka“ i „pokret“; konotira neke temeljne vrijednosti i obećava trajnost i sigurnost. Nešto je potpuno suprotno riječi „partija“, koja djeluje hladno pa onda i odbojno. Hrvatska je pak sine qua non; kao imenica i kao pridjev, u jednini kao i u množini. Pridjev „hrvatskih“ individualizira i konkretizira članove stranke Z-D-H, izvodi ih iz općenitosti ( pa onda i bezličnosti ) sintagme „hrvatska demokratska“), koja prekriva individualnost i guši osobnost konkretnih ljudi koji su u njoj, svodeći ih na anonimne dijelove stranačkoga kolektivnoga tijela.
Zašto crtice između ta tri slova? HDZ ih nema jer nastoji biti zgusnut, čak monolitan, pa nema u njemu prozračnosti i prostora za slobodno izražavanje i djelovanje njegovih članova. Ako baš hoćete, oni su sabijeni u tor stranačke pripadnosti i discipline, kao krdo. Z-D-H pak izražava slobodu kretanja kritičkog mišljenja unutar sebe, duhovnost i fluidnost; riječju – suvremenost. Na koncu, potiče da ga se, asocijativno, čita kao „Za Duh“. A to je upravo ono što nam treba, novi društveni i politički Duh, koji će odagnati zadah HDZ-a! Prema tomu, samo Z-D-H može pomesti HDZ s političke scene, a usput i NDH ( kao resentiment, recidiv i skraćenicu ). Pretjerujem? Ne; riječi su najmoćnija sila u Svemiru, najjače oruđe i najubojitije oružje. Od njih sve kreće i s njima sve završava.
Valja priznati vrijednosti neprijatelju, njemu naročito, a prijatelji se po/znaju u nevolji. HDZ ima najjaču skraćenicu, koja lako ulazi u uši i tečno se skandira: „Ha-De-Ze“! Po tomu se SDP ne može mjeriti s HDZ-om, čujete i sami „Es-De-Pe“. Prva mentalna asocijacija na tu skraćenicu je – Sdupe. Domovinski pokret prolazi još gore u toj komparaciji: DP = Dupe. O skraćenicama ostalih stranaka ne vrijedi trošiti riječi: ajde, probajte skandirati npr. „HSLS“! Nema šanse da to i kod koga prođe. Isto vrijedi i za druge stranke koje imaju 4 slova u svojim skraćenicama, npr. SDSS. Dakle, optimalno učinkovita je samo stranka sa maksimalno 3 riječi u svom imenu tj. 3 slova u njegovoj skraćenici.
One stranke i strančice, koje imaju samo jednu riječ ( pa im jedno slovo ne može biti skraćenica ), hendikepirane su svojom kratkoćom i ne mogu okupiti veći broj članova kao ni privući veći broj birača. Primjerice. „Fokus“ ( na koga/što?), „Centar“ (koga/čega?), „Možemo“ (što?), „Suverenisti“ ( pa šta onda?!), „Most“ ( over troubled water?), „Pametno“ ( da se zovu „Glupo“, mogli bi pretendirati i na vlast). Oni su, dakle, pojedinačno svi politički autsajderi. I spram njih se HDZ doima/o jako i monolitno, neporecivo i nezamjenjivo tj. „vječno“. Nema veze što je tijekom svoje vladavine dobivao rugalačke nazive, npr. „Kra-de-ze“, ili duhovite dodatke ( s moje strane ): „ Ha-Ha-De-Ze“. I nema veze što su mnogi doživljavali i shvaćali njegovu „Zajednicu“ kao „Zajebnicu“. Ili što su neki radikalniji čitali „Demokratska“ kao „Demonkratska“. HDZ je ostajao imun na sve sitne udare sa strane, nastavljajući svoju uhodanu koruptivnu praksu i dalje, bez negativnih posljedica na izborima.
HDZ ili ZDH, pitanje je sad
HDZ-ov slogan „ZNA SE“ pokazao se i dokazao kao šlag na njegovoj političkoj torti: šta se ima misliti i razmišljati, glasati protiv na izborima kad je rezultat uvijek isti: „Zna se – HDZ“! To što je slogan bezličan tj. subjekt mu je sakriven (jer se boji!) i to što malo koji HDZ-ovac išta zna ( kada ga nešto ,pitate u četiri oka ), ništa nije mijenjalo na stvari: magija tog slogana je djelovala kao živo mentalno blato koje je osujećivalo svaki pokušaj razmišljanja vlastitom glavom. U prijevodu na narodski jezik: „Šta ja imam mislit kad se već zna“! Rijetki pokušaji demontiranja slogana, npr. „U se + na se + poda se = ZNA SE, prase!“, nailazili su na još rjeđe razumijevanje pa je HDZ jahao dalje svoju pobjedničku trku na hrvatskom političkom trkalištu. HDZ i „Zna se“ su ostajali zacementirani u političkoj svijesti i – naročito – podsvijesti Hrvata, kao nešto nepromjenjivo i za na vijeke vijekova, amen.
Onda je došao Turudić kao kap koja je prelila bokal Milanovićeva strpljenja i dogodio se potres hrvatskoga političkoga tla! Pojavile su se prve ozbiljne napukline u čvrstom zdanju HDZ-ove građevine, krenule su teći „rijeke pravde“ i oglasila se teška verbalna artiljerija s obje strane. Počela je bitka koja odlučuje ovaj politički rat – do zadnjega birača! Kocka je bačena, Rubikon je pređen i nema više natrag. Raznolika opozicija je konačno dobila svoga vojskovođu i njenoj armiji je 17. travnja izaći na bojno polje i pobijediti – budućnost pripada ili izgubiti!
U svakom slučaju, budućnost pripada ZAJEDNICI DEMOKRATSKIH HRVATA ili ćemo i dalje živjeti prošlost koja se ponavlja.