Neovisni novinarski portal
24.6.2024.
Miljenko Smoje (foto Facebook)

piše: Ante Kuštre

Radnja Joyceova romana „Uliks“ se događa 16. lipnja 1904., od 8 sati ujutro do 3 sata iza ponoći sutradan, 17. lipnja.  Na taj dan se, već decenijama, u Dublin slijevaju deseci tisuća turista sa svih strana svijeta: Joyceovih fanova, ljubitelja i štovatelja njegova kultnoga romana, kojeg je pisao 20 tisuća sati, da bi ispisao oko 800 stranica, na koje je stalo 260.000 riječi, s vokabularom od oko 30 tisuća riječi. Impozantno, impresivno, fascinantno itd. I vrlo, vrlo korisno za budžet grada Dublina, kojemu rijeke turista, privučene magnetizmom Joyceova genija, ulijevaju u gradsku blagajnu milijune funti tj. eura. Samo za taj dan, Bloomsday, nazvanom po imenu glavnog junaka romana (bolje reći anti-junaka), Leopolda Blooma. Toliko o turističkom potencijalu književnosti i ostalih umjetnosti.

Split nije Dublin, Hrvatska nije Irska, a Smoje nije Joyce. Pa ipak: nešto se, u gradu pod Marjanom, ove godine u tom smjeru kreće. Konkretno: jedna će turistička vodička ovoga proljeća voditi svoje sugrađane na lokacije „Veloga mista“, prepričavajući im Smojinu kultnu priču! I to je tek skroman početak ali ne podcjenjujmo skromne početke: i Nil i Dunav i Ganges započinju svoj živodajni tijek kao mali, neznatni izvori, u svojim provincijalnim lokalitetima.

Miljenko Smoje (foto Facebook)

Freud je zapisao u dnevnik: „Gdje god da sam došao, otkrio sam da je pjesnik tu bio prije mene“. To jest: što god je otkrio i spoznao, bilo je najprije posjećeno (opjevano, naslikano, komponirano) od nekog umjetnika. Znanost, dakle, uvijek kasni za umjetnošću. Na kraju tog procesa dolaze praktične i komercijalne primjene umjetničkih i znanstvenih otkrića. Pa je tako bilo i u ovom splitskom slučaju. Prije dvije godine, ovaj je umjetnik izložio, ispred Morpurgove knjižare na Pjaci, figuru pisnika i umitnika Servantesa (Ivica Vidović), u prirodnoj veličini, crno-bijelu, od capofixa. I promatrao efekat od toga, sjedeći uz kavu na obližnjem štekatu hotela „Central“. Bilo je kasno ljeto, Split sunset: ubrzo su se prolaznici počeli zaustavljati i fotografirati pored figure, jedna je starija gospođa prosuzila od sjećanja, a na koncu je pristigla grupa stranih turista pa su i oni tu zastali, dok im je vodička pričala priču o Malom i Velom mistu. Umjetnik je bio nasmiješen i zadovoljan efektima svoje ambijentalne instalacije. Pa je, skupa s jednom kolegicom umjetnicom, premjestio Servantesa za svoj stol te naručio turu za oboje. Servantes je stajao nad njima, kao anđeoski zaštitnik umjetnika u provinciji, a njima i najviše treba takva – i svakakva – zaštita.

Smoje je bio žurnalist i artist, u stvari, splitski hibrid jednoga i drugoga. Riječju, Splićanin. Kao novinar se isticao svojim jezičnim stilom, zajebantskim splitskim humorom i izborom tema: mali, obični ljudi u običnim i neobičnim situacijama u malom mistu. Ja npr. ne pamtim nijedan njegov ozbiljan novinski tekst, u onom smislu koji se obično daje riječi „ozbiljno“, a koja je najčešće sinonim za suhoparnost i dosadnost. Kaže se da veliki pisci stvaraju svoj vlastiti jezik. U tom je smislu Smoje veliki pisac. A istovremeno i mali. Jer jezik kojeg je izmislio se nalazi unutar skromnih okvira dijalekta tj. njegove podvrste – splićanštine. I kao takav je hibridan, sastavljen od splitske čakavštine i slanga made in Varoš and Matejuška. Stoga neprevodiv na svjetske jezike, „osuđen“ da ostane unutar gabarita Splita, kao maternice, Dalmacije kao kolijevke, Hrvatske kao kuće, a regije tj. Jugoslavije kao njena dvorišta.

Smoje na Matejuški (foto Facebook)

Joyce i Smoje imaju još par dodirnih točaka: prvoga su obrazovali jezuiti/isusovci, a drugi je (kratko) studirao teologiju. Jamesa su, po izlasku „Uliksa“, optuživali da je pornograf, Miljenka su nazivali bonkulovićom i vinskim bratom. Joyce je svoju domovinu Irsku nazvao „krmačom koja proždire vlastiti okot“, Smoju su zvali komunjarom i jugonostalgičarom. Dakle, obojicu se nije moglo nazvati nacionalistima, ni pod razno. Razlike među njima su pak uočljive na prvi pogled; prvi je bio veliki književni radnik, koji je u literaturu ulazio kao rudar u rudarsko okno, da bi iz njega izišao nakon 8 do 10 sati kopanja. Ponekad bi njegov iskop tek dvije rečenice kojima bi bio zadovoljan kao pisac. Smoje je bio mediteranski tip, naravno, i njegovo tipkanje po makinjeti je imalo lakši i brži ritam, a posvećenost pisanju mu je išla ruku pod ruku sa žmulom vina i dobrom marendom. I konačno, deset godina poslije izlaska „Uliksa“ njegov je roman postao kanonskim djelom moderne književnosti dok će se Smoje još dosta načekati svoje kanonizacije ako je ikad i dočeka.

Jedan moj prijatelj s Matejuške točno kaže da predigra traje duže od seksa (osim kod silovatelja i klijenata prostitutki) pa su tako i uvodi mojih priča/razgovora duži od uobičajenog trajanja. I moraju imati neki svoj klimaks prije nego što prijeđem na stvar. Evo ga: ja sam najvjerojatnije jedini Hrvat koji je tri putra pročitao „Uliksa“, što je za većinu mojih sunarodnjaka idiotski pa im moram priznati da sam tri puta pročitao i „Idiota“ od Dostojevskog. Tko priznaje, pola mu se prašta. Nisam, dakle, kompletan idiot?!

Smije na novinarskom zadatku (foto Facebook)

Moja sugovornica je završila komparativnu književnost, kao i ja, pa smo se našli u „Tinelu“, lokalu na Šperunu (između Matejuške i Varoša), čiji zidovi su dekorirani knjigama, u 3D i 2D varijanti. Ona se zove Herci Ganza i koordinatorica je organizacijskog Odbora za „Smojinih 100“,  jednogodišnje manifestacije povodom 100 godina od Smojinog rođenja. Autorica je više publikacija i monografija, vezanih prvenstveno za povijest  Splita i Dalmacije  ( npr. „Jedriličarski klub Labud“, „Veslački klub Gusar“, „Heroine splitskog sporta – Ženska strana medalje“, „Festival dalmatinskih klapa Omiš: 1967.—2016.“, „Nima vaki testamenta“ – biografija Ljube Stipišića Delmate, „Gradski zbor Brodosplit: Gremo mi puntari“,…). Istraživačkim i izdavačkim radom dala je osobit doprinos povijesti sporta u Splitu te je, kao prva žena u povijesti postala članica Komisije za povijest sporta Splita Splitskog saveza športova 2010., a 2011. je primljena u Hrvatsko društvo za povijest sporta sa sjedištem u Zagrebu.

Sport i ljepota

Ako je itko mogao djelovati na mene (kao nesportaša) kao utjelotvorenje druge od dvije titule koje je Split sam sebi udijelio – da je najsporstkiji grad na svijetu – onda je to Herci Ganza! Prva titula Splita – da je najlipši grad na svitu – se svakodnevno  očituje na licima zgodnih Splićanki, od kojih su neke bile missice Jugoslavije i Hrvatske, a jedna (Fani Čapalija) je bila i Miss Europe te ušla među top pet na Izboru za Miss svijeta u Južnoafričkoj Republici 90-ih prošlog stoljeća. U krajnjoj liniji, i moja umjetnička krilatica je „Beauty is my duty“. To što su, u pravilu, splitske missice imale nesretnu sudbinu po silasku s domaćih i svjetskih bina, spada u drugu stranu splitske medalje, onu mračnu. Slično, ako ne i isto, vrijedi i za iz/vrsne splitske umjetnike, a na koncu konca, i za samoga Smoju, koji je – takorekuć preko noći – bio gotovo proskribiran u demokratskoj Hrvatskoj. No, demos /narod ga se i dalje rado sjećao, a na njega su ga redovno podsjećale brojne reprize „Maloga“ i „Veloga mista“ na televiziji. Ipak su to bile serije koje su praznile ulice i trgove u udarnim terminima prikazivanja.

Herci Ganza

Bipolarna narav Splita

Ovogodišnji 16. Pričigin se završio hommageom Smoji, pod naslovom „Moglo je i svršit gore“, u centralnoj gradskoj kavani „Luxor“ na Peristilu. Vi ste, u uvodnoj riječi, istakli kako je, eto, došlo vrijeme da Split počne priznavati svoje velikane, što mu – citiram vas – „nije u krvi“.  Evo, 28 godina nakon Smojine smrti, njegov grad ga postavlja u Aleju velikana, što je metafora, naravno, jer tu aleju nema. Ali ima u krvi da svoje veličine unižava, ako nisu sportske, dok sportske veličine još više uveličava. Pa kakav je to onda grad, po vašem mišljenju?

-Mislim da je Split predivan grad za živit, a ujedno – što vidimo i na Smojinom primjeru – zna biti najnezahvalniji grad na svitu. I u tom njegovom dišpetu, onaj koji je u njemu odrastao, u ranom je već djetinjstvu infetan tim dišpetom, tom magijom koja nije uvijek lijepa. Naš humor zna biti bolan i priroda ovoga grada je vrlo čudna u svemu. A zapravo toliko sam općinjena i zaljubljena u ovaj grad, iako mi nikad baš ne odajemo adekvatnu počast onima koji to zaslužuju.

(U sebi tada pomislih da onda, s druge strane splitske vage, mora biti da Split odaje, lako i brzo, počast onima koji to ne zaslužuju. )

Možda je i u tome dio toga njegova šarma; što se svi nekako osjećamo isti i ravnopravni, u smislu da se svi moramo boriti za taj svoj ugled. Za taj svoj komad Splita, za taj svoj prostor. A s druge strane, ljubavlju ga obasipati.

Ta ljubav ne biva baš uzvraćena od Splita?!

-Ma ima Splićana i Splićana! Grad ipak čine građani. Ali je činjenica da mi to nasljeđujemo, s generacije na generaciju. Može se govoriti o bipolarnoj duši ovoga grada. Sami ste istakli to njegovo dvostruko lice, dnevno i noćno, svjetlo i tamno, ljetnje i zimsko. Svi mi koji smo mu ostali vjerni, koji ga volimo i poštujemo, trudimo se to razumjeti i tolerirati, ali i pomicati granice…

Ante Kuštre

Moglo bi se onda govoriti i o bipolarnom poremećaju splitske ličnosti?!

-Da, možda. Ali, definitivno, to što je on inspiracija i filmskim, i glazbenim, i likovnim, pa i žurnalističkim genijima, pokazuje da ima neku svoju čaroliju. Koja s jedne strane odiše Mediteranom, a s druge strane je svoja, tvrdoglava i, na neki način, kampanelistička, neukrotiva i – pomalo teška.

Dojma sam da više baš i nema onih tipičnih smojevskih likova u našem gradu. Došli su neki novi, promijenila se krvna slika Splita pa ipak izgleda da splitska psiho-emocionalna tvornica karaktera i dalje radi, izbacujući neke nove modele?

-DNK uvijek ostaje. I ma koliko se ta slika promijenila i dalje možemo pronaći karaktere koji su pandan Smojinim. Vjerujem da to nikad neće izumrijeti iz našeg mentaliteta. Ipak, prvenstveno moramo biti zahvalni Smoji što je sačuvao taj jezik splistkih ulica, koji se uspio – mogu reći – othrvati standardnom hrvatskom jeziku, a kojeg smo mi – generacija današnjih 50 i 60-godišnjaka – usvajali preko njegovih serija i novinskih tekstova. Bez njega taj jezik ne bi preživio. Mi smo to podsvjesno upijali pa i dan danas citiramo Smojine likove. I to smo, kao poslovice, prenijeli na mlađe generacije. E, to je važno!

Da ali, gledajući i danas tom smojevskom optikom, recimo na suvremene umjetnike, vidi ih se kao „pisnike i umitnike“ tužne i nesretne sudbine, koju je Servantes oličavao, kao onaj Drugi i drugačiji od svoje malomišćanske sredine. Kao da nam to ne da izaći iz njegova pohabana kaputa…

-Kao što već rekoh ova sredina zna biti okrutna prema drugačijima.

Zamišljeni Smoje (foto Facebook)

Život oponaša umjetnost

Mene je posebno dojmila vaša priča na zatvaranju „Pričigina“ kako ste se, kao djeca, igrali tih likova iz „Veloga mista“, što nisam do tada znao da se uopće događalo. Moja generacija se igrala kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca, dakle, po uzoru na filmske priče. A vi ste svoj dječji casting određivali po Smoji….

-Zbog moga obiteljskoga backgrounda ja sam i osobno poznavala Smoju i Lepu. On nije za mene bio neki nedodirljivi velikan već, zbog te svoje jednostavnosti, normalni čovik kojeg sam doživila na najtopliji i najljudskiji način. Moj tata mi nije za rođendane kupovao poklone već je uvijek našao načina kako da me daruje gestama. Za moj deseti rođendan mi je priuštio ulazak u snimateljsku prikolicu Joakima Marušića, redatelja „Velog mista“, dok se snimala ona scena na Prokurativama. To mi je bio najljepši rođendanski poklon ikad, i on me je, možda, odredio da danas budem u ovom odboru organizacije „Smojinih 100“ zajedno s dream-timom kojeg čine Feđa Klarić, Marina Kuzmanić-Petreš, Grozdana Ribičić i Ana Đeldum. Mi smo tada kao klinci u petom-šestom razredu i kao, cijela ondašnja Juga, čekali s nestrpljenjem svaku sljedeću epizodu te serije. I onda, doslovce preko noći, nestaju standardne igre na partizane i Nijemce, i rade se po razredima kastinzi za uloge iz „Velog mista“. I oni su bili vrlo ozbiljni jer mi smo jako želili dobiti važne uloge iz serije. Tako je svaki razred dobio i svoga Načelnika, i svoga Strikana i svoga Netjaka, Picaferaja, inžinjera Duju, itd. Kako nas je tada omirisao pubertet, najatraktivnije nam je bilo dobiti uloge ljubavnih parova. Tako sam ja u svom razredu bila Marijeta koja je bila fatalno zaljubljena u svog Feratu. Međutim, dogodilo se da me je jedan pokvareni Tonči, dvi godine stariji, pričepio uz školski zid i rekao: „Marijeta, koji baluni!“ Tako mogu reći da je za nas „Velo misto“ bila primjenjena umjetnost; mi smo poslije škole ostajali i igrali friške scene iz zadnje odgledane epizode, i tako cila škola.

(Zadržavam za sebe sjećanje na nedjeljne večeri ispred kafića „Semafor“, tada kultnog okupljališta, u društvu s par prijatelja, umjetnika i intelektualaca, kada bi se štekat praznio jer su svi odlazili gledati „Malo misto“, a mi smo ih gledali s elitističke visine, nastavljajući razgovarati o svjetskim filmovima i književnosti. Godinama kasnije mi je radi toga bilo žao.)

Ulica u Splitu (foto Facebook)

Smoje kao splitski brand?

Paralela Joyce – Smoje? I potencijal kojeg ima Smojino djelo da bude atrakter i magnet i za trajnu kulturno-turističku ponudu Splita?

-Joyce je ipak pisao na engleskom jeziku i spada u svjetske klasike. Naš je zadatak čitati i dati novi život Smojinoj pisanoj riječi jer to je naše blago, ukazati generacijama koje dolaze na njih i zaintrigirati ih da ga čitaju. Šutiti o nekomu godinama, pa i decenijama, zataškavati ga, što se dogodilo i što je strašno, a mislim pri tome na Split – tu je nepravdu trebalo ispraviti i odati počast čovjeku koji je toliko napravio za ovaj grad. Možda nismo dovoljno moćni da od Smoje napravimo brand ali, po meni, važnije je prenijeti novim generacijama njegovu ostavštinu. Sretna sam što smo gradskom inicijativom „Smojinih 100“ osvijestili njegovu vrijednost na nacionalnoj razini. Što znači da su se u vrlo kratkom vremenu uključile nacionalne televizije koje su popratile našu inicijativu. Javljaju nam se ljudi iz svih gradova i malih mista Dalmacije, žele se uključiti. I zagrebačko kazalište Komedija postavilo je na svoje daske „Velo misto“.

Smoje i ostali vrsni splitski pojedinci iz kulture i umjetnosti kao sofware, a „Hajduk“ i sport kao hardware grada?

-Nije lako u svijetu u kojem novac vlada napraviti ono što bi se željelo. Svakako je ovaj prijedlog gradonačelnika Ivice Puljka o proglašenju Godine Miljenka Smoje koje je Gradsko vijeće jednoglasno podržalo veliki iskorak. Ali postoji puno lijepih inicijativa u tom pravcu i puno toga se događa. Kao npr. preuzimanje i uređenje kućne biblioteke akademika Jakše Fiamenga te preuzimanje ostavštine i uređenje tinela Ljube Stipišića Delmate. Oni su dobili poseban prostor koji se zove „Zavičajna knjižnica Dalmatina“. Taj je projekt pokrenut za gradonačelnika Krstulovića Opare, a završen s aktualnim gradonačelnikom Puljkom. Posebno je za to zaslužna ravnateljica Gradske knjižnice Marko Marulić Grozdana Ribičić, koja je odvojila prostor knjižnice za te dvije ostavštine u Zagrebačkoj 4, kao i za Smojinu, u odjelu knjižnice u Žrnovnici, nazvanom „Smojina soba“. Najviše događaja je bilo oko njegova rođendana, 14. veljače i tada je otvorena ta njegova soba. A Ima još puno lipih stvari, ali ne smim vam ih sve ni reć, ha-ha!

Smoje u društvu (foto Facebook)

Kada će se njegov spomenik postaviti?

-Konačno smo pred završetkom procedure kako bi se spomenik izradio. Njegov autor je pok. šibenski kipar Aleksandar Guberina. Na natječaju prije 14 godina je komisija njemu dodijelila prvu nagradu i taj je spomenik tada službeno izabran. Bit će smješten, naravno, na Matejuški. Kada Gradsko vijeće uskoro donese službenu odluku, potpisat će se ugovor s autorovim sinom Antom, koji je također kipar, i s ljevaonicom. Pa će trebati još četiri mjeseca da se spomenik izradi, a postavit će se najvjerojatnije na godišnjicu Smojine smrti, u listopadu o/g.

A bit će još događanja do kraja godine?

-Da, ukupno će pod okriljem manifestacije Grada Splita „Smojinih 100“ biti oko 60-ak programa tijekom ove 2023. Na primjer: Gradsko kazalište mladih je prigodom svog 80. rođendana izvelo koncertno čitanje Smojinog teksta „Meštre Tonov najsritniji dan“, Ivica Ivanišević  je priredio Smojin tekst „Borbena ponoćka“ i on će, pod naslovom „Tiha noć“, 16. svibnja biti izveden u splitskom HNK u režiji Gorana Golovka, nastojat ćemo dovesti najesen u Split predstavu „Velo misto“ kazališta „Komedija“ iz Zagreba, Kazalište lutaka će pripremiti za djecu jednu predstavu, vjerojatno „Maloga Marinka“ ili nešto slično. Nekidan je Državni arhiv u Splitu odlučio u listopadu postaviti izložbu o Smoji. A i „Hajduk“ će se uključiti u proslavu jednom utakmicom veterana na Starom placu. Organizirat će se znanstveni skup o Smojinom jeziku, u organizaciji Udruge Marko Uvodić Splićanin, a održat će se i okrugli stol pod nazivom „Nije pas beštija“ , u okviru Dana kulturne animalistike, u organizaciji Filozofskog fakulteta. On će biti posvećen Smojinom psu Šarku. Koncem travnja će, u gradskoj knjižnici, biti predavanje Maria Kuzmanića Nepe o Smojinim precima te predavanje enologa Željka Bašića o vinu, piću Smojina života. A jedna turistička vodička će organizirat četiri termina vođenja sugrađana po lokacijama Velog mista, što je sama osmislila, a financijski to podupire Turistička zajednica. Hrvatska pošta ove godine objavljuje poštansku marku sa Smojinim likom i nju ćemo promovirati u okviru koncerta splitske tradicijske scene u Hrvatskom domu 2. svibnja, onda će se organizirati tribina „Smoje i Hajduk“, a Mediteranski filmski festival će na svome otvaranju prikazati film „Od petka do petka“, snimljenog po Smojinom scenariju. Žao mi je ispustiti bilo koga tko će dati obol ovoj Godini Miljenka Smoje, a takvih je zbilja mnogo – od Foto kluba s čijom je izložbom „Smoje bez cenzure“ sve počelo 10. veljače, fešte „Smoje je naš“ u Slatinama na Čiovu, Gradskog zbora Brodosplit koji je održao koncert-hommage Smoji „Neću politiku u moju butigu“, 15. Smojine marende, projekcija filmova u Zlatnim vratima, već spomenutog Pričigina,… na ljeto će se održati i program „Smoje među zvijezdama“ na Zvjezdanom selu na Mosoru. Šta bi vam još mogla spomenut, a ne lagat?!

Možda više ništa i ne treba. Došli smo do Smoje među zvijezdama i tu se zaustavimo?!

-Slažem se.

p.s. na koncu kao i na početku ovog teksta: Smoje će se ipak naći negdje na nebu sa Joyecom, a Split s Dublinom –  svaka zvijezda u svome sazviježđu.

Zamišljeni Smoje (foto Facebook)

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI