Njadugovječniji saborski zastupnik u Hrvatskoj, Furio Radin, koji u parlamentu predstavlja talijansku manjinu, ovih je dana izjavio kako jedna anegdota ( kakva anegdota, biologija! op.a. )kaže da životinje polude za vrijeme rasploda, a vrijeme rasploda za političare su izbori. Ergo, to implicira da sve ono što u izborno vrijeme političari izgovaraju, ne trebamo uzeti ozbiljno, jer to iz njih govore hormoni. Koji ih čine neuračunjljivima. Njima upravljaju “sirove strasti”, a ne racio, egoistična želja za moći, a ne opće dobro. Što je sasvim vidljivo i po internim i eksternim obračunima između prirodnih suparnika i prirodnih saveznika. Nitko nikoga ne tolerira, nitko ne vidi širu sliku, caruje uskogrudnost i egocentrizam. Vrijeme pred nama, zapravo do kraja ove godine, najbolje bi bilo prespavati dok političari ne završe s rasplodom…
Zbrinjavanje političkih gojenaca
Treba preživjeti tu zaglušujuću buku uvreda, difamacija, laži i pogrda koje će sasvim sigurno razmjenjivati politički suparnici predstavljajući se kao jedini pravi izbor, jedini jamac prosperiteta i demokracije, zapravo retorički, više negoli programatski. Ali, izbori nas se svih tiču, pa makar i sa začepljenim nosom na njih treba izaći i obaviti svoju građansku dužnost jer je to jedini način da sudjelujemo u procesima demokratskih promjena u društvu.
A imat ćemo širok spektar ponuda: od HDZ-a sa partnerima, preko Mosta sa “suverenistima”, DP-a s HDZ-ovim “otpadnicima” i Đapićevim “pravašima” ( ??? ), do lijevo-liberalnog i centrističkog bloka stranaka koje predvodi SDP te solističkog nastupa Možemo!
Sve su političke puzzle izmiješane, a teško da će i nakon izbora svaka sjesti na svoje mjesto. Jer, u izborima nije presudan program, ideologija, svjetonazor, politička prošlost i etičnost, važna je samo pobjeda do koje se dolazi svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Jer to je ono, što veli Radin, vrijeme kad političari polude, vrijeme njihovog izbornog rasploda. Zapravo, stvaranja novog političkog života u kojemu će nastaviti živjeti po starome.
Nažalost, izbori se svode na zbrinjavanje političkih gojenaca koji izvan politike više ne nalaze drugog posla koji bi zadovoljio njihove apetite i strasti, pa do tog cilja pokušavaju na sve načine i uz svakovrsna partnerstva.
“Zajedništvo”
HDZ formalno ostaje uz svoje dosadašnje saveznike– minorne jedanposto stranke poput HSLS-a ili eventualno čak i HNS-a, ako ta stranka još uopće postoji, te nezamjenjive, uvijek vlasti lojalne manjince. AP-u trebaju isključivo odani, poslušni koalicijski partneri koji rado mijenjaju svoja politička stajališta za svoju političku sigurnost i komoditet.
Činilo se, naročito nakon velikog prosvjeda na Markovom trgu, da se lijevo-liberalna oporba napokon suglasila oko svojih prioriteta i da je ona izjava Peđe Grbina da je spreman odbaciti vlastiti ego, a poziva i sve druge da to učine, u interesu dogovora o stvaranju snažnog oporbenog saveza za promjene, dakle, za rušenje HDZ-a s vlasti. Nakon izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika tražili su izbore – odmah! Dosta je!, poručivali su i s Markova trga i iz sabornice. A onda je trebalo preći s riječi na djela i tu je sva sloga fiktivno koherentne skupine koja je organizirala prosvjed oporbe, začas nestala. Jest, deset stranaka od Radničke fronte do Fokusa, sa SDP-om kao jezgrom okupljanja, dogovorilo se o zajedničkom izlasku na izbore. Ali, nigdje stvarnog zajedništva…
Još se tinta na potpisanom dogovoru o koalicijskoj suradnji nije ni osušila, a već je krenulo s prigovorima, oponiranjem i sumnjama u stvarnu snagu šarenog političkog bloka unutar kojeg nitko nikome ne vjeruje. Svi se distanciraju od nekog tko im u tom društvu nije po volji. U prvi plan se stavljaju razlike umjesto onog što im je zajedničko, kao da su izbori već završili, a ne zna im se ni točan datum, pa se sad analiziraju razlozi neuspjeha. Već sada je jasno da teško može uspjeti partnerstvo u kojem svaki partner vuče na svoju stranu…
Ako HDZ izgubi, izgubit će od građana koji su siti AP-ove autoritarne vlasti premrežene korupcijom, a ne zbog snage i uvjerljivosti njihovih političkih suparnika.
Blok do bloka…
Jer, nasuprot HDZ-u stoji nekoliko oporbenih blokova. Onaj najveći, lijevo-liberalni, predvođen SDP-om, već puca po šavovima. Splitskim SDP-ovcima nije po volji Puljkov Centar, IDS-u ne odgovara SDP u Istri s kojim ima stare, neriješene račune. Svojevrsnim oksimoronom neki smatraju i partnerstvo RF-a i liberalnog Fokusa.
Socijaldemokrati, koji su “izvisili” ( čak i od Kreše Beljaka !) zahvaljujući animozitetu njihova bivšeg stranačkog šefa koji SDP-ove disidente više ne želi u svom društvu, huškaju s boka poručujući Peđi Grbinu da nije svjestan kome sve otvara vrata Sabora, e da bi se sutra, na prvi poziv HDZ-a, zavrtili kao žetoni.
Umjesto jednog lijevo-liberalnog bloka koji bi udružen izašao na megdan HDZ-u, startalo se odmah s dva, a danas ih je već – tri!
Kada su potpisivali dogovor o koaliciji za izbore, šef SDP-a Peđa Grbin je pun optimizma izjavio:
“Ovdje je deset političkih stranaka ljevice i centra koje u potpunosti razumiju u kakvom se trenutku Hrvatska sada nalazi, koje potpuno razumiju u kojem smjeru HDZ gura Hrvatsku. I upravo zato što znamo da Hrvatska može bolje, što znamo da Hrvatska mora bolje, danas smo nakon razgovora dogovorili da ćemo na ovim izborima koji su pred nama nastupiti zajedno“, rekao je Grbin okružen čelnicima Fokusa (Davor Nađi), IDS-a (Dalibor Paus), PGS-a (Darijo Vasilić), Reformista (Radimir Čačić), Centra (Ivica Puljak), Radničke fronte (Denis Geto), Stranke s imenom i prezimenom (Dalija Orešković), Glas-a (Anka Mrak Taritaš) te HSS-a (Krešo Beljak). I ugrizao se za jezik. Jer pojam “zajedno” svatko ovdje tumači na svoj način…
Možemo!, koji je davno prije premijerove najave proljetnih izbora, objavio da na izbore idu samostalno, iznimno u nekim izbornim jedinicama, gdje nemaju ni organizaciju ni resurse odlučili su se na točkastu koaliciju sa SDP-om i lijevim blokom. Pa je dogovoreno da će u šest izbornih jedinica ljevica izaći u dva bloka – Možemo! u jednome, a u drugome SDP u koaliciji s ostalim strankama, dok u preostale četiri izborne jedinice idu svi zajedno u jednome bloku. Ali, bit će i trećeg bloka na ljevici. U 8. izbornoj jedinici ( Istra, Rijeka i Kvarner ) uz Možemo! i SDP, kao treći blok izlazi koalicija IDS, PGS, Fokus i Reformisti.
To je zasad. Ako izbori budu u svibnju, tko zna, možda će se lijevi blok i dodatno “rasploditi”. Jer, zna Furio Radin o čemu govori, ipak je već tri desetljeća u Saboru ( kao da Talijani nemaju baš nikoga osim ovog zastupničkog veterana ). Izbori su vrijeme rasploda za političare. Vrijeme kad polude. I umjesto da zatome ego, oni ga puste da njima potpuno ovlada.
Što se ( dobro ) iz toga može (iz)roditi?